Tema Piše: Ivana Pejić
Hrvatskom animiranom filmu s njegovom dugogodišnjom tradicijom pripada značajno mjesto u domaćoj filmskoj produkciji, a zahvaljujući zlatnom razdoblju djelovanja Zagrebačke škole crtanog filma čini i važan dio povijesti svjetske animacije. Umjetnički pokret prepoznatljivog modernističkog stila, predvođen autorima poput Dušana Vukotića, Vatroslava Mimice i Nikole Kostelca obogatio je filmsku baštinu s više od četiristo animiranih ostvarenja koja su osvajala nagrade prestižnih međunarodnih festivala, uključujući i Oscar za Vukotićev Surogat iz 1962. godine.
No, od osamdesetih godina zagrebačka škola ostaje samo formalna etiketa, dok proizvodnja animiranog filma postaje sve slabija, da bi u devedesetima gotovo posve zamrla. Kako navodi Hrvoje Turković, “kraj osamdesetih po svim mjerilima predstavlja kraj razdoblja stilskog pokreta nazvanog Zagrebačkom školom crtanog filma. Nadalje možemo govoriti o ‘hrvatskoj animaciji’, ali bez podrazumijevanja neke koherentne stvaralačke sredine, odnosno samosvjesnog i kritičarski prepoznatog stilskog pokreta”. Iako se animacija održala, ponajprije zahvaljujući Croatia filmu i cjelovečernjim crtanim filmovima Milana Blažekovića (Čudesna šuma, Čarobnjakov šešir), izostaje stvaralačke svježine i eksperimentiranja novim stilovima i tehnikama.
O novim trendovima i značajnijim stilskim inovacijama može se govoriti tek u novijem razdoblju, nakon 2000. godine kada dolazi do “prave renesanse i ponovnog prodora hrvatske animacije na svjetsku scenu”, kako u knjizi Prema novoj animaciji ovaj period prepoznaje Mihaela Majcen Marinić. I Hrvoje Turković promjenu koja se događa na prijelazu tisućljeća opisuje kao pravu renesansu – kvantitativnu, ali i kvalitativnu koja se očituje u porastu tehnološke i stilsko-autorske raznolikosti. Pojavljuju se novi, izrazito artikulirani autori u čijem radu Turković prepoznaje neka iznimno vrijedna djela, “koja idu uz bok najboljih filmova Zagrebačke škole, ako ne po povijesno-kontekstualnoj novini što je bila njezina značajka, onda po doživljajnoj senzibilnosti i dojmljivosti”.
Zamašnjak oporavku domaće animiranofilmske proizvodnje zasigurno je bilo i osnivanje studija animacije u okviru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i Umjetničke akademije u Splitu, a uz jačanje kinoklubova osnivaju se i manje produkcijske kuće koje promoviraju autorski i umjetnički izričaj. Vrijedi istaknuti Bonobo studio koji se uz produkciju uspješno bavi i distribucijom domaćeg i stranog autorskog filma, a po distribucijskoj politici specifičan je i studio Pangolin koji omogućuje slobodan pristup svojim eksperimentalnim i animiranim filmovima financiranim javnim sredstvima. Nekoliko zapaženih ostvarenja bilježi i Kreativni sindikat s filmovima specifičnog stila, poput Ciganjske i Silenciuma Marka Meštrovića i Davora Međurečana te Meštrovićeve Levitacije.
Veliku ulogu u umnažanju producentskih aktera odigrala je i tehnološka promjena te uvođenje računalne animacije. Digitalna tehnologija omogućila je jeftiniju, bržu i lakšu produkciju, zahvaljujući kojoj su animatori uz umjetničke sadržaje mogli stvarati i one komercijalne, koji su im u vremenu sve slabijih javnih potpora praktično omogućili opstanak. Za revitalizaciju animiranog filma značajan je bio i kontinuitet održavanja Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta koji od 1972. godine doprinosi popularizaciji i valorizaciji domaće i svjetske animiranofilmske produkcije, a od 2005. iz bijenalne prelazi u godišnju organizaciju. Svi ovi pritoci utjecali su na bujanje animiranofilmske scene, koja je na koncu prošlog desetljeća zaživjela punim zamahom, s priljevom novih autora i autorica raznolikih izričaja zahvaljujući kojima je hrvatski animirani film ponovno postao prisutan i na svjetskoj umjetničko-animacijskoj sceni.
Uz inovacije u estetskom i tehničkom smislu, ovaj je period obilježen i snažnim ulaskom ženskih autorskih snaga u polje kojim su u našim, kao i svjetskim okvirima tradicionalno autorski dominirali muškarci. Jedina samostalna autorica animiranih filmova u Hrvatskoj dugo je bila Ljubica Heidler koja se afirmirala 1970-ih, a u povijesnim pregledima spominje se još i kreativni doprinos montažerke i glazbene voditeljice Tee Brunšmid. Prema kraju milenija to se počinje mijenjati, pa se uz autorice klasičnijeg izričaja – Magdu Dulčić i Ana-Mariju Vidaković, pojavljuju i Nicole Hewitt te Ana Hušman koje su sa svojim jedinstvenim stilom postale najznačajnije predvodnice hrvatskog animiranog i eksperimentalnog filma.
Radove suvremenih autorica imali smo priliku vidjeti i prošlog tjedna u kinu Tuškanac na Večeri animacije posvećenoj recentnoj ženskoj animiranofilmskoj proizvodnji u Hrvatskoj. Odabrane autorice i njihov filmovi potvrdili su stvaralačku raznovrsnost, kako u generacijskom i stilskom tako i u produkcijskom smislu. Vidjeli smo tako film Mutne vode već etablirane redateljice Ana-Marije Vidaković u produkciji Zagreb filma, ali i studentske radove – A i majmuni umiru Anje Šušanj, Jače od tebe Petre Balekić te vizualno iznimno bogate Aktivacije Martine Ukić – kojima se splitska i zagrebačka akademija pokazuju kao značajni generatori novih i zanimljivih autor(ic)a. Kod velikog broja prikazanih filmova radi se o animacijskim prvijencima, bilo da se radi o prvom susretu s medijem ili s nekom od njegovih tehnika. Uz studentske radove takav je i animirani glazbeni spot za pjesmu Sanjala si da si sretna Darka Rundeka koji potpisuje ilustratorica Ana Kolega, te duhovita vinjeta Ane Horvat Crvenkapica, još jedna koja je nastala kao vježba nove animacijske tehnike iskusne autorice.
Konceptualni i stilski iskorak učinila je Petra Zlonoga audio-vizualnim istraživanjem u filmu Dota, nastalom u produkciji Kinokluba Zagreb. Riječ je o finom “tkanju”, kako ga naziva autorica, u kojem se linije animirane stop animacijom isprepliću sa zvučnom slikom, pjesmom Rusulica u dojmljivoj izvedbi Ivane Rushaidat. Narativnom zaokruženošću ističe se i Petrova šuma Martine Meštrović koja je u suradnji s dramaturginjom Jasnom Jasnom Žmak donosi vizualno dopadljivu, univerzalnu parabolu o društvenim normama i prihvaćanju (vlastite) različitosti. Tako tematskim odabirima prikazani filmovi, kojima dominiraju intimne preokupacije umjetnica, “drže korak sa svijetom”, kako tvrdi Majcen Marinić prepoznajući u vremenu globalizacije autorsku tendenciju ka individualizaciji i promatranju svijeta kroz vizuru pojedinca. Ni u pitanju specifične ženske perspektive i pozicije u svijetu animacije, autorice ne prepoznaju moment pokreta, niti u koncepcijskim ili stilskim rješenjima uočavaju posebne rodne razlike. U raznovrsnoj animacijskoj sceni svaka od navedenih autorica ima svoj vlastiti senzibilitet i specifičan stil, o kojem ne razmišljaju u rodno obilježenim kategorijama.
Predstavljene autorice i njihovi filmovi, iako različiti u stilu i umjetničkom dosegu, pridonose osjećaju živosti i plodnosti domaće suvremene animacijske scene. S njima hrvatska animacija doživljava novi uzlet koji će teško doseći status kakav je šezdesetih godina imala Zagrebačke škole crtanog filma, ali koji u okvirima današnjeg, bitno izmijenjenog, globaliziranog društva s dominantnim tržišnim funkcioniranjem te drugačijim odnosom prema umjetniku i umjetničkom stvaranju ima veliko značenje.
ObjavljenoObjavljeno
