

FOTO: Hecatedemeter
Piše: Leda Sutlović
Odnosi li se jadikovka na mršaviju potporu javnim potrebama u kulturi, a time i egzistenciju različitih nezavisnih aktera, ili na sve manje mogućnosti ulaganja u sustav nije toliko značajno. Ono što jest značajno je svrha utroška tih pola posto u zemlji bez razrađene kulturne politike. Postavi li se čitava stvar naopako, u situaciju obilja u kojoj postoji suvišak sredstava, pitanje je što bi s tim novcem učinili i kojem bi velikom planu kulturnog oživljenja imali prilike svjedočiti. I bez pomoći kristalne kugle, s visokom vjerojatnošću pogotka, lako se može predvidjeti da bi plan mogao uključivati megalomanske projekte kojima bi se nastojao postići ‘Bilbao’ ili sličan efekt. U toj fiktivnoj situaciji obilja teško je zamisliti neko smislenije ulaganje, poput čvršćeg vezivanja kulture s obrazovanjem koje bi dugoročno imalo značajnije društvene posljedice. Za razliku od načina rada ministarstava kakva danas imamo, a koja djeluju kao međusobno izolirani entiteti, sama spoznaja da kulturni procvat ne može postojati bez onog obrazovnog predstavljala bi otrežnjujuću polaznu točku. Srodnu poveznicu kulture i znanosti Vjeran Katunarić u knjizi Lica kulture naziva kulturno održivim razvitkom, kojeg definira kao “razvitak koji sve manje opterećuje fond prirodnih rezervi zemlje i postojeću infrastrukturu i naseljeni prostor, a potiče užitak u vrijednostima koje putem umjetnosti, znanosti, obrazovanja te kulturnih igara i običaja stimuliraju privlačnost među ljudima”. No kako bi takav razvitak izgledao na nižim obrazovnim razinama od znanstvene? Prije no što se zanesemo ovom privlačnom utopijom u kojoj znanost i umjetnost u uzajamnom poticanju stvaraju bolji svijet, treba vidjeti gdje bi bilo njegovo ishodište za što je nužno svesti kulturu na osnovne funkcije, a to je prijenos znanja, ponašanja i vrijednosti na buduće generacije. Time nanovo isplivava tijesna veza kulture s obrazovanjem koje, prema Hanni Arendt, ima “zadaću obnavljanja zajedničkog svijeta” (Between Past and Future: Eight Exercises in Political Thought, 2006). Vraćanjem priče na početak, odgoj i obrazovanje djece za sudjelovanje i izgradnju društva, valja vidjeti načine održavanja takve socijalne reprodukcije, što se u nas da razmatrati u okvirima osnovnoškolskog obrazovanja i pripadajuće podrške kulturnog sektora, u prvom redu knjižnica i arhiva.
Sustav osnovnoškolskog obrazovanja izrazito je feminiziran sektor u kojem preko 85% zaposlenih čine žene, što nažalost ne iznenađuje. Nekada izrazito cijenjena, uplivom velikog broja žena profesija učitelja uvelike je izgubila na društvenom ugledu. Paralelno s procesima industrijalizacije osnovno školstvo postaje “ženski posao”, što je u našim krajevima dodatno odredila Austro-Ugarska tradicija zakonima iz 1869., odredbom prema kojoj učiteljice primaju 80% učiteljske plaće (Renata Jukić, “Ženska pedagogija” i feminizacija nastavničke struke kao čimbenici skrivenog kurikula, 2013). Razlog tome bilo je održanje breadwinner modela prema kojem muškarac uzdržava sebe i obitelj, dok je za ženu rad samo privremeno rješenje do pronalaska adekvatnog skrbnika, a za takav single “međuživot” dovoljna joj je umanjena plaća. Prema tadašnjem Zakonu o pravnim odnosima učiteljstva u javnim osnovnim školama, u trenutku sklapanja braka učiteljici se otkazuje služba, a sada već skrbljena žena posvećuje se rađanju i odgoju djece. Daljnji gospodarski i društveni razvoj potvrdio je već pripisane stereotipe učiteljskoj profesiji i zabetonirao joj niži društveni status, a danas manji udio žena na profesorskim i drugim višim pozicijama unutar čitavog obrazovnog sustava dodatno je doprinio nezavidnom statusu profesije. Ujedno, osnovnoškolsko obrazovanje kao temeljna socijalizacijska institucija kroz tzv. “skriveni kurikulum”, koji podrazumijeva strukturu i organizaciju nastavnih aktivnosti i svakodnevni život u školi, reproducira rodne nejednakosti i perpetuira ih u svim ostalim područjima ljudskog djelovanja. Ipak, profesija koja po svojoj strukturi ostavlja više slobodnog vremena no neke druge, narodski rečeno “ko nema para ima vremena”, i dalje ju čini privlačnom ženama. Upravo u tom vremenu krije se dvosjekli mač zanimanja koje slovi “najboljim za ženu” jer, pored toga što je prilično uglađeno, ostavlja dovoljno vremena za brigu o vlastitoj djeci zbog koje su ujedno podobnije za njezino obavljanje. Izraženija na poslovima bez kvalifikacija, ovakva “kulturna podjela rada” uvjetuje zapošljavanje žena na nisko plaćenim poslovima bez društvenog ugleda (Lucy Ferguson, “Gender, Work, and the Sexual Division of Labor”; u: The Oxford Handbook of Gender and Politics, 2013). Pozivanje na “prirođenu” sposobnost žena za obavljanje upravo takve vrste posla umanjuje novčanu kompenzaciju, budući da “priroda” kao dodatna kvalifikacija za njegovo obavljanje ne zahtijeva ulaganje u obrazovanje. Utoliko je i podatak o svega 1% muškaraca zaposlenih u sustavu predškolskog odgoja i obrazovanja zanimljiviji.
Slično stanje prisutno je i u knjižnicama u kojima je zaposleno preko 80% žena, i donekle arhivima gdje ih radi preko 60%. Iako shvaćeno kao temeljna kulturna djelatnost, a stvaranjem “znanja o znanju” i kao znanstvena grana, u usporedbi s drugim područjima knjižničarstvo ne uživa osobit društveni značaj. Jedan od razloga nižeg statusa može se tražiti u nedovoljno vidljivom utjecaju struke na društvene tokove, usprkos ogromnoj ulozi knjižničarstva u podizanju obrazovne razine društva (Katica Tadić, Rad u knjižnici: priručnik za knjižničare, 1993). Činjenica da svaka škola u Hrvatskoj ima (kakvu-takvu) knjižnicu iznova ukazuje na bazičnu isprepletenost kulture s obrazovanjem koji, pored toga što se međusobno podupiru u obrazovnom procesu, dijele i iste probleme – nizak društveni status, feminizaciju profesije, nespremnost za hvatanje koraka s tehnologijom, i naravno, manjak sredstava. No ono što posebice izdvaja osnovno školstvo i knjižnice je odgojni, njegujući moment, kojim se održava društveni kontinuitet.
Davno postavljeni sustavi bez značajnijih preinaka i ulaganja neprekidno kotrljaju dalje i u tišini obavljaju najvažniju društvenu zadaću. S druge strane ostaju pokušaji kreativnih industrija, centri izvrsnosti, i razni znanstveno tehnološki parkovi, koji kao kule u zraku pokušavaju uhvatiti priključak s nekim, navodno pametnim i naprednim svijetom. Takvi sporadični poduhvati možda mogu postići izolirane rezultate, no teško da će “posredovanjem umjetnosti, znanosti i obrazovanja simulirati privlačnost među ljudima” naprosto jer su od njih miljama daleko. Istovremeno životari jedini sustav kroz koji su svi obavezni proći, koji se uzima zdravo za gotovo, a koji ovisi o entuzijazmu, pa čak i volonterstvu pojedinki. Pri tom je negdje po putu izgubljena svrha obrazovanja koja nikako nije vezana isključivo za tržište, a koja je od kulture, čak i ako se gleda isključivo administrativno, prilično daleko. Tu odvojenost ne može povezati nikakav ruksak, ma koliko kulture pun bio, već toliko puta spominjano i odavno izlizano vraćanje dostojanstva profesiji.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno