Umjetnici ili hajduci?

Subota je, podne je, dolazim na Žitnjak u Kulturpunktovom izaslanstvu, bez jasne predodžbe što me tamo očekuje. Ne znam ni gdje točno trebam ići, ali kroz gusto šiblje iza Atelijera Žitnjak vidim nekakve ruke u zamahu i pretpostavljam da je tamo akcija. I to kakva – dvije ljupke djevojke s motikom u rukama obrađuju zemlju! Likovna umjetnica, sukoordinatorica i koautorica programa Jelena Petric i kulturna antropologinja, suradnica i koautorica Maja Flajsig prepričavaju mi anegdotu za koju ću naknadno shvatiti da je poprilično jasna metonimija svrhe ovog trodnevnog događanja naziva Žitnica umjetnosti na rubu grada. Pa kaže – dok je Maja iskakala kroz stražnji prozor Atelijera (jer to je najbrži put da iznese alate za rad) na nju se krenula derati razjarena baka: “Alo, ti, jel ti kradeš ili radiš nešto? Kakvi ste vi to hajduci?” Tek par rečenica između Maje i slučajne prolaznice bilo je dovoljno da se tenzije spuste – to je susjeda Cvijeta, danas joj je 84. rođendan, upravo se i sama vraća iz vrta, a kao znak pomirenja daruje djevojkama stručak peršina.

S obzirom na to da sam propustila edukacijsku šetnju kvartom koju su dan ranije vodile Antonija Komazlić i Petra Đukić, moje žitnjačko iskustvo započinje pokaznom radionicom vrtlarenja. Naša učiteljica je gospođa Ana Martinec, dugogodišnja vrtlarica i poljoprivrednica do čije kuće, omeđene sa šest tisuća kvadrata velikom parcelom, dolazimo prelazeći cestu. Dočekuje nas nasmijana na svom trijemu, okružena stablima marelice, jabuke i trešnje, a pri prvim riječima (“Ja sam Ana, ali ako susjedi budu tražili Ankicu – to sam isto ja”) hvata je kašalj jer, kaže, osim sa psom nije puno pričala danas. Ana se udala u Žitnjak gdje je sa svojim sada pokojnim mužem nakon posla obrađivala zemlju, a plodove bi potom distribuirali po naselju ili bi ih svekrva prodavala na placu. Nejasno joj je što, pod milim bogom, mi mladi danas radimo po pet sati u kafićima (kad ionako više ne znamo razgovarati) i s našom generacijom se nipošto ne bi mijenjala. Oni nisu plandovali, tek rijetko bi si dozvolili da odu u kino, grle se i pijuckaju vermut. Dok iz vrta čupa sadnice blitve za komunalni vrt Atelijera, a mi plijevimo “smrdljivi drač”, priča nam o povijesti ovog kraja, dok je Žitnjak još bio selo. Sada je malo starosjedioca, zemlja se više ne obrađuje jer “pomrli su ljudi, nema više tko”, a poslijeratni doseljenici uglavnom dižu katnice s dvorištima velikima tek toliko da u njih stane auto.  

Nakon što smo dobili pokoju mudru riječ i sadnicu, odlazimo s Anom do Atelijera gdje prema njezinim naputcima sadimo blitvu, luk, salatu, mrkvu, peršin i četiri sorte cvijeća. Kako saznajem iz najavnog teksta, ideja iza ovog dijela programa jest uzgojiti plodove koji će se, kad za to dođe vrijeme, objedovati na otvorenjima izložbi i ostalim događanjima. Osim same logistike, tj. manjka prehrambenih dućana u blizini, ovaj čin još važnije rezonira s duhom nekadašnje žitnice grada, najveće planirane zagrebačke zone nazvane prema svojim žitorodnim površinama. Dakle, ovdje se odnos između nomena i omena doima poprilično samorazumljivim. No ispostavilo se da to pravilo ne vrijedi kada na omanjem komadu zemlje u rad upregnete generacije međusobno udaljene pola stoljeća. Tako kad baka Ana kaže “guzica dolje, glava gore” misli na poziciju luka pri sadnji, a “ako stisneš srce, glavica ne može rasti” nije patos ozeble duše već savjet za bolje rascvjetavanje salate. Uostalom, da se manim jalova posla, jer opire se njezin šarm “crno na bijelo” formi, prilažem par audio snimki (naravno, uz Anino dopuštenje, jer ona je “samo istinu pričala”).

Ode Ankica jest’, a mi odosmo kuhat’ s kulturnom antropologijom Reom Drvar. Njezina baka je Kolumbijka koja se po udaji preselila u Karlovac, a kako nije poznavala hrvatski jezik sa svekrvom je komunicirala kuhajući. Najvelebnijim izdankom te sinergije ispostavile su se štrudle. Njihov recept usmeno kola kroz generacije Reine obitelji, pri čemu svatko ima vlastitu “herezu” oko tijesta, a svake godine odabire se “štrudla godine” (ove godine čestitke idu Ani, ujakovoj partnerici). Preko kuhinjskog stola AŽ-a ljudi sada razvlače tu drevnu smjesu tekućine i brašna, ja od gladi i mirisa nadjeva padam u trans i opsesivno slikam ruke u dodiru s hranom. 

Za to se vrijeme u atriju, zahvaljujući Petri Pavleki, odvija razmjena i prodaja sjemena za nadolazeću vrtlarsku sezonu. Petra je voditeljica Društvene banke sjemena ZMAG-a u kojoj se okupljaju sjemenari i hobisti, točnije svi poljoprivrednici koji djeluju na područjima biodinamike, permakulture, ekološke ili regenerativne poljoprivrede. U fokusu uglavnom imaju autohtone stare sorte, ali u zadnje vrijeme priliku daju i dobro udomaćenim sortama koje su se pokazale otpornima na klimatske promjene. Kako saznajem od organizatora, uvrštavanje ove aktivnosti u program bio je način otvaranja prema zajednici i poziv lokalcima da se upoznaju s radom Atelijera, ne samo kao mjestom produkcije i konzumacije umjetnosti, već i razmjene u širem smislu tog značenja.  

Ipak, prije nego što bi došljaci uopće dobili priliku udomaćiti se u atriju, neizbježno su morali proći kroz predvorje u kojem ih je dočekivao čopor golih debelih namrgođenih ćelavaca. Riječ je o trenutnoj izložbi (namjerno) stereotipnog naziva Stereotipi Margarete Lekić, čiji postav nam je približio voditelj Galerije AŽ Bojan Krištofić. Svojim vodstvom uspješno je rasplinuo uvijek prijeteću mistifikaciju apsolutno svega što se nađe na postolju, a na slično upućuje i popratnim tekstom izložbe: “Jer to je ono što stereotip jest – viđenje života kušanjem tek jedne njegove kriške. A ovi ćelavci su ih pojeli puno, jako puno. Zašto im to ne priznati i promatrati ih onakve kakvi neizbježno jesu – nepovratno potrošna i beznadežno živa ljudska bića?” Gledam ih i oni više nisu satiričan prikaz konzumerističkog društva, bome ni suvremeni avatari Pantagruela, naprosto se nikome ne rugaju; oni su goli, debeli, namrgođeni i ćelavi. Opiru se svakom narativu, a naročito su nervozni kada im se netko približava sa psihoanalitičkim alatom iza leđa. Oni su rukotvorine bez puno predumišljaja i traže ruke koje će ih, isto tako, bez puno predumišljaja pogladiti po ćeli. 

Primaklo se 19 sati, šušur je u punom zamahu, neki Pavle negdje pije vino em rakija dok u atriju ZborXop izvodi tradicionalnu etno glazbu sa šireg područja Balkana. Započinjem razgovor sa starijim muškarcem koji se drži po strani, ne sjećam se više kako, ali vjerojatno žicajući upaljač. Kaže mi kako je u prostorima Atelijera nekoć bila škola koju je pohađao i da ga ne vežu lijepe uspomene, prvenstveno zbog “odgojnih” metoda koje su se koristile. Izvedba zbora i atmosfera malo ublažuju sjećanja koja za njega nose ti zidovi, ali ne poznaje nikoga pa se osjeća pomalo zaglavljeno u ulozi pasivnog promatrača. Još par rečenica i shvaćam da je on kipar kod kojeg se po programu ovog događanja sutra ide u posjetu – koju ću morati propustiti jer radim u to vrijeme. Pozivam ga da sjednemo na kauč u hodniku i kratko popričamo ne bih li mogla uvrstiti pokoju o njemu u izvještaj.  

Darko Pondeljak samouki je kipar iz Petruševca. Njegovo dvorište prepuno skulptura slučajno je ugledao voditelj galerije Bojan dok je biciklirao tim zabačenim krajem, a naknadno su mu koautorice programa Maja i Jelena ostavile poruku na vratima s brojem mobitela i porukom “molim vas nazovite nas”. I tako je on sad tu. Darko se 12 godina bavio cinkografijom u Vjesniku, a nakon što je ostao bez posla hvatao se svega i svačega (često uz komentare poslodavaca da je prestar da započne nešto raditi), da bi na kraju završio delajući u skladištu u kojem će uskoro dočekati mirovinu. U periodu “svega i svačega”, razmišljajući kako da si osigura egzistenciju, počeo je izrađivati skulpture od drveta. Iskopao bi panj iz zemlje, osušio ga, okrenuo naopačke i obrezivao korijenje nastojeći ne izgubiti razgranatost organske strukture. Kaže, bila je to umjetnička suradnja prirode i njega, svakom po pola zasluge.

U početku je bio zadovoljan i uspio ih prodavati, ali nakon više neugodnih iskustava u kojima nije bio plaćen za obavljen posao, stavio je ključ u bravu, ostavio oko 150 panj-figura da zjape u njegovoj sobi i otišao u skladište. Sklon umjetničkom izražavanju, nastavio je u slobodno vrijeme mozgati i “kemijati” s mogućnostima likovne artikulacije. Aha-efekt zatiče ga prije šest godina u momentu kada je ugledao bauštelce kako postavljaju fasadu od stiropora. Od tada su njegova after hours svakodnevica (kada mu to lijepo vrijeme dozvoli jer nadstrešnicu u dvorištu nema) postali stiropor koji uzima od građevinara ili mu nabavljaju prijatelji, žica i ljepilo za pločice u vlaknima. Dakle, kako to već zna biti s umjetničkom oblašću, materijalna uvjetovanost i oskudica kao pokretačka sila primorale su Darka da se, iznalazeći jeftinije načine rada, posveti originalnijim načinima kreacije. Pri svemu tome, on ne samo da nije akademski obrazovan, već je i na Vi s mobitelom i internetom, kaže “svađa se s tipkama jer imaju svoju volju”. Za njega je stvaranje prirodno stanje, nužnost, a svojih 20-ak skulptura napravio je bez ikakve skice dopuštajući samom procesu da ih profilira do kraja.

Ipak, da ne otkližem u romantiziranje, biti kipar bez ateljea i galerije gruba je rabota. Premda svaka figura zahtijeva mnogo sati muke i truda, jednom kad je zgotovljena, ona nema gdje nego završava u dvorištu ili improviziranom “parku skulptura” ispred kuće gdje se potom na nju hvataju lišajevi, izbija hrđa, po njoj divljaju djeca, a nekolicinu njih su susjedi i namjerno i nenamjerno polupali. Zaboravljajući na njegov sukob s tehnologijom, pitam Darka da mi pokaže slike na što me srdačno poziva sutra u Petruševec. Radim, ne mogu, pozdravljam ga i želim mu sve najbolje.

Atmosfera je goruća, ali ja se gasim, odbijam odlazak na nečiji rođendan i povlačim se doma. Guglam Darka tražeći njegove radove, ali nigdje ni slova o njemu, nigdje ni piksela njegovih skulptura. Polusan napada moju svijest i savjest, san pravednika kao Mora stoji pokraj kreveta i zna da znam što mi je činiti, on samo neumoljivo na to upozorava. Više to nije bila stvar izbora; ujutro tražim zamjenu u smjeni (hvala Sara), uzimam fotić od cimerice (hvala Ema) i junački jurišam u Petruševec. E pa, nisam “vele” ni u fotografiranju ni u pisanju, ali volim vjerovati da znam što je vrijedno dokumentacije. Žao mi je Darko, nije baš nešto, ali je bar nešto. 

Žitnica umjetnosti na rubu grada, kako saznajem kroz razgovor s organizatorima, svojevrstan je nastavak prošlogodišnjeg projekta Arhiv Žitnjak u pokušaju daljnje kontekstualizacije AŽ-a iliti “Centra periferije” u prostoru i vremenu. Dok se prvi dio bavio istraživanjem povijesnog značaja ovog lokaliteta i tako vertikalno produbljivao povezanost s njim, trenutni program radi na horizontalnom umrežavanju, odnosno pokušava familijarizirati lokalno stanovništvo s djelovanjem AŽ-a. Kako bi susret tih dvaju ploča prošao bez podrhtavanja, sve sprovedene aktivnosti bile su usklađene sa žitnjačkom tradicijom i nastale su u suradnji sa susjedima i kulturnim radnicima iz četvrti Peščenica-Žitnjak.

Premda suživot bez komunikacije može opstati, on nije naročita radost. Neka baka Cvijeta s početka teksta podsjeti na to koliko je malo suvislog dijaloga potrebno da hajduk postane umjetnikom, a još koji susret i ponešto više dijaloga pa će, vjerujem, i “oni tamo (čudni, ali blagonakloni) umjetnici” postati radnicima. Žitnjački program dokazuje kako je simbiotski sklad na periferiji moguć i poželjan, pri čemu je jasno da je ovo tek prvi korak, a značajniji progres će nastupiti samo ukoliko se na njemu nastavi temeljito i sustavno raditi. Cvjeta je inače pozvana da dođe na razmjenu sjemena, ali kaže “ne treba to njoj, ona već sve sjeme ima”, a obećana joj je i pjesma za rođendan u izvedbi Zborxopa, ali nije došla. Malo po malo; svoju ruku s peršinom je ispružila. 

P.S. Kipar Darko još nikada nije dobio priliku izlagati svoje radove u nekoj galeriji, a želja za tim mu je velika. Nek Mora sad progoni nekog drugog!

Objavljeno 30.03.2023.