Tema 1. Identifikacija
Penjem se u Galeriju na katu Kulturno-informativnog centra i, zatečen prizorom, prožima me blagi osjećaj nesigurnosti. Kako pisati o ovoj izložbi? Radova nije puno, tek je pet ostvarenja likovnih umjetnika mlađe generacije raspršeno po prostoriji, no ono što manjka u kvantiteti, izložba vješto nadomješta promišljenim postavom. Promatrajući slike, multimedijske radove i skulpture, oblijeva me hladan znoj. Što više vremena provodim tamo, to mi postaje jasnije da bih samu interpretaciju mogao raspisati na dvadeset kartica, kamoli tekst koji tematizira nove tendencije među likovnjacima u usponu. Zašto sam se uvalio u pisanje o Šetnjici?
Stvar bi bila puno jednostavnija da kustosi Buga Kranželić i Gregor Sirotić Marušić nisu studenti filozofije i povijesti umjetnosti, cijela razrada “smrdi” na softcore Hegela. Kad je Feđa Gavrilović pristupio Kranželić s prijedlogom da pripremi grupnu izložbu, s Marušićem je pošla u cjelodnevnu šetnju ne bi li zajedno osmislili koncept dostojan njihovih studija.
“Htjeli smo da Šetnjica proizlazi iz tog iskustva i razgovora, nečega nama bliskog, jer smo vidjeli da je to najbolji način da kažemo nešto posebno. Krenuli smo od radova u kojima prepoznajemo vlastitu situaciju, s kojima rezoniramo”, u razgovoru mi pojašnjava Marušić. Kranželić se na njega nadovezuje: “Toliko toga se događa, multiprodukcija. Zapitaš se što je uopće umjetnost, je li ona samo institucionalna, je li i događanje na kvartu? Upravo zbog te uzburkanosti svega bilo je najbolje da krenemo od sebe, traženja svog mjesta u cijelom univerzumu umjetnosti.”
Rezultat je izložba čiji kustoski princip zrcali upravo tematiku koju izloženi umjetnici obrađuju – identitet, autofikciju, zajedničko i osobno iskustvo, ili, kako stoji u najavnom tekstu, “prikazivanje sebe, izbjegavajući čvrste odrednice subjekta”.
Premda su radovi otvoreni interpretaciji, a kako i ne bi bili s obzirom na fluidnost građe, njihov dijaloški pristup plete kompleksnu mrežu kroz koju možemo tumačiti raznorodne aspekte stvarnosti poput vremena, ograničenosti naših spoznajnih kapaciteta, (ne)fiksiranosti subjekta, dijalektike između objekta i subjekta, dijalektike između subjekta i subjekta, dijalektike općenito… zato onaj neumjesni komentar o Hegelu. Sve to, a radovi su u suštini nepretenciozni, čitki, pretežito figuralni, jer izloženi_e umjetnici_e ne polaze od apstraktnih koncepata, nego od svijeta u kojem žive.
Možete li sada shvatiti moju bojazan kad se gledajući Autoportret prostora Hane Belobrk neurotično pitam kako u par kartica sažeti cijeli traktat o dekonstrukciji uloge koju životni prostori igraju u našoj formaciji ličnosti. Ili kako na shvatljiv način prenijeti Kako je izgledalo moje lice prije mojih roditelja? Glorije Lizde, taj slojeviti manifest o determinaciji i neuhvatljivosti sepstva. Koji vokabular iskoristiti pri uklapanju spone fizičkog i digitalnog svijeta u tu priču, niti o kojoj danas visi naše samorazumijevanje, a koju Kora Rogina svojim radom elokventno prikazuje.
A ništa od toga još ne ulazi u suradnički duh izložbe, čvrsto impostirajući identitet u društveni kontekst, što podcrtavaju zajednički radovi Davida Bakarića i Ane Stražičić, te Tea Kiša i Luise Pascu. Tim gore jer su umjetnici_e moja generacija, redom progovaraju jezikom koji mi je blizak, o kontekstima koje intuitivno shvaćam.
Kao mladi, neafirmirani autor, relativno friško izašao s fakulteta, suočen s ovakvim zadatkom, na trenutak osjećam neizmjeran pritisak. Ako ne mogu pisati o nečemu s čime do te mjere rezoniram, što uopće radim sa životom? Onda uočavam isti taj trag kasnostudentske i postfakultetske izgubljenosti u Šetnjici, kao da ona mene čita. Opsesivnost razumijevanjem sebe kod Lizde, anksioznost oko gubljenja vremena kod Belobrk, tupo plutanje na valovima rutine kod Rogine, lepršava spremnost na eksperimentiranje s banalnim kod Bakarića i Stražičić, te pompozan i samopouzdan čin afirmacije autorskog potpisa kod Pascu i Kiš. Ohrabren, u bilješku samo zapisujem Ja. Ja kao besramno korištenje ich forme, Ja kao Jan Vržina, Ja kao Mi.
2. Individuacija
“Krenuli smo s tim što smo već spomenuli – identifikacija i prepoznavanje sebe u radovima. Odmah smo se sjetili Davida jer on kreće iz te izgubljenosti, ali je rješava na način da se fokusira na trenutke svakodnevice. Hana na sličan način odgovara na isto pitanje, njene slike daju značaj najobičnijim trenutcima”, u Krivom putu mi Marušić razlaže tri točke na kojima se zasniva izložba. Prekida ga žamor prepunjene terase, pa na sekundu upija prizor proljetnog Zagreba, no brzo nastavlja: “E sad, trenutak je neodrživ, vrijeme tjera naprijed, pa je pitanje kako dugoročno izgleda strategija našeg prepoznavanja i usmjerenosti na sadašnjost i na sebe. Za razliku od individualnosti koja je zatvorena cjelina, individuacija je beskrajni proces koji svi stalno provode, kroz koji stvaraju svoju osobnost, kroz koji postaju pojedinačni.”
To će reći da iako izložba naglašava međupovezanost naših iskustava i sličnost novih umjetničkih težnji, ona ipak počiva na nizu unikatnih poetika čije su preokupacije srodne, ali ne i iste.
Hana Belobrk je tako nedavno završila slikarstvo na ALU-u u Rijeci. Njezin rad nastaje kao rezultat tranzicije iz Rijeke u Zagreb, u trenutku kad razmišlja o prostoru u kojem živi.
“Najveći mi je cilj bio prikaz prostora, u smislu da je njegova perspektiva totalno distorzirana. Onda sam počela prikazivati pokret u tom prostoru koji izgleda jako široko, ali postane klaustrofobičan zato što je to mali stan, u kojem često kontempliram. On postaje mračan, intenzivan, žarak”, govori mi, ističući kako su joj prostori općenito u ovom trenutku glavno polje interesa.
Glorija Lizde je pak završila fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti, a trenutačno radi kao asistentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Svoj rad razvija preko pet godina, a tematizira istraživanje vlastitog identiteta iz različitih uglova, od privatne sfere kroz obiteljske fotografije, do vanjske koja se očituje kroz arhivske materijale, primjerice staru trudničku knjižicu njezine majke. To nije slučajno, i sama tvrdi da joj je identitet polazišna točka: “Svi moji radovi jesu neko istraživanje identiteta, jesu autobiografski ili čak autofiktivni. I u drugim radovima počinjem od sebe, od vlastitog iskustva, iz istraživanja svoje pozicije unutar obitelji i svijeta. To ima psihoterapeutski učinak, pomaže mi da više razumijem sebe i moj odnos spram drugih ili drugih spram mene.”
Iz sličnog rakursa polazi Luisa Pascu, no, kao slikarica koja je završila ALU u Zagrebu, njezin medij također sadrži element fascinacije subjektima koje oživljava na platnu. Kaže da joj je zabavno hvatati te ljude, njihova lica i tijela, no princip polaska od sebe ostaje isti: “Što god radim, želim ići do svoje srži, skužiti što se događa u mojoj glavi i mom životu. Glavna misao u radu mi je uzeti banalne scene iz kojih radim svoju cijelu filozofiju, koristim te motive kako bih pričala u metaforama.”
Teo Kiš, s kojim je naslikala izloženu Monogamiju u sklopu zajedničke serije Četiri priče udvoje, dijeli njezinu fascinaciju ljudima u svojoj neposrednoj blizini. Pri stvaranju su mu, navodi, zanimljive tuđe asocijacije koje dobiva kroz intervjue, ali i njihove reakcije. Diplomirani je grafičar na ALU-u, te ne smatra da će na ovakvom tipu stvaralaštva ostati: “Na akademiji sam radio apstrakciju, radio sam i fotke, mikseve, pa sam trenutačno zapeo na preslikavanju svojih fotografija, svidjelo mi se imati referencu. Na tome sam stao, ali mislim da sam samo u tom periodu.”
Kišev diplomski rad Shuffle, u kojem njegov špagetasti potez kista posebice dolazi do izražaja, tematizira semiotičke konekcije društvenomrežnih algoritama, a taj interes za digitalnim povezuje ga s Korom Roginom. Rad ove studentice industrijskog dizajna jedini je iz temelja stvoren za potrebe Šetnjice, ali u ovom 3D printu bavi se temama koje je već otvorila u ranijim radovima.
Dojma je da živimo u nestabilnom trenutku: “Trendovi, memeovi, sve se to čini kao apsurdna nakupina sadržaja kroz koju je teško navigirati i mislim da je danas teže nego ikad upravljati svojim izvornim identitetima. Nemam odgovor na to, ali nastojim spojiti priče ljudi o njihovom snalaženju na internetu i u digitalnim medijima. U krugu informacija između fizičkog i digitalnog, zanima me taj ponovni prelazak iz digitalnog u fizički svijet.”
Radovi Ane Stražičić također su digitalni, no tematiziraju alternativne svjetove, koji najčešće započinju u kaotičnim skicama. Stoga joj je drago da je prvi puta mogla tu početnu etapu rada službeno izlagati. Inače joj je u radu bitno, primijetit ćete uzorak, početi od sebe, kako bi rad približila drugima na istoj valnoj duljini. U izloženom Polymerizationu, to radi kombiniranjem svojih skica s Bakarićevim fotografijama: “To su možda razbacane skice, što prirodno dolazi iz mene, a David iz sebe izvlači dijelove s kojima drugi ljudi mogu rezonirati. S tim skicama se uzdiže jedna razigranost.”
Uto se u telefonski razgovor uključuje spomenuti David Bakarić. Student je fotografije na ADU-u i cijeni ovakav tip eksperimenta, u kojem kombinacije poluprozirnih skica i otisnutih fotografija mogu predočiti beskonačne vizualne kombinacije koje se, kao i partnerstvo, nadopunjavaju. Kao i drugi umjetnici i umjetnice s kojima sam razgovarao, i on, pogađate, polazi od sebe: “Jako volim gledati kroz stvari u mojem okruženju. Bio to moj stan, moja zgrada, moja ulica, moj grad kroz neku, možda i generacijsku perspektivu. Uzimam zatečeno i manifestiram svoje osjećaje prema tome, pokušavam u svemu naći neku igru koja iskazuje moju istinu.”
“Izvlačeći iz sebe stvari, izvlačimo nešto s čim i drugi mogu rezonirati”, nadovezuje se ponovno Stražičić.
3. Zajedništvo
“Na kraju, ako otvorimo osobnost kao proces, onda imamo i mogućnost za zajedništvo. Jer teško se povezati ako promatramo sebe kao zasebne individue, svi sudjelujemo u istom procesu i po tome smo isti. Taj zaključak nam donosi slika Luise i Tea. Oni su partneri koji su slikali zajedno, svatko ima svoj upečatljiv stil, ali se ti stilovi miješaju. Također prikazuje hrpu različitih ljudi koji su na jednom tulumu, a te njihove različitosti se spajaju u cjelinu”, zaključuje Marušić. Kranželić zato nastavlja: “Svatko traži neko svoje mjesto na sceni, svatko želi biti individualac, a zapravo je poanta da smo svi dio te scene. I mi tražimo svoje mjesto na sceni, ali znamo da smo dio zajednice i da je naša izložba jedna od mnogih koja sačinjava taj svijet.”
Na pitanje kakav je to svijet, odnosno što diferencira i preokupira mlađu generaciju umjetnika, odgovaraju da ćemo biti pametniji za par desetljeća. Na pitanje što uočavaju, gotovo jednoglasno izgovaraju “kopanje po sebi. Tko sam ja, što sam u svijetu, koje je moje mjesto u zajednici, kako gradim svoj identitet kroz umjetnost. Materijal koji umjetnici crpe za inspiraciju sve je više lokalno baziran. Ljude više ne motivira toliko formalni eksperiment, niti fantazije. Kao da se vraćaju sebi na neki način. Osim toga, društvena angažiranost i socijalna praksa!”
Naslanjam se na išaranu klupu Krivog puta i razmišljam o izrečenom. Ne nužno kako je i zašto unazad deset godina došlo do dominacije autofikcije i okretanja sebi u gotovo svim umjetničkim medijima, od filma do književnosti, nego kako u tekstu to predstaviti, a da ne zvuči kao izraz epidemije narcisoidnosti. Kustosi su taj posao maestralno odradili u praksi, u sam koncept im je upisana ideja zajedničkog rada, kolektiva, identiteta kao dijelom šire zajednice. Ali u teoriji?
Ispitivanjem umjetnika_ca o tome koje tendencije vide u radu svoje i mlađih generacija, značajan dio ih spominje društvenu komponentu, no svi naglašavaju preokupaciju sobom. Međutim, nasuprot moralnoj panici koju mediji dižu oko hiperindividualističke Gen Z pošasti, mnogi u tome vide potencijalnu konekciju, prepoznavanje, zajednicu. Naši sugovornici_e ne tretiraju svoje radove kao hermetične cjeline stvorene za njih, baš naprotiv, vlastiti identitet koriste kao odskočnu dasku za progovaranje o onom univerzalnom.
Ima li potentnijeg načina za uspostavljanje konekcije sa sebi bližnjima od onoga što nam je zajedničko, od prenošenja svima prepoznatljivih motiva svakodnevice u galerijski kontekst, od povratka opipljivoj stvarnosti u kojoj svi tovarimo. Nije li upravo to savršen način za demokratizaciju umjetnosti, približavanje iste čim većem broju ljudi i doprinošenju društvenim pokretima za koje se često takva umjetnost zalaže?
Svi spominju da je riječ o globalnom trendu, a u nikad povezanijem svijetu, nikad nije bilo lakše nanjušiti zeitgeist. Taj uzbudljivi sjaj nečeg novoga na pomolu, nekog generacijskog ritma koji progovara kroz sve nas, vežući nas, pretvarajući samotan glas u dio kora. To što je on reflektivan, ne znači da je samodostatan. Sudionici_e izložbe u pravilu iskazuju oduševljenje konceptom i provedbom, te smatraju da ovako što može biti prvi korak u ujedinjavanju zasad još uvijek fragmentirane scene.
Na koncu, sve je uvijek lakše kad se radi skupa, što vrijedi i za Šetnjicu. Minervina sova, kaže opet onaj Hegel, leti u suton, što u prijevodu znači da istinsko razumijevanje dubljih procesa poput umjetnosti i filozofije nekog vremena dolazi tek po njihovom završetku. No čini se da ona ponekad ipak oko podneva proteže krila.
ObjavljenoObjavljeno
