Tema U utorak, 22. studenog u prostorima kluba Booksa predstavljen je umjetničko-istraživački projekt Kodirani prostori, nastao pod vodstvom vizualne umjetnice Jelene Petric. Istražujući konceptualnu umjetnost i umjetničke prakse Zagreba 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, Petric nailazi na rad Ispražnjeni okviri – iščezli sadržaji Antuna Maričića i ponukana njime odlučuje konkretizirati i usustaviti svoja tada razasuta saznanja. U dodatnim istraživanjima i realizaciji projekta priključuju joj se kulturne antropologinje i povjesničarke umjetnosti Maja Flajsig i Sara Mikelić, povjesničarka umjetnosti Tena Starčević, vizualna umjetnica Jelena Kovačev, dizajnerica Sarah Baron Brljević, programer Nikola Greiner te dizajner Josip Drdić.
Kodirani prostori projekt je koji naziv nosi prema poimanju prostora kao entiteta koji, uz fizičku dimenziju, podrazumijeva i niz kodova, tekstova i značenja koja su u njega upisana. Shodno tome, on se bavi zaboravljenim izlagačkim prostorima i iznova ih ucrtava na zagrebačku mapu, ne kako bi ukazao na njihove manje ili više poznate lokacije, već kako bi kreirao vizualno uporište pri rekonstrukciji tadašnjih datosti i problematika koje su posljedično odredile i suvremene umjetničke paradigme.
Kako bi se izbjeglo recikliranje faktografije i dobio razrađeniji uvid u samu atmosferu kulturnih zbivanja, ali i izbjegla mistifikacija prošlih vremena, fokus je stavljen na osobne narative. Građa je prikupljana pomoću intervjua provedenih s ključnim akterima_icama tadašnje alternativne scene, među kojima su umjetnik Boris Cvjetanović, umjetnica Vlasta Delimar te kustos i voditelj Instituta Tomislav Gotovac Darko Šimičić koji su se pridružili predstavljanju projekta u Booksi. Kroz opušten razgovor prisjetili su se dragih prijatelja, kolega i njihovih brojnih okupljališta s posebnim simpatijama spram Podrooma, Prostora PM, Haustora i napose Voćarske 5, gdje je Delimar stanovala i s partnerom Željkom Jermanom tiskala samizdat Maj ’75, primjer umjetničke samoorganizacije i autonomije čija je izrada nerijetko poprimala elemente happeninga.
Evocirajući ovu i ostale slične prakse, gostujući umjetnici isticali su kako su njihova djela prije svega produkti spontane pobune koja se tek s vremenom i kontekstom artikulirala kao umjetnost, odnosno, riječima Cvjetanovića: “Svoja djela radili smo poput disanja, kasnije se to pretvorilo u kojekakva veličanja.” Kada se potonjem pridruže poteškoće arhiviranja preddigitalnog doba (“nismo htjeli trošiti na filmove jer smo računali da je to toliko-i-toliko piva”, kaže Delimar), razvidno je da je svakako riječ o vremenskom periodu čiji akteri mogu još mnogo toga podijeliti s mlađim generacijama.
Upravo zato sudionici_e projekta Kodirani prostori za polazišnu točku uzimaju perspektivu vlastite generacije koja je odrastala kasnih 1990-ih i ranih 2000-tih godina, i za koju se ne podrazumijevaju stvari o kojima se često ne priča “jer se podrazumijevaju”. Također, koliko god banalno zvučalo – stvari je neprocjenjivo važno zapisati. Vođene Šimičićevom mišlju o tome da se hrvatska konceptualna umjetnost može svesti na A4 format i lošu fotografiju, sudionice projekta predstavile su i publikaciju kojom odaju počast spomenutom formatu. Naime, knjižica je sastavljena od popratnih tekstova vezanih za sedam važnih lokacija, a u središtu je uvezena koncem kako bi se s novim pričama mogli dodavati novi svesci. Uz to, jednom kad se ukloni konac, papiri se mogu presložiti da čine mapu obrađivanih lokacija koje sadrže QR kodove (isti su postavljeni i na spomen pločicama na stvarnim lokacijama). Jednom skenirani, oni vode na web portal projekta čiji je rad službeno započeo na dan predstavljanja u Booksi, a zamišljen je kao baza podataka koja će se nadopunjavati na tjednoj bazi i tako duh nekog drugog vremena očuvati u ruhu ovog.
ObjavljenoObjavljeno
