Kritika Jeste li se ikada našli u situaciji da gledate suvremenu plesnu izvedbu, bilo uživo ili na snimci, i mislite da je ne razumijete? Pitate se koju poruku vam koreografkinje ili plesači žele prenijeti? Ako jeste, niste jedini. Slična pitanja je većina nas, barem jednom u životu, postavila i pred apstraktnom slikom ili skulpturom, kojima značenje nije odmah jasno, a ipak se nalaze u muzeju – stoga bi morala biti vrijedna. Ipak, gledajući u apstraktno likovno djelo, laici se često mogu osloniti na neke široko prihvaćene teorijske pretpostavke. “Nijedan umjetnik do tada to nije napravio”, jedna je od takvih fraza koje olakšavaju kontekstualizaciju kompleksnih radova i pridaju im značenje koje je nekada teško samostalno pronaći. S druge strane, oko plesa nije stvoren tako općeprihvaćen narativ i mnogi nisu upoznati s pojmovima kojima bi interpretirali njegove elemente. Plesna umjetnost nije “zaslužila” vlastiti predmet u formalnom obrazovanju niti vrlo dobro zastupljenu znanstvenu disciplinu, za razliku od vizualne umjetnosti.
Slično kao i likovna umjetnost, koja je u svojoj najranijoj povijesti bila vezana za “magijska svojstva”, plesne prakse vuku svoje korijene još iz prvih ljudskih zajednica. Tada je ples imao razne funkcije u društvu: bio je sredstvo komunikacije, dio religijskih rituala, a ujedno i način jačanja društvenih veza. Poznato je da je ples bio prisutan i u civilizacijama starog Egipta, Mezopotamije i Grčke. Sukladno razvoju zapadnog društva, ples se istovremeno razvijao u dva smjera – jedan je bio oblik zabave namijenjen širim slojevima društva, dok je drugi posvećen usavršavanju jasne i stroge tehnike, rezerviran za elitu. To je dovelo do razvoja plesnih praksi koje su razumljive manjem broju ljudi, točnije samo onima koji imaju privilegiju naučiti plesni jezik. Danas je ples dostupniji puno većem broju ljudi. Razlog tomu je zasigurno nezavisna kazališna scena, opuštenija kultura odlaženja u kazališta i pristupačne cijene. Bez obzira na to, mnogima su suvremene plesne prakse i dalje daleke i apstraktne, upravo zato što često s njima nisu upoznati, niti u teorijskom smislu kroz obrazovni sustav, niti praktično kroz vlastiti pokret ili svjedočenje plesnom djelovanju.
U svrhu upoznavanja šire publike s razvojem plesa i njegovim suvremenim praksama, u studenom prošle godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu otvorena je izložba pod nazivom Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije. Izložba je rezultat kolektivnog rada na projektu (Non)Aligned Movements koji je razvila regionalna plesna mreža Nomad Dance Academy, posvećena promociji plesa i suvremenim plesnim praksama na području zapadnog Balkana. Na realizaciji izložbe je radio veliki tim istraživača_ica i plesnih stručnjaka_inja, predvođen glavnim kustosima izložbe, Biljanom Tanurovskom-Kjulavkovski i Rokom Vevarom. Izložbom se predstavlja bogat arhiv plesnih koreografija, aktera i praksi iz Jugoslavije i zemalja koje su iz nje nastale. Osim toga, u okviru izložbe je predstavljen i digitalni plesni arhiv. U arhivu mogu se pronaći materijali o mnogim plesnim produkcijama, festivalima i publikacijama, s korisnim informacijama za daljna istraživanja.
Kako funkcionira izložba u prostoru Muzeja suvremene umjetnosti? Ulaskom u izložbeni prostor na prvome katu, dočekuje nas prvi dio izložbe naslovljen koreografiranje feminizma, roda i žudnji. Ovdje smo suočeni s nizom fotografija, uz koje su priloženi kratki tekstualni opisi performansa i plesnih izvedbi, jedan plesni kostim, nekoliko videozapisa te tekstilna instalacija. U ovome dijelu se također nalazi nekoliko publikacija koje posjetitelji mogu prolistati, uključujući i grafičku reprodukciju glasnika iz 1940-ih. Izloške u ovom dijelu povezuje bavljenje ženskim pitanjem i preispitivanjem roda.
Nakon što smo prošli kroz plavi hodnik muzeja, u kojemu su predstavljeni neki od najranijih primjera plesne produkcije na području Balkana, dolazimo do dijela naslovljenog na rubu i preko granice plesa gdje su prikazani video materijali plesnih izvedbi na sjecištu plesa i drugih umjetničkih praksi, poput filma i performansa. Posljednji dio izložbe nosi naziv formacije, odnosi i intervencije i predstavlja zbirke publikacija o plesnoj umjetnosti, uključujući časopise i knjige, kao i plakate te brojne plesne škole i organizacije. Izložene publikacije posjetitelji ne mogu prelistavati ni čitati jer se nalaze u staklom zatvorenim vitrinama. U ovom dijelu izložbe posebno se ističu crni zid i pod prekriveni površinom poput školske ploče, uz kredu postavljenu na podu. Na vrhu zida stoji uputa “(…) prostor za vaš doprinos daljnjem razvoju arhiva i njegovim budućim čitanjima”.
Iako izložba Ples, otpor, (ne)rad predstavlja impresivnu zbirku arhivskih materijala iz područja plesa, nameće mi se pitanje njezine svrhe u prostoru Muzeja suvremene umjetnosti. O svrsi muzeja promišlja muzeologija, a ona se postiže programom u koji spadaju i izložbe. Prvenstveno, muzej je mjesto koje čuva vrijednu materijalnu i nematerijalnu baštinu, u ovom slučaju važna ostvarenja suvremene umjetničke prakse. Po tom pitanju izložba doprinosi cilju muzeja. Druga svrha je njegova obrazovna moć ili (pokad neiskorišteni) obrazovni potencijal. Muzeji bi trebali ne samo čuvati umjetnička djela u depoima, već ih i predstaviti velikom broju posjetitelja, različitih dobnih skupina i razina obrazovanja. To je prije svega i simbolički naglašeno prije samog ulaska u MSU muralom Agate Lučić na kojemu jasno piše “Muzej za svakoga”.
Iz te perspektive, za koga i s kojom svrhom je napravljena izložba Ples, otpor, (ne)rad? U predgovoru izložbe navedena su tri cilja: predstavljanje dugogodišnjeg istraživanja, istraživanje proširenog poimanja plesa i predstavljanje suvremenog plesa. Cilj predstavljanja vrijednog i dugotrajnog rada Nomad Dance Academya izložba je iznimno uspješno ispunila. Arhiv je sam za sebe produkt iscrpnog istraživačkog rada i kao takav čini vrijedan materijal za daljna istraživanja plesa. Osim toga, sadržaj koji je predstavljen na izložbi zasigurno je od velikog značaja u kontekstu očuvanja nematerijalne kulturne baštine.
Kod predstavljanja suvremenog plesa dolazimo do pitanja: s obzirom na to da posjetitelji_ce muzeja neće gledati plesnu izvedbu, ne zahtijeva li predstavljanje plesa putem arhivskog materijala ispunjenje obrazovne dimenzije izložbe? Ovaj rijetki primjer izlaganja plesne umjetnosti u muzejskom prostoru ima veliki potencijal približiti je široj publici. “Običnom” posjetitelju muzeja – koji nije stručnjak za (plesnu) umjetnost niti planira daljnja istraživanja teme – izložba vjerojatno neće pomoći prevladati strah od pristupanja plesu. Kratki i vrlo općeniti opisi plesnih točki zajedno sa slikama ne prenose doživljaj plesa. Iako (malobrojni) videozapisi nude nešto više, čak je i njima teško prenijeti emocionalne i tjelesne dimenzije koje se mogu doživjeti uživo.
Iako ne očekujem da se jednom izložbom prenese taj jedinstveni doživljaj, tekstovi uz arhivski materijal mogu barem ponuditi kontekstualni okvir za lakše razumijevanje važnosti i značenja plesa. S obzirom na podcijenjenost plesa u širem društvenom kontekstu, taj kontekstualni okvir je od iznimne važnosti. Nadalje, mnoštvo knjiga i časopisa u zatvorenim vitrinama tom zamišljenom “običnom” posjetitelju ne mogu prenijeti neke važne informacije. Ove zamjerke ne sugeriraju da sadržaj izložbe mora biti serviran “na pladnju”, spreman za laku konzumaciju bez promišljanja. No, smatram važnim sadržaj prilagoditi širem krugu zainteresirane javnosti, onima kojima bi takva izložba trebala biti namijenjena. Nažalost, ovako koncipirana izložba može ostaviti dojam da se obraća uskom krugu stručnjaka ili laičkih entuzijasta, dok istovremeno propušta zlatnu priliku iskoristiti svoj obrazovni potencijal.
Smatram da je ova izložba veoma važna jer predstavlja mali, ali značajan korak u institucionalnoj promjeni pogleda na ples. Disciplina povijesti umjetnosti tradicionalno je usko usmjerena na vizualne prakse, no i to poimanje se širi. Danas, uz vizualne, u te prakse pripadaju i one koje imaju performativnu dimenziju. Osim toga, teoretičari_ke umjetnosti sve više prepoznaju multidisciplinarnost svih polja umjetnosti i njihov neodvojiv povijesni razvoj. Ples je stoga dio povijesti umjetnosti, a njegovo izlaganje u instituciji kao što je MSU simbol je veće promjene u polju njegova shvaćanja. U tom kontekstu, muzej ima iznimnu moć približiti ples široj publici. Ima moć omogućiti posjetiteljima_cama da razumiju ples – njegov značaj, vrijednost, povijesni razvoj, stilske značajke, ekspresiju i dramaturgiju. Takvo razumijevanje može doprinijeti i emotivnom doživljaju plesnih izvedbi. No, ako posjetitelji_ce odlaze s izložbe s istim osjećajem zbunjenosti, nerazumijevanja i nemotiviranosti, smatram da izložba postavljena u MSU-u nije iskoristila svoj puni potencijal.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
