Opasnost apstrahiranja zla

Ovogodišnje izdanje Zoom Festivala, kojeg već devetu godinu zaredom organizira udruga Drugo more, kao svoj tematski okvir postavilo je seksualni, odnosno nematerijalni rad u kontekstu promišljanja rada u suvremenom društvu, te riječkoj publici predstavilo niz kako domaćih, tako i međunarodnih autora i izvođača koji su ovoj temi pristupili kroz različite medije i aspekte, ostavši uvijek u domeni tijela i tjelesnog. Dodatni program ovog festivala izvedbenih umjetnosti otvorilo je prostor i nekim drugim temama, a u sklopu njega prikazana je i predstava 6 slovenskog redatelja Žige Divjaka, nastala u koprodukciji ljubljanske Maske i Slovenskog mladinskog gledališča, premijerno izvedena u ožujku ove godine.

Iako se ne bavi seksualnim radom, može se reći da se i predstava 6 u nekoj mjeri tematski uklapa u koncept rada kao djelovanja vanjske sile na (neautonomno) tijelo. U ovom slučaju radi se o tijelima šestorice mladih migranata, maloljetnih izbjeglica bez roditeljske pratnje; pod utjecajem vanjske sile okolnosti u kojima su se našli kao tražitelji azila u Sloveniji. Naime, predstava gotovo kirurški precizno dokumentaristički uprizoruje događaje iz 2016. godine kada plan smještanja šestero dječaka u Đački i studentski dom Kranj nije sproveden zbog pritiska lokalne javnosti i negodovanja roditelja čija djeca u domu borave.

Ravnateljica doma Judita Nahtigal donijela je odluku da se maloljetnim tražiteljima azila ustupi ionako prazni prostor potkrovlja doma, a ta je odluka, prije nego što je do nastanjivanja uopće došlo, pokrenula lavinu protestnih ksenofobnih reakcija mještana te roditelja đaka i studenata. Uz pomoć novinarke Maje Ave Žiberna prikupljeni su materijali i dokumentacija događanja u obliku pisama, mailova i dopisa koji zorno prikazuju negativni stav roditelja, koji na trenutke pokušavaju “racionalno” razložiti problematiku zaogrnuvši se strahom i brigom za vlastitu djecu, dok ima i primjera prijetnji ispisivanja djece i agresivnih napada na ravnateljicu. Reakcije nadalje poprimaju izopačen, gotovo distopijski diskurs u pokušaju da se tobože opravdaju, naglašavanjem “vrijednosti” sadašnjih stanovnika doma navodeći njihove sportske uspjehe. Tako majka jedne učenice dopisom upozorava:

“Iz vašeg Doma dolaze zlatni olimpijci s Olimpijskih igara mladih, dobitnici nagrada na međunarodnim natjecanjima, sportaši koji će predstavljati Sloveniju na Svjetskom prvenstvu mladih sljedećeg tjedna u Rumunjskoj. To su naši najbolji i budući veleposlanici Slovenije u svijetu, pa vas molimo da se odlučite za premještanje djece migranata, kao što to žele roditelji i vaši stanovnici.”

Pritom se veličanjem nacionalnog “ponosa” i isticanjem mladih migranata kao kakve zaraze ili prijetnje blagostanju druge djece već nazire kulminacija rasizma, u jasnom odjeljivanju njih-i-nas, odnosno naše-i-njihove, čime se neki životi proglašavaju vrjednijima od drugih. No, ksenofobni vrtlog neopravdanog i iracionalnog straha ne dolazi samo od roditelja – predstava uprizoruje i burne reakcije javnosti kroz obavijesti o organiziranju prosvjeda protiv dolaska “pošasti” u obliku šestero djece, što, uz spoznaju da ovo nije samo fiktivna predstava nego prikaz stvarnih događaja, nedaleko i nedavno od ovdje i sada, priču nikako ne smješta u tragikomično ili ironično nego jedino i isključivo u užasno. Šestero mladih – koji su povod, a ne i uzrok nastaloj halabuci – prisutno je svojim neprisustvom, a lokalna politika, umjesto da zauzme glas razuma i humanosti, zapada u populizam čime podcrtava strašnu realnost i ozbiljnost ove polemike.

Tekstualno bogata, predstava balansira minimalizmom u izvedbi kojeg zadržava i na razini rasvjete i glazbe, a koncipirana je na dva plana –  na pozornici je poredanih pet mikrofona pred kojima stoji pet stolica. Cjelokupan dokumentaristični dio iznesen je čitanjem stojećki, dok se premještanjem na stolice u prvom planu glumci preobražavaju u likove direktno i osobno vezane uz događaj: ravnateljicu doma, kućnog majstora, odgajatelja, kuharicu i vratara. Nasumično se izmjenjuju u kratkim monolozima, u kojima, gotovo kronološki, iznose osvrte na događaje iz vlastite perspektive, isprva pružajući kontrast drugom planu svojim otvorenim, toplim stavom naklonosti i dobrodošlice prema imigrantskoj djeci.

Na početku potpuno sigurni u svoje stavove praktički ismijavaju iracionalne reakcije svojih sugrađana, da bi se do kraja predstave i oni postupno priklonili većini, svatko u svom tempu i na svoj način. Rast i širenje društvenog pritiska izneseno je suptilno kroz njihove monologe, dok detalji iz svakodnevice grade atmosferu punu predrasuda i netrpeljivosti, ocrtavajući portret ksenofobije koja prodire u svaku poru života kao kakav zloćudni micelij. Nadalje, nije slučajno da se prvi plan odvija sjedećki-pasivno i “raspada” u procesu, dok se drugi gradi, nadima i naglašava sve brže, dok nas ne zapljusne buka i polifonija izmiješanih napada, informacija prosvjednika i mailova, dopisa, dogovaranja oko sastanka roditelja s upravom Doma. Ton se povisuje i sve kulminira u nemogućnosti uspostavljanja razumnog dijaloga, pri čemu je iracionalni strah glasniji od razuma i oglušuje se na ljudskost. Trenutak je to u kojem jasno spoznajemo konačnost i jednosmjernost fašizma koji nas podsjeća da, riječima Aleksandra Hemona, on nije “ideja o kojoj se može debatirati, nego niz akcija protiv kojih se treba boriti”. Fašizam briše mogućnost Drugosti da koegzistira u svojoj različitosti i prilično je konkretan u svojim nakanama.

Kranjski primjer funkcionira kao simbol onoga što se dešava diljem Europe i zapadnog svijeta – isprva tobože bezopasno i postupno gomilanje straha i osuda, koji u konačnici mogu dovesti i do masovnih stradanja. Gorivo koje pritom potpaljuje mržnju u europskom čovjeku 21. stoljeća svakako je medijska propaganda. Prema već ustaljenoj praksi, širenje netolerancije i straha od različitoga koji je “potencijalno opasan”  gradi se na temelju bezuvjetne vjere u izvor informacija i nedostatak kritičkog propitivanja. Zaoštravanje prirodnog straha od različitosti i širenje rasizma proces je koji je već viđen pa bi trebao upozoravati na opasnost apstrahiranja imaginarnog zla i na psihičku uvjetovanost medijskim sadržajima. Stvarajući neprijatelja koji je nepoznat, ali imenovan, stvara se i vanjski akter kojega je moguće okriviti za sve što “ne valja”. Negativna slika koja se pritom stvara širi se eksponencijalno i danas je dodatno pomaže uobličiti glad za spektaklom koja se želi zasititi na krivom mjestu, u informativnom sadržaju, nerijetko praćena fetišiziranjem nasilja koje odmiče od biti i stvarnih uzroka prikazane situacije.

Prizori na Divjakovoj sceni postaju gotovo groteskni kada se ta “mitologizirana prijetnja” konkretizira u projiciranim video snimkama dječaka – apstrakcija je napokon dobila lice. Naime, radi se konačno o šest mladih života o kojima se odlučuje, o šest života koji bivaju objektivizirani i dehumanizirani kroz razne aluzije. Problem na koji ukazuje predstava leži upravo u tome što kranjska javnost nije u “6” vidjela šestero dječjih lica i šestero sudbina, nego brojku koja potencijalno može rasti i koja prijeti komforu svijeta kojega poznaju.