Šljokičaste haljine i rokerski ritam

Dramatizaciji romana "Sloboština Barbie" redateljica i dramaturginja pristupile su vrlo razborito i nježno, s velikom dozom humora i igre.

Foto: Karla Jurić

Gledatelj je, kako navodi Patrice Pavis u svom Pojmovniku teatra, omiljeni predmet proučavanja semiologije ili estetike recepcije. U neprekidnom traganju za izgubljenim, pardon, idealnim gledateljem, estetika recepcije pretpostavlja samo jedno ispravno shvaćanje predstave, no postojanje idealnog gledatelja kao utjelovljenja svemogućeg primatelja u najmanju je ruku upitno. S druge strane sigurno je, kako je Bertolt Brecht to pronicljivo detektirao, da publika određuje tijek izvedbe. Svaki gledatelj za sebe stvara značenje i uživa na različite načine, ali na kraju se ti dojmovi stapaju u kolektivno disanje publike kao jednog promatrača. I to se osjeti na izvedbi. Glumcima je to disanje i reakcija publike nešto po čemu pamte određene izvedbe, ali i pojedinac u publici vrlo lako primijeti kad dvoranom struji otvorenost prijemu predstave. Energija publike nerijetko oblikuje moj cjelokupni dojam odgledanog, do te mjere da mi nezainteresirana publika u potpunosti pokvari praćenje, a ona raspoložena višestruko oplemeni cijelu večer. 

Upravo ova druga varijanta dočekala me u KunstTeatru na predstavi Sloboština Barbie pa čak ni kaskanje dva desetljeća za generacijom autorice istoimenog romana nije onemogućilo moje uživanje u predstavi. Tragovi jedne epohe, pogotovo tako prijelomne, čvrsto su upisani u društvo te ih ni dvadeset godina razmaka ne može posve izbrisati, stoga mi brojne reference na to razdoblje nisu ostale zaključane, a zasigurno je pomogla i činjenica da sam pročitala roman Maše Kolanović. U zadnje vrijeme u domaćim kazalištima kao da postoji pomama za dramatizacijama romana i njihovim uprizorenjem: Genijalna prijateljica, Braća KaramazoviHotel ZagorjeU malu je uša đava… U kojem trenutku se kazalište posvađalo s dramskim tekstom nije poznato, ali to i nije toliki hendikep dokle god postoje uspjele dramatizacije i adaptacije romana baš kao što je ova dramaturginje Ivane Vuković. Ona je vrlo vješto i kreativno iz čvrste naracije Maše Kolanović izvukla sve ključne trenutke i pretvorila ih u žive i dinamične replike, a zatim ih je redateljica Natalija Manojlović dodatno razigrala. Doda li se tome još malo glumačke izvedbene čarolije, evo recepta za odličnu predstavu.  

Priča je to o djetinjstvu provedenom u podrumima novozagrebačkog naselja Sloboština tijekom ratnih devedesetih, igri s Barbie lutkama koja unosi živost u strepnju tog perioda, ali na koju se neminovno preslikala okrutnost i traumatičnost tadašnje svakodnevice. Opisano ovako zvuči vrlo turobno, ali predstava to nipošto nije. Naprotiv, skromna kazališna dvorana KunstTeatra te je večeri bila ispunjena smijehom. Redateljica i dramaturginja pristupile su temi vrlo razborito i nježno, s velikom dozom humora i igre. Sloboština Barbie u kazališnom ruhu dosljedno prati roman, a uspjelu adaptaciju velikim dijelom nadograđuje glazba Ivane Đule i Luke Vrbanića koja osim što odražava vrijeme iz romana, vrhunski odrađuje ulogu komentatora društvenih zbivanja zahvaljujući izvrsno napisanim songovima dramaturginje. Troje glumaca na sceni istovremeno predstavljaju  članove punk-rock benda, djecu uhvaćenu u vrtlogu ratnih zbivanja i udahnjuju život lutkama kojima se ta djeca igraju. Uloga djeteta za odraslog glumca uvijek je hod po tankoj žici jer samo jedan neoprezni korak u prenaglašenu infantilizaciju vrlo izvjesno vodi u karikaturu, ali nasreću takvoj nezgrapnosti ovdje nema ni traga jer sve troje glumaca precizno i uspješno u tome balansira: Maja Kovač kao opčinjena obožavateljica lika i djela originalne Mattelove Barbie, Damir Klemenić kao njezin stariji brat zaokupljen praćenjem ratnih zbivanja i Amanda Prenkaj kao dovitljiva, pomalo prkosna, prijateljica Svjetlana. U njihovim “dječjim” rukama ti “čudesni” komadi plastike čine sve ono što očekujemo u igri s lutkama, rado mijenjaju odjeću, uređuju svoje domove, organiziraju vjenčanja i balove, ali utvrde tog izmaštanog kraljevstva nisu neprobojan zaklon od užasa stvarnog svijeta, pa tako Barbie svijet postaje pozornica na koju se preslikava košmarno odrastanje uz mučne zvukove sirena za uzbunu. Začudni spoj šljokičastih haljina i rokerski nabrijanog ritma uživo izvedene glazbe odlično funkcionira kao instrumentarij za subverzivne komentare koji zahvaljujući vremenskom odmaku sad mogu lucidno pretresti brojne društveno-političke fenomene devedesetih. 

Čini mi se da je publika izvedbe koju sam gledala bila većinski sazdana baš od te ratne/Barbie generacije pa ne čudi lakoća s kojom su raspoznavali sve upisane slojeve. Zdušno su se smijali na reference tadašnje pop kulture, ironizaciju političara tog doba i lomljenje krhke iluzije kapitalističkog prosperiteta. Istom oštroumnošću kojom je prepoznala duhovite trenutke, publika je znala osjetiti i kad nije trenutak za smijeh. Bili su to oni prizori u kojima su autorice načinile prostora za odbljeske ratnih stradanja i svu tjeskobu koja ide s njima. Pad Vukovara i izbjeglički val prepoznati su i od mlađe publike, što govori o otpornosti kulture sjećanja na prolaz vremena i razvijenom senzibilitetu i kod gledatelja koji ratna stradanja nikad nisu doživjeli. Mislim da bi bilo vrijedno ovu predstavu igrati  pred starijim srednjoškolcima, iako bi im nedostajala poneka referenca više nego meni, koja također nemam cijeli referentni okvir, vjerujem da bi Sloboština Barbie uspjela naći plodno tlo i među njima. Duhovita, dinamična i promišljena predstava može stvarati novu publiku, gledatelje koji će jednog dana uživati u odlasku u kazalište, a nije li upravo to jedna od odlika idealnog gledatelja? 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Igora Ružića i uredništva Kulturpunkta.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano