Dok pišem tekst o prostorima koji razvijaju zajednice po modelima atipičnima za (nezavisnu) kulturu, što bivša zgrada Ivexa na adresi Delta 5 svakako jest, gledam zgradu kroz prozor dnevne sobe. Otkad živim u Rijeci, njena je budućnost neizvjesna. Rušit će se, neće se rušiti.
U međuvremenu se u njoj odvilo koš i još života. Od mrvica koje su dotakle samo jednu mene, mali niz: u toj sam zgradi posjećivala programe Saveza udruga Molekula kad sam tek doselila u Rijeku. Neko sam vrijeme u njoj radila. Imala probe s gitaristom, na našim počecima. Danas tamo jednom mjesečno odlazim na sastanke book cluba. Iza zgrade šećem psa. Posjećujem prijatelje. No, nisam znala tko ju je gradio, nisam znala koje sve prostore skriva, nisam znala da je cijela njena ulica nekad zaudarala po vinu. Sad, kad pišem ovaj tekst, čini mi se da zgrada Ivexa, kako ju se kolokvijalno zove (jer Ivexa odnosno Istravinoeksporta tamo više nema) reprezentira mnogošto toga što u ovom gradu ne valja – neriješeni vlasnički odnosi, izostanak planova, izostanak investitora za planove, uslijed svega navedenog propadanje i/ili čudni status quo. I iako je upravo status quo omogućio da Ivex postane važno mjesto riječke kulture, nešto mi daje naslutiti da će se on uskoro promijeniti.
Zgrada je dakle izgrađena početkom 1960-ih, na čak 6 000 kvadrata, kao pogon za doradu i preradu vina poduzeća Istravinoeksport. Projektirao ju je slavni arhitekt Lavoslav Horvat, jedan od najcjenjenijih projektanata industrijske gradnje u Jugoslaviji. No, tijekom godina je procijenjeno da zgrada nema spomeničku vrijednost što bi bila osnova za njenu zaštitu.
Nakon godina djelovanja Istravinoeksporta, u novijoj eri obilježenoj prelaskom dijela industrijske baštine u ruke Grada Rijeke i bezidejnošću o tome u što tu baštinu prevesti (vjerojatno potaknutom i nizom realnih ekonomsko-pravnih izazova), kultura je ta koja je polako naseljavala Ivex. Na drugi kat zgrade krajem 90-ih ulaze arhitekti Randić i Turato, na prvom je katu neko vrijeme boravila Akademija primijenjenih umjetnosti, 2007. u te prostore useljava tada osnovani Savez udruga Molekula čije članske organizacije izvode razne javne programe i postaju dom alternativne, suvremene i urbane scene grada, da bi po preseljenju Molekule u Filodrammaticu i Palach 2014. godine u njihove prostore ušli umjetnice i umjetnici s nekima od kojih razgovaram i u ovom tekstu.
Ponovno šećem po katovima prednjeg dijela zgrade. Kao jednu od važnih godina za kulturu pamtim 2017./2018. kad na drugi kat useljava RIJEKA 2020, tvrtka zadužena za provedbu projekta Europske prijestolnice kulture. Do njihovih se formiraju uredi DeltaLaba, projekta koji je u sklopu EPK razvilo Sveučilište u Rijeci, dok je nekadašnje arhitektonske urede zauzeo HNK Ivana pl. Zajca. Na prvom katu neko je vrijeme djelovao kao izvedbeni, a danas kao prostor za probe djeluje Zajc Lab istoga kazališta, u prizemlju je “Zajcovo” skladište i radiona. S druge strane hodnika galerijski je prostor DeltaLaba, a u njegovom nastavku rezidencijalni prostori nastali u sklopu Urbanih studija, sa spavaonicom za 12 osoba, dnevnim boravkom, kuhinjom i dvije kupaone. Ne zaboravimo i urede Planinarskog društva Kamenjak na prvom katu, kao i činjenicu da se u današnjem Zajc Labu ranije nalazila teretana. Zgradom je godinama upravljao Grad Rijeka, iako pod ne posve jasnim vlasničkim okolnostima, da bi prije par godina u sudskom sporu ona pripala Luci Rijeka, dioničkom društvu za usluge u pomorskom prometu, lučke usluge, skladištenje roba i špediciju. Iako je zgrada još prije desetak godina predviđena za rušenje, a na njenom je mjestu trebao nastati blok poslovno-stambenih zgrada (na natječaju iz 2013. godine pobijedilo je rješenje studija 3LHD), srećom, do 2023. ništa od planova nije se realiziralo, pa danas ovdje još uvijek imam s kim razgovarati.
Moji su sugovornice i sugovornici dizajnerice Ana Tomić (MKF&AT) i Ana Labudović (RISO i prijatelji) te vizualni umjetnik Igor Eškinja koji prezentiraju artist-run-space ateljee na 500-tinjak kvadrata prvog kata zgrade, zatim Bruno Velčić i Andrej Kljun koji predstavljaju kolektiv okupljen oko radioničkog prostora RiUse sa stražnje strane zgrade te Vinko Golembiowski ispred Music Boxa udruge Ri Rock koji se, također u stražnjem dijelu zgrade, nalazi u njenom drugom krilu.
Sve ih pitam postoji li kohezija na razini zgrade; svi se slažu da je posljednji put potencijal za to postojao u vrijeme rada EPK, kad ju se u većoj mjeri koristilo za razne javne programe i kad je privlačila različite publike. No, ne i danas. Ana Tomić napominje da se zgrada zapravo nikad nije koristila na jednak način, da nema zajednički, javni prostor, niti se njome zajednički upravlja. Ana Labudović pak ističe činjenicu da postojanje različitih dionika stvari čini praktičnima, pa nekad nešto u RiUseu popravlja i izradi, u galeriji DeltaLaba održi program ili izložbu, a u rezidencijalni prostor smjesti umjetnike. Slično kažu i Vinko Golembiowski i RiUse ekipa.
Dakle, što se u zgradi radi? Možda je najlogičnije krenuti od Music Boxa, najstarijeg stanovnika.
Šezdesetak Music Boxovih kvadrata čine uredski/primaći prostor te dvije zvučno izolirane prostorije za probe bendova. Iako skriven u stražnjem dijelu zgrade, s neuglednim pristupnim putom zakrčenim automobilskim parkiralištem s jedne, a skladištima i kontejnerima s druge strane, Music Box djeluju prilično živo i svježe – ima svoju rasvjetu, svoje grafite, klupice na ulazu. I unutra je tako: za vrijeme mog posjeta, prostorom prolaze otac sa sinčićem koji se raspituje za najam bas gitare, dvije mlade žene uvježbavaju božićne pjesme na električnom klaviru, mladić Mateo za kojeg saznajem da je član udruge vrzma se naokolo s pitanjima. Kasno je popodne, pao je mrak, većina grada već slavi Božić, pa zbog ove izmjene lica i generacija zaključujem: Music Box na glazbenoj je sceni bitan.
Vinko Golembiowski priča mi kako je Music Box u Ivexovu zgradu uselio 2011., nakon prvog pokušaja naseljavanja jednog atomskog skloništa na riječkoj Kozali. Taj je prostor bio vlažan, gotovo je uništio opremu koja se tamo držala, nije bio zvučno izoliran, stanari su se bunili zbog buke i Grad je ubrzo ponudio ovaj začudan prizemni prostor s pogledom na skladišta i kontejnere. I njega je bilo potrebno urediti, što je dijelom učinio Grad, a dijelom sama udruga Ri Rock. Kroz godine, udruga je uložila tko zna koliko vlastitih sredstava jer su željeli funkcionalne prostorije opremljene za probe bendova, jam sessione, tečajeve (gitara, bas, bubnjevi, klavijature, pjevanje, udaraljke), grupne radionice. “To se zapravo sve ovdje i dešava. Tečajevi su se u međuvremenu iz Music Boxa prelili na cijelu udrugu Ri Rock jer smo shvatili da je naša odgovornost graditi nove naraštaje koji će pak graditi glazbenu scenu. Kao Ri Rock, već imamo istoimeni festival, radimo koncerte, ali trebaju nam i akteri na sceni koji će djelovati kroz sve te festivale, koncerte, prostore. Upravo to gradi se u Music Boxu. Jedna je linija te ‘gradnje’ ta da ljudi prostorije koriste za probe ili kao djeca dolaze na tečajeve, a druga ta da ih kroz volontiranje uključujemo u našu zajednicu. Drugo što se godinama stvara počelo je s festivalom Delta Summer Street session, koji je počeo na betonskom košarkaškom igralištu preko puta zgrade, a zatim preselio ispred samog Music Boxa. On je postao mjestom okupljanja velikog broja ljudi koji nisu bili korisnici Music Boxa nego posjetioci svega što se ovdje proizvodi. Iako smo od Delta Summer Street Sessiona, koji je u jednom momentu nabujao na serije koncerata, odustali jer je previše crpio naše kapacitete, danas od javnih događanja za neku vrstu popularizacije i promocije prostora i rada koji se u njemu dešava organiziramo i Dan otvorene probe, što također održava zajednicu. Zadnjih je godina rezultat taj da sa svojim bendovima na Danu otvorene probe nastupaju i naši nekadašnji polaznici Ri Rock akademije, s vlastitim bendovima”, priča Vinko.
Pun je optimizma. I ponosan na rad udruge. Spominje kako je ljetos volonter Filip pred ulazom u Music Box izradio “rock oazu”, prostor za odmor i druženje s klupicama i drvećem koje stvara hlad. “Music Box osnovan je da bude ‘socijalna’ pomoć mladim glazbenicima i bendovima. U tome im pomažemo na sve moguće načine: organizirali smo tečajeve kako biti u bendu, kako nastupati na bini, kako komunicirati s organizatorima koncerata, kako raditi promociju i marketing, što radi tonac a što merch guy, kako se unutar benda raspodjeljuje posao… Ovdje dajemo i informacije poput kako riješiti papire kad se na turneju putuje u inozemstvo… I jako nam je važno da se svi ti mladi budući glazbenici i glazbenice ovdje ili na jam sessionima vide, upoznaju, da znaju tko su i drugi akteri na sceni.” Pitam Vinka postoji li veza između bendova koji su nastajali u Music Boxu i nastupa na Ri Rock festivalu, vodi li jedno drugome. Odgovara s ponosom da svakako vodi. Pitam, jer ne znam, koji su trenutno kul riječki bendovi. Nabraja, od punka Krletka, Johnny Quid, Totem, Morska bolest, Žulj, od metala Nekroza, Omnivor… Mnogi su počeli u Music Boxu. “U 18 godina rada udruge napravili smo vau stvari. I ne samo to, imamo velike planove za budućnost. Upravo smo Gradu predali harrypotter debelu knjigu prijave na natječaj za upravljanje Palachom. Hrpetina je tu planova. A za Music Box? Pa evo, nisam siguran. Stalno nam je nad glavom to pitanje hoće li se zgrada rušiti. Trenutno prokišnjava, što nam stvara izuzetno velik problem. Ako se prostor uništi, neće se lako spasiti”, kaže Vinko.
Hoće li se zgradu pustiti da propadne pa je rušiti ili prodati? Dvaput se tijekom razgovora s “deltašima” spominjalo da su je ove godine obilazili iz tvrtke čije je ime postalo riječki sinonim za nekretnine i ulaganje. Riječ je o grupaciji Lürssen poznatoj po gradnji vojnih brodova i megajahti koja u Rijeci gradi luku za nautički turizam i time definitivno mijenja vizuru sadašnje rive, masovno kupuje i preuzima nekretnine, važan je partner Sveučilištu, od prije nekoliko godina je i vlasnik hotelskog lanca LRH… Iz Lürssena su obilazili i najmlađeg stanovnika zgrade, prostor RiUsea. Radiona RiUse također se nalazi u stražnjem dijelu, na 135 kvadrata. Otvorena je u proljeće 2019., uz podršku EU projekta Forget Heritage kao centar za ponovnu upotrebu u kojem od otpadnih materijala, prije svega plastike i drva, nastaju novi proizvodi. U projektnoj fazi RiUse je vodio Savez udruga Molekula, kojeg je Grad Rijeka kao svog partnera odabrao na javnom natječaju. Voditelj projekta bio je Luka Rodela, na obradi plastike radila je Tanja Blašković, a drveta Marin Šuljić. Ideja je bila ponovnom uporabom stvarati nove proizvode koji imaju praktičnu svrhu. Od projektnog novca nabavljeni su dijelovi za alate i strojeve za recikliranje plastike, bilo je zamišljeno da će se kroz rad RiUsea provlačiti istraživačko-umjetnički projekti, vršiti se edukacija, suradnja sa srednjim školama… Međutim, svjetska pandemija stopirala je te aktivnosti.
U RiUseu nas danas dočekuju umjetnik i “praktičar” Bruno Velčić te jedan od članova zajednice koja se formirala oko RiUsea, Andrej Kljun. Prostor je u radnom smislu itekako živ: na zidovima, stolovima, policama i u kutovima mnoštvo alata za obradu drveta i željeza, strojeva kojima ne znam naziv, željeznih konstrukcija, drvnog materijala… Radiona. Nema, međutim, plastike; Bruno kaže da se stroj za obradu plastike pokvario davno i danas stoji nekorišten. On sam u prostor je došao 2020., sa svojim projektima dijelom iz polja umjetnosti, dijelom iz “realnog” građevinskog sektora. Svjedok je organskog stvaranja neke nove, neplanirane zajednice koja danas prostor koristi na drugačiji način no što je prvotno zamišljeno. “RiUse je mutirao u neku drugu ideju, zadrugarstvo svoje vrste”, kaže Velčić. On dizajnira i izrađuje konstrukcije od drveta i željeza; pitam za primjer, pokazuje željeznu konstrukciju za stepenice odmah pored stola za kojim razgovaramo, a nabraja i ograde, pergole, kućice, terase, pristupne rampe za osobe s invaliditetom. Pored njega, tu najčešće radi i stolar Šimun koji nekad izrađuje skulpture, a nekad neke sasvim praktične predmete.
“Kroz godine, tu se šivalo predmete od kože ili starih biciklističkih guma, Morena je plela makramee, radilo se u plastici, željezu, drvu, izrađivale se drvene lule, radila se scenografija za film… Mislim da je kroz prostor prošlo 50-ak ljudi s različitim praksama, a neki od njih još ga uvijek koriste. Prešlo se iz djelatnosti ponovne uporabe, koja se pokazala kompliciranom za provedbu, u prostor u koji se može doći, stvarati, dijeliti znanje, učiti, eksperimentirati, prostor u kojem na raspolaganju imaš alat i radnu atmosferu”, nastavlja Andrej Kljun. “I to na principima solidarnosti, suradnje, dijeljenja znanja, DIY-a. Zajednicu oko RiUsea čine ljudi koji dijele ovaj specifičan interes, koji se znaju s drugih projekata ili pripadaju i nekim drugim, alternativnim, urbanim zajednicama. Rekao bih da na formiranje naših odnosa utječu ideje anarho-sindikalizma, a svakako DIY kulture. Tu ne možeš doći da ti netko nešto odradi. Ne, dođeš i radiš sam, ali možeš dobiti podršku, alate, znanje, ruku. Kada i kako? Pa radno vrijeme prilično je fluidno, ljudi dolaze i odlaze, ovdje nitko nije stalno zaposlen, najbolje je javiti se direktno Bruni”, kaže Kljun. Velčić potvrđuje – ako se uspostavi zajednički interes ili srodnost ideja, svi su dobrodošli, prostor je otvoren. I briga za prostor također mora biti dijeljena. No daleko je to od masovnosti. Pitam ga jesu li ikad radionu kroz javna događanja pokušali popularizirati. Kaže da osim službenog otvorenja prostora takvih ambicija nije bilo. “Nisam siguran što bi točno javna događanja u ovom smislu bila, što bismo pokazali. Ne postoji ni neki plan. Ne znamo koja je budućnost zgrade. Znam da nam je prostor na raspolaganju do 5. mjeseca 2024. Ne može se zbog toga planirati. Tu smo dok jesmo”.
Tu su dok jesu i umjetnici koji vode prostore na prvom katu prednjeg dijela Ivexove zgrade. Razgovaram s nekima od njih, dvoje su starosjedioci. Otkud oni ovdje? Igor Eškinja prisjeća se da su, kad se prenijela vijest da će SU Molekula odseliti iz zgrade, svi oni bili u različitim fazama života i rada, ali da im je zajednička bila potraga za prostorom. On je tada kao atelje koristio gradski prostor u Vodovodnoj ulici, bivšu ljevaonicu, tražio je drugi, bolji. Kroz razgovore s Gradom, kroz koje je bilo važno ustanoviti da za bivši Ivex nemaju neke druge planove u bliskoj budućnosti, dogovoreno je da ako se skupi dovoljan broj onih kojima prostor treba, bivše uredske i izvedbene prostore Ivexa mogu preuzeti pod sličnim uvjetima i ugovorom kakav je s Gradom imao SU Molekula. Ekipa se formirala organski: svi si se ti umjetnici_e i dizajneri_ce znali sa scene, s javnih događanja koja su zajedno pohodili, nemali broj njih upravo u prostorima Ivexa za djelovanja SU Molekula. Tako 2014. godine na Deltu useljavaju umjetnice i umjetnici čija su imena poprilično javno znana: Igor Eškinja, Milijana Babić, Fokus grupa (Iva Kovač i Elvis Krstulović), Nemanja Cvijanović, Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić, Sanja Stojković i Tomislav Brajnović. Dodajem da su kroz prostor prošli i Nika Rukavina i kolektiv Tipsy, pridružili su se i Nadija Mustapić, Toni Meštrović i Ana Labudović, a gotovo svi oni i danas djeluju na adresi Delta 5.
Iz formalnih su razloga osnovali udrugu Delta 5 (koja nikad nije imala intencije da postane umjetnički kolektiv, iako s to pitanje provlači kroz dokumentarac koji je pratio naseljavanje prostora, Obilje umjetnosti Marina Lukanovića), a prva im je zajednička investicija bila prekrajanje prostora kako bi on najbolje poslužio potrebama onih koji su ga naselili. Promišljalo se tko što treba; netko je imao potrebu za manjim prostorijama, netko za većima, a jedna je postala društvena, zajednička prostorija, s namjerom da oni s manjim uredima koji povremeno imaju potrebu izvoditi veće produkcije radova to mogu u društvenoj, ali i s otvorenom mogućnošću izvedbe javnih programa. No, kako podvlači Ana Tomić, za razliku od djelovanja SU Molekule, kod njih nikad nije postojala intencija da se ovi prostori koriste za javne prezentacije njihovog rada, bar ne u onom smislu u kojem najčešće razmišljamo o javnosti programa. Nadopunjuje ju Eškinja koji kaže da, iako prostor nema funkciju javnog, on jest javan u smislu da ima otvorena vrata, a javan je i rad koji se u njemu dešava.
Iako kolektiv dakle nisu, članovi udruge Delta 5 djeluju po kolektivu srodnim drugarskim principima. “Naravno da je u ovih 9-10 godina ostvaren niz prirodnih suradnji nas koji ovdje radimo, no ono što je bitno jest da su stvoreni zaista kvalitetni međuljudski odnosi. To nije mala stvar. Ako govorimo o zajednici u širem smislu, kad smo u prostor ulazili, zaista smo pokušali razmišljati o ljudima, ne samo tko se bavi likovnom umjetnošću pa da to bude hrpa ateljea, nego tko bi zapravo bio dio tog radnog kolektiva, da prostor bude smislena cjelina, da osobe imaju sličan senzibilitet prema urbanoj, suvremenoj kulturi. Kroz vrijeme se pokazalo da je to bila OK odluka. Bila je to neka vrsta intuicije”, kaže Eškinja. Pitam, koji su to elementi neke njihove “logističke” suradnje. Dobivam odgovor da je to niz zajedničkih odluka poput hoće li zajedno jesti i što kuhati, tko brine o higijeni, tko o tome da su svi ručnici i krpe čisti, da uvijek ima toalet papira, da se javljaju na zajednički mail.
Ipak, kad dođe do ozbiljnijih problema, nemaju najmodavca kojem se mogu obratiti jer ugovor o najmu nemaju. Imaju usmenu potvrdu da u prostoru mogu ostati do kraja 2024. Najam još uvijek plaćaju Gradu Rijeci, iako je prostor vlasništvo Luke. “Kad smo prije dvije godine imali požar, Grad je poslao svoju inspekciju, Luka svoju, osiguravajuće kuće svoje, agencija zadužena za održavanje nekretnina svoju… Većina njih nije ni znala da je netko u zgradi. Nama je to bio kritičan moment u smislu, desio se neki problem, a ne znaš kome se obratiti”, prisjeća se Eškinja. “Bitno je samo reći da mi ovaj prostor ne skvotiramo, plaćamo ga. No mi smo samo jedna karika u lancu problema i nejasnoća oko ove zgrade. I također, iako plaćamo povlaštenu najamninu, novac za ovaj prostor ne vučemo ni iz natječaja ni iz projekata; plaćamo je svojim novcem. Da moramo plaćati komercijalnu cijenu, morali bismo otići”, kaže Tomić. Dopunjuje Eškinja: “Kad smo došli, te 2014., ideja je bila da će se sve ovo rušiti. U međuvremenu je prošlo deset godina. Kamo sreće da prođe još deset.”
Postavljam im retoričko pitanje: koliko su prostori kao što je zgrada Ivexa bitni za razvoj urbane umjetnosti i kulture? “Kad nemaš prostor, bilo kakvo djelovanje je rascjepkano, nemaš kontinuitet razvoja jer ne možeš okupiti ljude na jednom mjestu. Mislim da je u gradu koji je imao i više takvih prostora, a više ih baš nema, jako bitno zadržati ga i razvijati kao nezavisan i nekomercijalan prostor u kojem se ljudi mogu umrežavati, okušavati, (ne)raditi”, kaže Ana Labudović. Slažem se. Riječke “rupe” u prostoru, u kojima su nicale specifične (kulturne) zajednice, nešto su po čemu je ovaj grad posljednjih desetljeća bio prepoznatljiv. Urediti te “rupe” – da. Uništiti uspostavljene zajednice – nemojte!
Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.
Objavljeno