Kritika Ovisnost o ekranima je nešto od čega u većoj ili manjoj mjeri pati gotovo svaka osoba danas. Dok čitate ovaj tekst zasigurno zurite u ekran svojeg mobitela, računala ili tableta. Brz razvitak informacijsko-komunikacijske tehnologije koji je započeo sredinom prošlog stoljeća nastavlja rasti i danas. Rezultat toga brži je protok informacija – više ne moramo listati goleme enciklopedije kako bismo pronašli definiciju nekog pojma, već samo utipkamo taj pojam u Google tražilicu i za trenutak smo pronašli odgovor na pitanje. Današnja tehnologija također omogućava znatno bržu komunikaciju – šalje li netko i dalje pisma umjesto mailova ili poruka preko društvenih mreža? Osim tih korisnih stvari koje nudi život u digitalnom dobu, kao posljedica nerijetko se nameće preopterećenost količinom informacija koje se nalaze svuda oko nas. Vrlo vjerojatno ponekad poželimo otići daleko, na neko mjesto gdje nema signala i gdje postajemo oslobođeni od tog digitalnog ropstva. Sve ovo govorim povodom izložbe Hrvatskog školskog muzeja Pioniri maleni koja posjetitelja odvodi u ne toliko daleku prošlost, ali definitivno u razdoblje koje se po mnogočemu razlikuje od sadašnjeg. Riječ je o vremenu u kojemu djeca nisu provodila vrijeme u virtualnom svijetu, već su igrala gumi-gumi, školicu i slične igre koje su mladima pružale priliku za zabavu, druženje i tjelesnu aktivnost. Ove igre odražavale su kreativnost i snalažljivost djece, poticale osjećaj zajedništva i zahtijevale su minimalnu opremu što se ne može reći i za videoigre koje zahtijevaju skupe igrače konzole.
Hrvatski školski muzej po prvi put temeljito je istražio dio svoje građe koja je tematski povezana s djelovanjem pionirske organizacije te njezinom ulogom u odgoju i obrazovanju tijekom socijalističke Jugoslavije, odnosno SR Hrvatske. Punim nazivom Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić izložba je koja nastoji prikazati kako je izgledalo biti školarac u Jugoslaviji. Važno je spomenuti da izložbu nije moguće pronaći na Trgu Republike Hrvatske 4, zbog obnove zgrade muzeja koji je prije nekoliko godina stradao u potresu. Trenutno je rad muzeja prebačen na adresu Hebrangova 5, gdje se nalazi galerija Hrvatskog školskog muzeja Školica za 5 u kojoj se može razgledati ova izložba.
Povratak u izgubljeno vrijeme – u doba Jugoslavije, ova izložba pokušava postići prikazom jednog školskog dana u životu pionira. Predmeti koji su se mogli pronaći u torbi svakog pionira; knjige Mate Lovraka Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, kao i Ježeva kućica Branka Ćopića ili Grga Čvarak Ratka Zvrka, podsjetnik su toga da Jugoslavije možda više nema, ali da su ovi naslovi i danas aktualni. Ne samo zato što su lektire, već zato što su zanimljive, zabavne i poučne. Pouke nekih od tih knjiga poput toga da su zajednica i sloga važne u suočavanju s problemima i nedaćama univerzalne su i nastavljaju biti relevantne. U postavu se također mogu pronaći i predmeti koji simboliziraju pionirstvo poput znački, slikovnice Ja sam pionir, pionirske zastave i knjižice, koji će zasigurno biti poznati onima koji su i sami bili pioniri jer možda te predmete i dalje čuvaju na mjestima poput tavana. U socijalističkoj Jugoslaviji, svi prvašići bili su primani u Savez pionira u kojem se poticala privrženost domovini, Titu, Narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji. Također, sudeći prema knjizi Igora Dude Danas kada postajem pionir, savez je pružao sadržaje za slobodno vrijeme koji su poticali dječju igru i stvaralaštvo, te promovirao ideju humanosti i općih ljudskih vrijednosti. Na taj način djeca su bila oblikovana prema idealnom “liku pionira” koji je predstavljao prvi korak u formiranju novog socijalističkog čovjeka kao “svestrane stvaralačke ličnosti”.
Na izložbi saznajemo da biti članom saveza pionira Jugoslavije nije bilo obavezno, no rijetko se događalo da je netko odbio prisustvovati tom svečanom događanju. Postati Titovim pionirom onodobno je bio važan socijalni obred inicijacije u socijalistički društveni režim. Primitak pionirske knjižice nešto je poput izrade osobne iskaznice. Svaki pionir morao je napamet naučiti zakletvu:
“Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
I biti dobar drug;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
I ideje za koje se borio Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!”
Osim “četiri čarobne riječi” mali pioniri morali su savladati lekcije poput toga kako ljubiti vlastitu domovinu, boriti se za bratstvo i jedinstvo i činiti sve što nalaže drug Tito. Iako načelno nema ništa loše u domoljublju, ovdje je bila riječ o indoktrinaciji djece koja su morala pristati uz ideje koje niti ne mogu razumjeti. Nije mi cilj demonizirati socijalizam, dapače, vrijedi spomenuti da se utjecaj ideologije unutar obrazovanja nije događao samo pod socijalizmom, već se događa i u sadašnjem kontekstu. To će svakako potvrditi nedavno povlačenje srednjoškolskog udžbenika povijesti. U svakom slučaju, važno je reći da ova izložba ne propituje ideologiju i ne nastoji dublje istražiti niti ispitati sam pojam pionirstva, već nastoji na donekle uspješan način prikazati pionirstvo kao identitetsku kategoriju.
Veliku ulogu u izložbi zauzimaju učenički radovi koji su nerijetko vezani uz tada važne događaje u pionirskom kalendaru. Dan Republike, Dan Jugoslavenske narodne armije, Dan dječje radosti, Dan mladosti neki su od tih zaboravljenih datuma. Iako nisu estetski najuspješniji, ovi sastavci, likovni i ručni radovi spomenik su vremena unutar kojeg su nastali te u sebi kriju povijesnu vrijednost. Crteži na kojima se nerijetko pojavljuje crvena zvijezda, jugoslavenska zastava ili povici u čast drugu Titu trag su ideologijom obojanih didaktičkih metoda koje su usvajali mali pioniri.
Kao jedan od značajnih elementa izložbe predstavljen je film nastao 1989. godine u Eksperimentalnoj osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” Borovo u Vukovaru koji se po prvi put prikazuje u javnosti. Film prikazuje učenike i njihov školski dan, interijer i eksterijer škole koji oslikavaju jugoslavensko školstvo. Neki od predmeta koji se nalaze u filmu mogu se razgledati i na samoj izložbi. Osim toga, važno je spomenuti da se u filmu, kao voditelj dječjeg kviza, pojavljuje Siniša Glavašević. Dok mlađe generacije posjetitelja vjerojatno neće znati tko je bio i što simbolizira Glavašević, onima starijima koji znaju ostat će gorak okus koji će ih podsjetiti na strahote koje su uslijedile dvije godine nakon snimanja filma. Nameće se pitanje je li moguće u svakodnevnici iščitati tragove onoga što će budućnost donijeti? Je li se u tom vremenu mira moglo nazreti razdoblje razaranja koje je uslijedilo? Iako možda nije moguće doći do tih odgovora, izložba stoji kao fragment koji potiče na razmišljanje o pionirima i Jugoslaviji.
U zaključku, izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja uspješno baca svjetlo na jedno razdoblje koje se bitno razlikuje od suvremenog digitalnog doba. Kroz predmete, radove i film, posjetitelji imaju priliku doživjeti atmosferu školskog dana pionira u socijalističkoj Jugoslaviji. Unatoč nostalgiji (ili jugonostalgiji) koja se može osjetiti, izložba ne propituje dublje ideologije pionirstva niti nastoji analizirati njegovu širu društvenu ulogu. Ipak, pruža nam uvid u važnost tih vremena, od obreda inicijacije do ideološki obojenih didaktičkih metoda. Pioniri maleni donose sjećanja na djetinjstvo oblikovano socijalističkim vrijednostima, ali istovremeno postavlja pitanje koliko su te ideje ostavile trajan utjecaj na pojedince. Ova izložba je poput vremenske kapsule, podsjeća na vrijednosti i iskustva koja su oblikovala generaciju pionira, ali i potiče na razmišljanje o evoluciji društva i odnosa prema identitetu pionira u današnjem vremenu.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
