Tema Otpad u praksi Vjenceslava Richtera, karikatura na društvenim mrežama, navijački grafiti na ulicama Splita i drag u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti neki od fokusa tekstova koji čine novi broj časopisa Kontrapost. Kontrapost je publikacija Kluba studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a njezino trinaesto izdanje posvećeno je smeću. Urednice Buga Kranželić, Sara Milić, Hana Modrić i Maja Poznić odlučile su obuhvatiti širok raspon implikacija ove teme u znanosti o umjetnosti, a rezultat je broj koji uključuje analizu različitih popkulturnih i interdisciplinarnih fenomena. Novi Kontrapost uskoro će imati promociju u Garaži Kamba. Tim smo povodom s uredništvom razgovarali o koncepciji broja, procesu rada u pandemijskoj godini te studijskom programu povijesti umjetnosti.
KP: Zašto ste odlučile broj posvetiti temi smeća? Kako ste doživljavale tu temu prije početka rada na broju, a što ste o njoj naučile tijekom uredničkog procesa?
Budući da je našu generaciju zlatna ribica odavno prevazišla u razini pamćenja, htjele smo nešto jednostavno, upečatljivo i pamtljivo. Svidjelo nam se što je to samo jedna riječ – smeće – pomalo luckasta, a istovremeno njezina jednostavnost daje mogućnost interpretiranja i sagledavanja iz različitih uglova. Imale smo unaprijed postavljena pitanja koja smo htjele istražiti, i imamo osjećaj da kroz rad ne samo da nismo dobile odgovore na njih, već su se pojavila nova, kompleksnija. Osim praktičnog uredničkog znanja, jako puno smo naučile o “traženju” umjetnosti i umjetnika čije se stvaralaštvo bavi smećem na manje ili više očit način, što smatramo vrlo vrijednim iskustvom.
Naravno da smo puno naučile i sa svakim pročitanim tekstom naših brojnih autora i vrlo raznovrsnim viđenjima teme iz pojedinih područja povijesti umjetnosti koja su autorima posebno draga.
KP: Velik dio vašeg rada na broju odvijao se tijekom godine koja je potpuno promijenila način studiranja. Na koji su način zbivanja prošle godine utjecala na vašu suradničku dinamiku, a kako na sadržaj broja?
Kao uredništvo smo se okupile u veljači 2020. i već naredni mjesec nas je dočekao lockdown. Suradnja se premjestila iz kafića u naše kuhinje, spavaće sobe i online prostor, a čak smo održale i nekoliko hibridnih sastanaka. Ono vrijeme koje nismo provodile u kuhanju Dalgona kave i banana breada ili bingewatchanju Netflixa odlučile smo posvetiti stvaranju časopisa. U prvih nekoliko mjeseci rada na časopisu, koji su se ujedno preklapali i s najgorim mjesecima pandemije, Kontrapost nam je pomagao u tome da ne umremo od brige i dosade, tako da se to dobro poklopilo. Nešto kasnije, kada su mjere to dopustile, urednički kabinet zamijenile su terase kafića s dobrom Wi-Fi konekcijom, te ponajviše naši dnevni boravci (hvala cimeri!).
Dinamična se godina odrazila na In Memoriam, dio časopisa koji je uobičajeno bio posvećen nedavno preminulim umjetnicima, povjesničarima umjetnosti ili općenito osobama koje su ostavile trag u našoj struci. Budući da je u potresu u ožujku stradala kulturna baština grada Zagreba, odlučili smo tim građevinama odati počast u tom dijelu časopisa.
KP: Uz tekstove, na stranicama Kontraposta zastupljen je kustoski aspekt vaše struke. Broj, nimalo neočekivano, otvara uvodno obraćanje uredništva, no manje je očekivano da ga zatvara kustoski tekst koji čitateljstvo vodi kroz izbor umjetničkih radova. Što vas je potaknulo na takav pristup, i kako je tekao proces selekcije umjetničkih radova?
Htjele smo u projekt uključiti što veći broj studenata i proširiti polje proučavanja, demokratizirati diskurs. Budući da smo primarno časopis studenata povijesti umjetnosti, naravno da su nam i likovni radovi jedan od bitnijih sastavnih dijelova časopisa. Dio umjetnika nam se javio nakon objave našeg otvorenog poziva koji je izašao u prvim mjesecima rada na novom broju, a neke smo same pronašle na društvenim mrežama, na izložbama koje smo posjećivale te kroz poznanstva. Temu smo koncipirale jako široko, no ubrzo smo shvatile da će smeće u vidu ekologije i fizičke reciklaže dominirati našim likovnim repertoarom, ali naravno to nije jedini način interpretacije koju ćete naći u časopisu. Potrudile smo se probrati radove koji su po našem mišljenju na interesantan način pristupali temi. Također smo sretne što smo dobile velik broj prijava studenata umjetničkih akademija iz drugih hrvatskih gradova, pa čak i iz susjedne Srbije. Željele smo “ružan”, zabavan i interesantan časopis, i mislim da smo uspjele uz ogromnu pomoć naših dizajnerica Tane Jeić i Monike Vodopije.
KP: Časopis ukazuje na to da pojave koje pripadaju područjima popularne kulture, kao što su moda ili društvene mreže, imaju vrijednost kao predmeti proučavanja unutar vaše discipline. Mislite li da su ove teme dovoljno zastupljene u okviru vašeg studija, ili ipak ima prostora za napredak?
Svakako ima prostora za napredak, veća raznovrsnost studija je želja koju smo često čule od kolega sa povijesti umjetnosti. Nitko nas ne obeshrabruje da samostalno istražujemo te teme, ali one su slabo zastupljene u obaveznim predmetima i literaturi. Profesori su pristupačni, ali i oni su ograničeni svojim nastavnim programom. Nedostatak tema kao što su popularna kultura, dizajn i film nije jedini nedostatak programa u okviru našeg studija. U obaveznim (ali i izbornim) kolegijima izostaju nastavni sadržaji o najstarijim civilizacijama i izvaneuropskoj umjetnosti. Ima mjesta za napredak i suvremenije pristupe proučavanju umjetnosti te se nadamo da će se stvari ubrzo modernizirati.
KP: Za kraj, voljela bih vas pitati o planovima za daljnji rad. Planirate li se idućim brojem nadovezati na ovaj – bilo u tematskom, bilo u formalnom smislu – ili vas očekuje nešto sasvim drukčije?
Bilo bi nam drago da broj nastavi u generalnom tonu eksperimenta i poigravanja te suradnje sa studentima različitih fakulteta iz Hrvatske i neposrednog susjedstva te bi nas veselila prilika za suradnju s idućim uredništvom. Nadamo se da smo uspjele proizvesti zanimljivu studentsku publikaciju koja će inspirirati naše kolege, a i ostale studente da stvore nešto još veće, bolje i luđe.
Objavljeno
