Kritika Odsjek za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti uselio je na pet dana, od 21. do 25. listopada, u veliku dvoranu Pogona Jedinstvo, gdje su bivši i sadašnji studenti i studentice kroz izvedbe, prezentacije i radionice istraživali temu Galanterija i bižuterija.
Prema službenoj najavi ove laboratorij-rezidencije, tema ovogodišnjeg projekta bila je djelomično inspirirana idejama Michela Serresa o “detoksikaciji” kolektiva od buke i jezika. U svom radu, umjetnici_e su se okrenuli_e estetici i taktilnosti kako bi kroz ponovnu upotrebu odbačenih materijala istražili_e procese razmjene između tijela i materijala. Kroz ovaj pristup, ispitali_e su tjelesnost u radu te otkrili_e simboličku vrijednost materijala koji nose priče o nevidljivim rukotvorcima i njihovim tragovima. Više informacija o projektu možete pronaći na službenoj stranici, a o rezultatima radionica i dojmovima polaznika, u nastavku.
Nakon najave voditeljica o početku večeri, gužva ispred Pogona polako se raspršila. Okupljeni_e – većinom studenti_ce, njihovi_e kolege_ice, profesori_ce i prijatelji_ce – premjestili su se u dvoranu, gdje je započela prezentacija prve od pet radionica projekta.
Radovi studenata_ica bili su grupirani u pet manjih otoka, a na kraju velike dvorane nalazili su se monitori, laptop i mikseta. U kratkom uvodu, voditeljica radionice manipuliranja zvukom, Ivona Eterović – tonota, ukratko je opisala tijek rada: prvi dan su se bavili field recordingom, snimajući zvukove oko Pogona, drugi dan su te iste zvukove procesuirali u Abletonu, pritom učeći osnove programa i glazbene produkcije, dok su iduće dane polaznici_e producirali_e vlastite radove. Iako sam očekivala skice, rezultati radionice su me ugodno iznenadili. Svaki je rad bio žanrovski i teksturalno različit, a ono što mi je bilo posebno zanimljivo jest kako su polaznici_e uspjeli_e oblikovati svoje ideje u zaokružene cjeline u tako kratkom vremenu. Pozitivne dojmove dijele i polaznici_e radionice, pa tako u razgovoru s Rene Hazulin doznajem kako je voditeljica Ivona bila “jako otvorena za bilo kakve sugestije i ciljeve”. Rene je dodala da joj je to posebno značilo jer se vrsta zvuka kojom se želi baviti oslanja na klupsku scenu, što, kako kaže, “nije možda najčešće” u radovima novomedijske scene.
Iduća po redu bila je prezentacija radionice Raskoraci i kamuflaža, koju je vodila Lea Anić. Kao što i naziv kaže, na radionici su se bavili pojmom kamuflaže, kako u teoriji, tako i u praksi. Polaznici_e su se odlučili_e prerušiti u studente_ice Muzičke akademije. Od prijatelja_ica su posudili_e kutije instrumenata i obukli_e se u outfite za koje smatraju da bi njihov instrument, odnosno osoba koja ga svira, nosio ili nosila. Tako su jedan dan, u jutarnjih satima, ušli_e u zgradu akademije i polako se popeli_e sve do duginih boja na vrhu. Glavni razlog zbog kojeg su izabrali_e baš Muzičku akademiju bio je, kako kaže polaznica Ana Stražičić, želja da istraže “razliku između sunshine i rainbow vanjštine i unutrašnjosti koja je hladni labirint“, odnosno, zašto se dugine boje ne odražavaju i u unutrašnjem prostoru, te zašto on “nije malo romantičniji“. Jedna grupa polaznika_ica svoje dojmove zabilježila je u obliku instalacije, koja se, uz video snimljen na krovu zgrade, igrala s rupičastom teksturom metalne konstrukcije duginih boja. Za drugi rad bio je zadužen Marko Drmać, koji je izradio fanzin u kojem se isprepliću kolaži slika i tekst, točnije pitanja ili sarkastične izjave vezane uz temu, poput “ova ustanova pripada tebi“, “sakrij se“, “fino se prilagodi“. Za dodatni efekt, fanzine su, osim u Pogonu, izložili i u zgradi akademije, na mjestu gdje i inače stoje letci i plakati koncerata.
Treća radionica, koju je vodila Neža Knez, bavila se 16 mm filmom. Na ovom “otoku“, dugačke trake filma padale su s izložbenog stola, dok su dvije stare kamere, uz digitalizirani materijal na laptopu, projicirale video uratke na male panoe oko stola. U četiri dana, polaznici_e su razvili_e više od 70 metara filma te snimili_e digitalnu projekciju i tri manja loopa na 16 mm projektorima u svrhu izvedbe. Kao što ističe jedan od sudionika, Bruno Butorac, rad s 16 mm filmom bio je “poseban jer je nepredvidljiv“, a dodatna zanimljivost ove radionice bila je “razvijanje filma pomoću kave i C-vitamina”.
Tik do ulaza u dvoranu bilo je platno na kojem se na loop vrtio performans i tekst radionice Mikrokozmos, voditelja Krisa Komljenovića. Na niskom pultu ispred platna, bili su izloženi šareni komadi satkani od otpadaka tkanina raznih dimenzija i oblika. S obzirom na to da su polaznici_ce bili_e s različitih godina studija, početna faza bavila se “izradom” zajedništva. Polaznici_e su jedni_e drugima dali_e pjesmu koju su onda, dok šiju, trebali_e pretočiti u tkaninu. Jedna od polaznica, Ivana Šerić kaže da je upravo ovaj segment bio jedan od najzanimljivijih momenata procesa. Uz to što “nije nikad prije razmišljala o tkanini na taj način – da možeš napraviti objekt od tkanine koji predstavlja pjesmu”, dodatni izazov bio je izraditi predmet inspiriran “tuđom pjesmom, koja nema veze s tobom, tvojim ukusom, a slušaš ju deset puta dok šiješ”. Zatim su, kroz dramske vježbe, došli_e do ideje performansa u kojem su se doslovno vezali_e jedni za druge, međusobno se povezivajući tim tkaninama. Performans su snimili_e i napisali_e popratni tekst inspiriran njihovim iskustvom rada. Apstraktne, pomalo shizofrene rečenice, referirale su se na stanje tik prije ulaska u san, odnosno izlaska iz sna. Dok je sam koncept performansa dosta efektan, nije u potpunosti jasno kako se tekst nadovezuje na ostatak sadržaja i prvotnu ideju radionice.
Za posljednje izlaganje radionice Umjetna nostalgija, voditelja Marka Gutića Mižimakova, polaznici_e su legli_e u krug. Svatko je uzeo svoj mikrofon i tiho su, u suglasju i uz pratnju Debussyjevog Claire de Lune, čitali_e tekstove s mobitela. Isprepleteni tekstovi vrtili su se na platnu pored.
U istraživanju pojma nostalgije i kako ju umjetno kreirati, polaznici_e su koristili_e formu epistolarne poezije (letter poetry). Početne zapise bi tijekom dana miksali_e u zajednički tekst, stvarajući, riječima polaznica Tare Ivančev i Paule Kovačić: “jedinstvenu, homogenu smjesu misli”. Uz to, inspiraciju su crpili_e iz svakodnevnih i osobnih predmeta i sjećanja, razmatrajući emocionalne aspekte nostalgije. Proučavali_e su i SF tekstove i filmove koji se bave nostalgičnim temama te dijelove knjige Anne Zett, Artificial Gut Feeling. Rezultat radionice bio je “organizam koji je izlučivao proizvod” – tekstove nastale automatskim pisanjem, (re)interpretiranjem i ponovnim povezivanjem. Ova dinamika reflektirala se i tijekom samog nastupa u kojem je homogena kakofonija glasova odražavala metodu zajedničkog rada.
Svaki od radova bio je interesantan, ne samo zbog svoje kreativnosti, već i zbog načina na koji su sudionici_e uspjeli_e povezati osobne doživljaje s kolektivnim iskustvom. U opuštenoj atmosferi, izlaganja su se nizala jedno za drugim, pretvarajući večer u spontano dijeljenje ideja i doživljaja.
Objavljeno
