Tema Prvo je u tekst svom snagom utrčala Therese Raquin.
Nisam se mogla ne zapitati kakve veze Therese Raquin ima s izložbom koja tematizira povijest borbe za školovanje djevojaka u Hrvatskoj kroz priču o tri učiteljice, Mariji Jambrišak, Nataliji Wickerhauser i Ivani Hirschmann, osnivačicama i predavačicama na Privremenom ženskom liceju, preteči ženske gimnazije i prvoj državnoj školi za žene u Austro-ugarskoj, otvorenoj 1892. u Zagrebu. Izložba je nastala kroz sinergiju istraživačkog rada Tihane Bertek, Paule Ćaćić i Lane Perišić i umjetničkog rada ilustratorica i animatorica Pete Balekić, Klasje Habjan, Agate Lučić i Anamarije Kvas, koji se, prema katalogu, fokusirao na centralno pitanje: “tko su strašne žene o kojima znamo tako malo, a kojima dugujemo tako puno.” Izložba nosi ime Od vlastite učionice do vlastite sobe i pritom se referira na slavni esej Virginije Woolf Vlastita soba iz 1929.
Moguće je da je Therese u tekst utrčala ravno iz moje gimnazijske čitanke u kojoj je Woolf bila tek nešto više od fusnote u kojoj se taj esej nije ni spominjao. Bilo kako bilo, odluka da se izložba nazove prema tekstu koji je više od trideset godina mlađi od samog liceja, apsolutno je prikladna. Esej Vlastita soba nastao je na temelju dva predavanja koje je Virginia Woolf održala na koledžima Girton i Newnham (prvom i drugom koledžu za žene na sveučilištu u Cambridgeu), a svojim centralnim pitanjem “što je potrebno da bi žena pisala” u ovom kontekstu funkcionira kao nadogradnja same izložbe, poziv na čitanje za sve one koji žele misliti više.
Ne bi li elaborirala kako je odmah na prvoj stranici došla do slavnog zaključka da je ženi da bi pisala potreban novac i vlastita soba, Virginia Woolf na nekih stotinjak stranica traga po praznim policama nepostojeće ženske biblioteke i vlastitim mislima, pritom mapirajući životne uvjete žena od elizabetanskog doba naovamo. Rezultat njezinog promatranja književnosti i stvarnosti je vizija žene kao čudnog, složenog bića: “U mašti, ona je od najvećeg značenja; u stvarnosti je potpuno beznačajna. Poeziju preplavljuje od korica do korica; u povijesti je uopće nema. U književnosti vlada životima kraljeva i osvajača: u stvarnosti je rob svakog dječaka čiji su joj roditelji silom stavili prsten na ruku. U književnosti s njenih usta padaju neke od najnadahnutijih riječi, neke od najdubljih misli; u stvarnosti gotovo i ne zna čitati i pisati, a i vlasništvo je muža.”
Ovdje u tekst ulazi Dubravka Zima sa svojom studijom o djevojaštvu u drugoj polovici 19. stoljeća Djevojka u gradu, što je sasvim prikladno jer: a) jedino (društvu) čudnije biće od žene, i to stoljećima, je djevojka i b) Marija Jambrišak, Natalija Wickerhauser i Ivana Hirschmann rođene su, redom, 1847., 1853. i 1866. i same su djevojke iz Djevojke u gradu.
U središtu Zimine knjige je situirana gradska djevojka čiji je život upregnut u službi tzv. naravne odredbe koju Zima definira kao “ideološku, retoričku i misaonu figuru kojom se u pedagoškim i javnim politikama reguliraju ženski i djevojački životi u 19. stoljeću”. Imperativi, stoljećima nepromijenjeni, su: djevojka je čedna i pokorna, doseg života joj je postati suprugom i majkom. Strahovi su, stoljećima također nepromijenjeni: strah od autonomije i ekstra veliki strah od djevojačke seksualnosti, toliki da ga Zima naziva “moralnom histerijom građanskog društva”. Opasno je sve što može doprinijeti djevojačkoj autonomiji, posebice, čitanje neprimjerenih knjiga.
U tekst ulazi Madame Bovary i umire od smijeha.
Implementacija naravne odredbe, stvaranje ideala djevojke (koji je kao takav, naravno, fikcija) te osiguravanje poslušnosti pokušava se ostvariti cijelim nizom savjetnika, bontona, primjera i ideala koje pišu u uglavnom muškarci: “profesori, ravnatelji, sociolozi, svećenici, pisci, esejisti, novinari, muškarci koje ništa drugo za to ne kvalificira osim činjenice da nisu žene”, kako to Woolf duhovito primjećuje u eseju. Struktura Zimine knjige, čiji je centralni dio podijeljen na dva poglavlja, znakovito nazvana Djevojka u gradu: opis, regulacija, imagologija i Djevojka u gradu: življena djevojaštva, samim imenima sugerira na raskorak između društveno forsiranih ideala, fiktivnog narativa o djevojci i stvarnog života djevojaka.
Možda je Therese zato ušla u tekst, jer je i sama lik?
U vremenu u kojem je naravna odredba primarna djevojačka sudbina, a obrazovanje isključivo plan B ako djevojka ostane neudana, Marija Jambrišak, Natalija Wickerhauser i Ivana Hirschmann su aberacija, iznimka koja potvrđuje društveno pravilo i činjenica da su se pojedinačno, vlastitom marljivošću, tuđim zagovaranjem, naprednim roditeljima i pukom srećom uspjele obrazovati, a potom kolektivno zalagati za djevojačko obrazovanje, je revolucionarna. Riječima Marije Jambrišak: “Teška je bila borba oko naših prava, borba oko više naobrazbe za žene, sva javnost protiv nas. Pisalo se i prozivalo javno da je za ženu samo domaće ognjište, šivača i kuhača.”
Prije otvaranja Privremenog ženskog liceja u Zagrebu 1892. djevojke su uglavnom pohađale pučku školu u trajanju od četiri godine. Sretnije među njima išle su potom u višu djevojačku školu, koja je također trajala četiri godine. Djevojka iz srednje i više srednje klase imala je mogućnost nastaviti obrazovanje u inozemstvu ili se privatno obrazovati u nekim vještinama kod kuće uz privatnu učiteljicu/učitelja, ako su joj roditelji bili voljni i dovoljno progresivni.
Obrazovanje na Ženskom liceju, kaže Zima, trajalo je osam godina te su djevojke nakon prve četiri godine birale jedan od tri smjera: pedagoški (da postanu učiteljice), općeobrazovni u kojem bi učile engleski (da postanu guvernante) te latinski koji ih je pripremao za potencijalno nastavljanje studija na sveučilištu, za što su ipak morale prvo položiti maturu na jednoj od muških gimnazija. Bitan aspekt obrazovanja na Liceju i podjednako, revolucionaran, bio je tjelesni odgoj.
Sad mi je jasno, Therese Raquin je utrčala u tekst jer nije smjela trčati. U mene se u gimnaziji urezala slika njezine želje, a ne stvarnog trka, u romanu stoji: “dobila je divlju želju da potrči”. Srce joj je lupalo u grudima, ali nije se makla s mjesta. Therese se smiješi, napokon sam na dobrom tragu.
Sudjelovanje u gombanju, što je ime za organiziranu žensku gimnastiku, kojem je posvećena zasebna prostorija na izložbi, automatski je tražilo revoluciju u odijevanju. U to doba ženska i djevojačka odjeća sastoji se od vrlo čvrsto stisnutog korzeta u gornjem dijelu, koji je djevojkama onemogućavao kretanje i bio konstanta, te dugog donjeg dijela koji je bio podložan trendovima. Ilustracije radi, Zima spominje dva: 70-e godine obilježio je “tournir”, manja metalna armatura na stražnjem dijelu krinoline i moda izrazito uske suknje koja omogućava samo sitne korake; dok je 80-ih hit bio Cul de Paris (pariška stražnjica) koja se kod bogatih mogla sastojati od čak 15 metara tkanine i težiti do 20 kilograma. Pobune i devijacija od modnih normi uglavnom nije bilo.
Ovdje u tekst ulazi Ivana Hirschmann, kratko ošišana, u kostimu i s leptir mašnom, sama.
Odbacivanje korzeta i sudjelovanje u tjelovježbi prozivelo je, očekivano, ogromni strah od izobličavanja ženskog tijela te polemike o nepotrebnosti i neprikladnosti tjelovježbe. Ivana Hirschmann okrenula je pilu naravne odredbe naopako te u člancima tvrdila i uvjerila zabrinute roditelje i javnost da je djevojkama tjelesno vježbanje nužno da bi stekle “pravilno mišičje, jer samo takovo može vršiti fiziološke funkcije prirođene samo ženskom tijelu”.
U poglavlju Djevojka u gradu: življeno djevojaštvo, u kojem kroz dnevnike, memoare, pisma i dokumente traga za glasom Ivane Brlić Mažuranić, Dragojle Jarnević i Vilme Vukelić, Zima istražuje i djevojački odnos prema tijelu pa tako navodi da je Dragojla Jarnević imala jako negativan odnos prema svom tijelu, dok ga Ivana Brlić Mažuranić rijetko spominje. Više od sto godina kasnije, većina nas i dalje tretira to tijelo, stoljećima sputano odjećom i ulogama, kao neprijatelja ili ga sasvim prešućuje. I zato je ulazak na gombalište uzbudljiv baš kao i ideja da Therese trči točno onoliko brzo koliko je volja. U pitanju je tijelo koje se kreće jer može, jer tako želi, to je sloboda ravna onoj kada danas plešemo kao da nas nitko ne gleda.
U tekst ulazi Margaret Atwood da me podsjeti da napredak nikad ne znači napredak za sve.
Osim što je u svom imenu nosio pridjev “privremeni” (ne bi li se između ostalog naglasila njegova eksperimentalna narav), Ženski licej bio je elitna ustanova otvorena samo za najuži društveni krug jer je imao izuzetno visoku školarinu u usporedbi s drugim gimnazijama. Učenice su osim upisnine od 4 forinta pri upisu i 1 forinte za učeničku knjižicu, morale za svoje školovanje uplaćivati 50 forinta na godinu, dok je školarina u gimnazijama iznosila 12-16 forinti godišnje, kaže Zima. Osnivačice i nastavnice bile su svjesne dosega vlastite škole pa su davale priliku za školovanje darovitim djevojkama siromašnog porijekla, ako su bile uspješne u učenju i vladanju. Ipak, rijeke bezimenih djevojaka ostale su uskraćene za obrazovanje, odložile su svoje nepostojeće knjige na praznu policu ženske biblioteke koju u svom eseju pretražuje Virginia Woolf.
Sve što o tim djevojkama znam, znam zahvaljujući Dubravki Zimi koja kaže da su pravilnici kazivali da djevojčica iz radničke obitelji može krenuti na posao s navršenih 12 godina, dakle prije ulaska u djevojačku dob, i daje primjer Ivane Brlić Mažuranić koja je 1893. rodila svoju najstariju kćer Nadu u Brodu na Savi i za brigu i ispomoć o njoj zaposlila je dvanaestogodišnju dadilju. Koliko je to djevojaka pokazuje podatak da je 1900. godine 11.32 % služinčadi u Zagrebu bilo staro od 7 do 14 godina, a 32.96 % od 15 do 19 godina. U tvornicama, te su djevojke s navršenih 12 godina radile 8 sati, a od navršenih 14 godina 10 sati. Rijeka djevojaka iz radničkih obitelji navire u tekst, a ja ni jednoj ne znam ime.
Zapravo znam jednoj, znam sebi. Ja sam djevojka iz radničke samohrane obitelji i znam nešto obrazovanju, pisanju, sramu, slobodi i njezinoj cijeni. Mogu ovdje pred vama izložiti bajkoviti zaplet grimovskog tipa u kojem majka sanja jugoslavenski pandan američkog sna, živi ideju o društvenoj mobilnosti kroz obrazovanje, pa prelazi sve idejne i materijalne zapreke ne bi li njezina kćer završila škole (tako se kod nas doma kaže ići na fakultet). Iz dana u noć, ona radi, ja učim da dobijemo ono što ona najviše želi, obrazovano dijete, zbrinuto dijete. I gotovo sigurno, ta i takva majka koja preživljava u jednom sustavu koji se ruši i u drugom koji nastaje da je zgazi, nije svjesna nepropusnosti i neizvjesnosti koja će s ostvarenjem tog sna doći. Okrutna je ta bajka jer majka u njoj dobiva ono što je najviše htjela, a upravo to stvara jaz između njih dvije, ogroman dio njezine vlastite kćeri ostaje joj nerazumljiv. Okrutna je i jer kćer nikad ne dobije financijsku stabilnost koju su obje sanjale.
Erudicija (široka humanistička naobrazba koju smo ne tako davno smatrali srcem obrazovanog čovjeka), danas malo vrijedi, kažu analitičari, statističari, usputni komentatori. Ona je u raskoraku s potrebama tržišta, a tržište je realitet. Zato je i neprevodiva u financijski podnošljiv život, a kamoli u klasnu mobilnost.
Zato sam rekla: novac i vlastita soba, kaže Virigina Woolf. Da, rekla si. Rekla si točno 500 funta godišnje. Zakucala si brojku kao putokaz u zemlju jer je slobodu ponekad potrebno kvantificirati. Prije skoro sto godina rekla si: “Intelektualna sloboda ovisi o materijalnome. Poezija ovisi o intelektualnoj slobodi.” I vrijeme samo za sebe, kaže Virginia. Rekla si i invigorating life. Preveli su to kao “život koji osnažuje”, ali ta riječ je radosnija od toga – to je život pun elana, život pun ushita. Protuotrov skučenosti života u kojem smo stoljećima životarile u tuđim sobama koje su se zaključavale izvana.
Zato je Therese Raquin utrčala u ovaj tekst. Zdrava djevojka koja živi sputana kao da je bolesna, koja je naučena govoriti ispod glasa, nečujno se kretati, šutjeti ili jednostavno biti nepomična. Sve smo barem jednom živjele onako kako je Therese živjela, naučene na zatomljivanje i potiskivanje. Tako su nas učili i pisati.
Evo u tekst ulazi da me prekori, jer sad ću zaći u sentimentalnost, moj strogi kritičar uvijek spreman da me obeshrabri. Vječni pedagog, tako si ga ti, Virginia, nazvala. Dobro su me odgojili, zato ga desetljećima trpim. Dugo mi je trebalo da se odgojim. Dajte mi sekundu da ga ispratim.
Uh, ovaj tekst sad napokon nalikuje na moju vlastitu sobu. Piši točno što želiš pisati, i to si rekla. Svaki put kad napišem što mislim, svaki put kad napišemo što mislimo, kresne šibica u ovom mraku.
Na zidu sobe Selma Aostić piše:
Jednu rastoče
na konce druga
isplete mrežu treća zahvati.
Jedna na koži
zareže godine druga svine
rešetke treća istupi.
Jedna pod jezik
ušuška trn druga uzgoji
grlo treća se usudi.
Jedna ugrize
pesnicu u ustima druga
proguta zube. Treća pljune.
Progovori.
Knjige nastavljaju jedna drugu, mi nastavljamo jedna drugu. Ostaje nam još pritisak nijemosti, težina akumuliranog nezabilježenog života. Otvaram vrata da u tekst uđe klasa, da uđe masa, sluškinje i tvorničke radnice, seljanke, cijela jedna rijeka bezimena i bez glasa. Tamo gdje se historiografija iscrpila, gdje se više ništa ne može naći, umjetnost može nastaviti. Sloboda je čudesna jer uopće ne mora biti stvarna, na početku je samo moramo moći zamisliti.
Zato vidim Therese Raquin kako juri, baca tlu u zagrljaj i radosno zariva prste u zemlju. Ponekad je dovoljno da jedna potrči, makar na stranici.
ObjavljenoObjavljeno
