Blic Dolaskom na otvorenja izložbi, dio uzbuđenja čini i očekivanje da će program biti popraćen druženjem uz piće. Međutim, koliko se često hrana poslužuje u takvim prilikama? Pitam se, zajedno s kolegicama, tog četvrtka, 26. studenog, dok pred Pogonom Jedinstvo, već pomalo smrznutih prstiju očekujemo otvorenje izložbe Prste k sebi, u organizaciji Galerije 90-60-90, autorica Jelene Kovačev i Jelene Petric. Rijetko, gotovo nikad, zaključujemo prije pokreta.
Pri samom ulasku u prostor Pogona nastupa olakšanje: značajna toplina smjesta opušta ukočenost tijela, a zatečene grickalice kao da se smiju našoj prethodnoj raspravi. Iza crnih zastora, u predvorju Velike dvorane dočekuje nas neonski znak, jasno prepoznatljiv iz raznoraznih uličnih izloga. Crvenim i zelenim slovima ispisano je: Prste K SEBI. Poput kakvog varljivog signala, istovremeno nas upozorava, ali i poziva da zavirimo pogledati izložbu.
Prolazim kroz sljedeći red zastora i znatiželjno zakoračujem u prostoriju u kojoj je, usprkos očekivanom, gotovo apsolutni mrak. Temperatura je sad već nesumnjivo podivljala i osjećam se kao u golemoj pećnici. Na tren pomislim kako sam izgubila svaki sljedeći trag pa zastanem da raskopčam jaknu, a zatim nesigurno produžim prateći nečiji korak. Na kraju prostorije nalazi se tajanstveni izvor svjetla. U pozadini šum. Apstraktni nedokučivi zvukovi ispunjavaju prvotno zatečenu prazninu. Napetost raste.
Naćulila sam uši te pomno osluškujem koračanje posjetitelja pa mi kretanje po prostoru više ne predstavlja problem. Prostorija je ispunjena toplinom koja mi, htjela ja to ili ne, ulijeva osjećaj bliskosti sa svima koji oko mene dišu, kao da sam ne znajući ubačena u nekakvu utrobu. Zavedena toplinom, radoznalo poput djeteta očekujem sljedeći impuls.
Približavajući se svjetlu, primjećujem da je riječ o maloj peći u kojoj čuči 12 zaobljenih kruščića. Zrakom kruži čarobni miris tog iskonskog tijesta, a nosnice su se raširile bacajući me u reminiscenciju nekog prošlog vremena. Sjećam se kako sam kao dijete kod bake često promatrala proces podizanja kvasca, a u trenutku njegovog savršenog uobličavanja, bilo je nezamislivo teško obuzdati želju da ga probušim prstom. S nekolicinom posjetitelja_ica, kao oko logorske vatre, ostajem stajati uz peć.
Promatrajući kruh, pitam se što mi govori? Kao osnovna životna potreba, sam po sebi već nosi snažan simbolički naboj. Kruh je zemlja, korijen, pripadanje. Elementarna pojava. Humanost. Ono što nas spaja. U mnogim tradicijama kruh nije samo hrana, već društveni savez. Ne prisvaja se, nego dijeli. Kruh je povezanost. Toplina. Simbol zajedništva i doma.
“Postoji recept, ali tijesto se uvijek ispočetka treba dignuti, kvasac mora udahnuti život brašnu i vodi, pa kao i u bilo kojem drugom slučaju života,… rođenje tijesta ipak se mora tek dogoditi”, citat je Borisa Greinera koji autorice navode u najavi o izložbi. Možda u tom smislu ideja ove instalacije nije staviti naglasak isključivo na kruh, već štoviše, na proces njegova nastanka. Kupujući kruh u pekari ne razmišljamo o tome kako nastaje. Ukoliko bismo zavirili u taj proces naišli bi na mnogobrojne korake koji su naizgled jednostavni, ali zahtijevaju vrijeme i znanje, posvećenost i predanost procesu. Treba mijesiti, čekati, zagrijavati, pratiti i sve to pomno začiniti strpljenjem.
Čini mi se kao da je vrijeme stalo na čas dok gledam u tu malu peć, pa stupam u komunikaciju s ostalim posjetiteljima. To je sada to? A sljedeće? “Piše da je izložba interaktivna”, napominje jedan od njih. “Pa možemo uzeti…”, zatim otvara peć, a u trenutku posezanja, jedini se izvor svjetla gasi, ostavljajući cijeli prostor i sve nas prisutne u potpunom mraku. Zatvara peć i ponavlja prethodni pothvat. Ponovno mrak.
Nastupila je nesigurnost, suočeni smo s posljedicama. Ha! Još od ranog djetinjstva učili su nas o opasnosti otvaranja vruće peći. A pri ulasku je jasno stajala uputa: Prste K SEBI. Uhvatile su nas u zamku.
Reakcija posezanja za kruhom je refleksna, impulzivna i, kroz konzumerističku prizmu, ni najmanje nerazumljiva. Međutim, iako je poslužen, kruh nije osvojiv. Servirano je dostupno isključivo za promatranje, a samovoljnim činom posezanja, završili smo u bezizlaznom mraku. U tom smislu, kruh ovdje stoji kao izvor svjetla.
Tijesto, peć, miris, zvuk, svjetlost, pojave su koje pripadaju iskustvu svakodnevnog života, no njihova uloga u izložbi je obrnuta. Time otkrivamo kako mrak nije potpuno prazan, već naprotiv izoštrava zvuk, pojačava miris. Izostanak vida osvještava nam istančanost drugih osjetila. Izmicanjem uobičajene hijerarhije osjeta autorice se na slojevit način poigravaju našim doživljajem, stavljajući pritom naglasak na proces traganja. Poput lova na blago, u prvobitnoj neizvjesnosti ne znamo što očekivati.
Kako navode u intervjuu na Radio Studentu, želja im je “unutar mraka uprizoriti misaoni proces ili podsvijest, nešto apstraktno i neopipljivo.” Važno je prvo doživjeti sam mrak, a potom je prolazak do svjetla proces u kojem kroz oživljavanje raznih asocijacija valja osluškivati svoje misli. Probuditi maštu. Prizvati sposobnost propitkivanja, upisivanja i reinterpretacije. Ideali za kojima tragamo, kažu, uglavnom su nam pred nosom.
Kroz izraženu toplinu, miris kruha i svjetlost koju isijava, peć nam pruža iskustvo ugode, ali postaje i disciplinski element kada prekršimo upozorenje koje smo dobili pri ulasku. Odgovornost se, međutim, ne prebacuje na pojedinca, već kolektivno internalizira jer, budimo iskreni, svatko je od nas nesumnjivo poželio zgrabiti taj slatki kruh. Naziv izložbe dodatno pojačava ovu dinamiku, naglašavajući element društvene kontrole i kolektivnog morala. Izložba se zato može čitati kao suptilna, ali snažna kritika napuhanog individualizma, ili pak ironični komentar suvremenog društva.
Jelene su se dobrano našalile s nama. Zamađijanih osjetila, poput kakve marionete, slijedili smo svaki predviđeni korak. Vođeni individualnom željom, doduše, uzeli smo iz kolektivnog izvora. Iz svjetlucave utopije u surovu stvarnost. A jedino što imam za nadodati je da sam nakon izložbe kolegice pozvala na druženje, uz pizzu!
Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.
ObjavljenoObjavljeno
