Tema Svima koji se bave nečim kreativnim dobro je poznato da neke ideje ostanu samo ideje, neki razgovori ostanu samo razgovori, a neki se pak pretvore u nešto veće i opipljivo. U slučaju Suputnika, sve je krenulo upravo iz takvih neformalnih dogovora i priča uz kavu ili piće – ideje su se sakupljale i prelamale dok nisu postale stvarnost i dok grupa prijatelja_ica nije odlučila da je vrijeme za pokrenuti se – sad ili nikad. Tako je nastala ova interdisciplinarna, nezavisna galerija – prostor eksperimenta, susreta i improvizacije koji broji šestero suosnivača_ica čija su imena Iva Orešković, Zoe Šarlija, Jan Vržina, Tin Blažeka, Ivan Đukez i Gregor Sirotić Marušić, no sudjelovanje je fluidno pa se oko njih okuplja i šira ekipa (stalnih) suradnika.
U galeriji Suputnici sastajem se s Ivanom i Tinom, u nedjelju 23. veljače. Sjedimo za stolom pored izloga galerije gdje mi uz kavu prepričavaju svoje početke. Istovremeno, njihovi stalni suradnici Matei Šipuš i Leonardo Vrančić pripremaju prostor za radionicu izrade fašničkih kostima koju je, nešto kasnije tog dana vodila studentica kostimografije Kora Meštrović. U pozadini je muzika, na stolu ostaci nekih prijašnjih rasprava i radionica, posvuda su slike i maske koje nagovještaju neke kreativne procese, galerija djeluje gotovo kao neki umjetnički dnevni boravak pa mi se čini da su Suputnici uspjeli stvoriti jedan ugodan i intiman prostor.
Ideja s kojom su krenuli bila je upravo jak kolektivni moment i želja da stvore platformu za suradnju kroz koju svatko može realizirati svoje zamisli, uz omogućavanje podrške i prostora. Od prve performativne akcije Plac-mljac i izložbe Reci što vidiš? događaji su se krenuli razvijati spontano. Tin pojašnjava: “Teško je nešto napraviti sam, može se, ali traje duže. Kad svi radimo zajedno, stvari idu lakše”.
Tako se u jednu od najstarijih zagrebačkih ulica, na adresi Nova Ves 73, u maleni lokal čija atmosfera potiče spontane susrete i razmjenu ideja, negdje krajem rujna 2024. godine, uselila skupina Suputnika. Osnovali su udrugu i bez puno čekanja krenuli s organizacijom događanja, a s obzirom na pozitivan feedback koji su dobili zaključuju da njihov trenutni angažman i pristup stvaranju ipak ”imaju smisla”.
Djelovanje na nezavisnoj umjetničkoj sceni, bez sumnje, često je izazovno i iscrpno na više razina – od osiguravanja financija do žongliranja više poslova i projekata. Praćenje dinamike prijavljivanja na javne natječaje često utječe na gubitak spontanosti i opuštenosti koje su bitne za sam stvaralački proces. Ipak, Ivan mi kaže kako planiraju unijeti više strukture u svoju praksu ako uspiju osigurati financiranje putem natječaja, svjesni činjenice da bi im to omogućilo kontinuirano održavanje programa.
O galerijskom se prostoru za sada brinu sami, pokrivajući troškove privatnog najma iz vlastitih džepova pa im je svaka donacija dobrodošla. Dugoročno, cilj je aplicirati na spomenute natječaje, ali i zadržati spontanost koja ih pokreće. “Idealno bi bilo da možemo honorirati naš rad, pa da se još više posvetimo ovome”, dodaje Ivan.
Na pitanje kako stvari funkcioniraju na upravljačkoj i programskoj razini, odgovaraju mi uz smijeh: “Od ponedjeljka do srijede, iz dana u dan.” Gotovo su svi članovi stalno zaposleni pa zajednički pronalaze rupe u vremenu kako bi se posvetili galeriji. Budući da još uvijek nemaju financijsku podršku, Suputnici si trenutno mogu dopustiti djelovanje bez čvrstih okvira i fiksnih pravila, a njihova se energija stoga pretače u događanja koja organski nastaju.
Svaki od članova tako djeluje prema svojim vještinama i afinitetima – Mara Đukez organizira večeri poezije, Ivan vodi slušaonice, Gregor Sirotić Marušić kustosira, dok Tin brine o tehnici i organizaciji. Organiziraju i radionice te pop-up izložbe, a ideja je srušiti zidove neugode, konzumirati umjetnost i glazbu svjesnije. Prostor su ustupili i inicijativi Studentice za Palestinu, koja je organizirala čitalački kružok. Također, tu su i mjesečne kiparske kuhaonice Kipari/ce kuhaju koje su do sad vodile Marela Kovačević Đukez i Martina Meštrović. Napominju i kako je njihov prostor uvijek otvoren onima koji pokažu želju i entuzijazam.
Najveći event do sada bio je fašnik, a sama ideja je nastala kroz prvu od četiri radionice izrade maski koje je vodio Matei Šipuš. Ivan ističe kako je fašnik bio prilika da se bave tradicijom koja je do osamdesetih godina bila prisutna u kvartovima u blizini galerije: “Fašnik je vrijeme pretvorbe, laganja, varanja, izbacivanja svega, tjeranja zla i zime, obavijen velom tajne i misterija. Vjerujemo da u takvim tradicijama leže zaboravljene priče vrijedne iskopavanja, koje potiču osjećaj zajedništva koji se u Zagrebu polako gubi i postoji samo u tragovima.” Fašnik kao forma otpora prema stagnaciji i rutini, simbolizira i rušenje granica, oslobađanje od svakodnevne monotonije i otvaranje prostora za nova iskustva i zajedništvo. Kroz ovaj ritual, žele obnoviti ideju zajedničkog djelovanja, u kojem svatko ima svoju ulogu, ali svi sudjeluju zajedno.
Žele se, među ostalim, zalagati i za povezivanje zajednice, prakticirati to kroz svoj umjetnički rad. Tin nastavlja: “Nismo slučajno tu, želimo uključiti kvart i zajednicu koliko je moguće. Vidi se želja i zainteresiranost susjeda, planiramo uključiti i starije ljude, i djecu i one koji su sami, ustvari ideja je umjetnost kao život, tako želimo djelovati.” Upravo stav da je umjetnost neodvojiva od života, da nije izdvojena sfera, već je isprepletena sa svakodnevicom, ima dugu povijest, a veže se uz prakse koje umjetnost vide kao alat društvene transformacije.
Za Suputnike, umjetnost nije zatvorena kategorija, već živa materija koja se odvija kroz odnose među ljudima. Ovaj pristup odgovara konceptu umjetnosti koja ne stvara samo objekte, već situacije i odnose među sudionicima_ama. Umjetnost ovdje nije gotov proizvod, već proces interakcije i improvizacije.
Svoj su galerijski prostor uspjeli pretvoriti u mjesto okupljanja, razgovora i nepredvidivih susreta, gradeći dinamiku u kojoj je svaki događaj otvoren za oblikovanje kroz sudjelovanje. Njihov prostor nije samo mjesto izlaganja, već platforma za kolektivno djelovanje, gdje su granice između umjetnika_ca, publike i organizatora_ica fluidne.
Za razliku od institucija koje počivaju na čvrstim organizacijskim strukturama, Suputnici djeluju kroz fleksibilne i promjenjive mreže suradnje pa tako njihova praksa podsjeća na privremene umjetničke inicijative koje nastaju iz potrebe za autonomijom i eksperimentom. Iako je cilj kontinuirano djelovanje, čini mi se da im trenutna spontanost i rad bez pretencioznosti omogućava da se kreativni potencijal ne guši unutar vlastitih zidova.
Govore mi i o svojim planovima za budućnost; kažu kako je svima dobro poznato da se cijeli Zagreb preko ljeta seli na more, pa tako i oni namjeravaju u galeriji ostaviti postav za one koji ostanu u gradu, a oni odlaze na put. “Želimo galeriju brendirati kao bengu – mjesto gdje se odmoriš i puniš za dalje. Vidimo galeriju kao mjesto gdje se dođeš napuniti energijom i umjetnošću”, dodaje Tin. Namjeravaju nabaviti i cargo bicikl koji bi bio u funkciji mobilne galerije, umjetnosti koja putuje i dolazi u neočekivana ili zanemarena mjesta.
Samo ime Suputnici, kaže mi Ivan: “dolazi iz autostoperske priče i odražava srž osjećaja povjerenja i neizvjesnost koji prate svako putovanje”, a dobro opisuje i djelovanje na nezavisnoj sceni. Većina osnivača_ica nekad su stopirali ili su barem nomadski nastrojeni, a na ovaj način nastoje ukazati na zajedništvo. Kako kažu, ne znaju gdje ih put točno vodi, ali su spremni istraživati i sletjeti na neko novo odredište: “Na autostopu postoji moment otvaranja, nekog neočekivanog susreta i podrške, razmjene, razvijanja ideja i sebe. Svi smo suputnici i mi tu nudimo pomoć ostalim suputnicima.” I baš to je bit Suputnika – umjetnost koja se ne zatvara u okvire, već se širi u sve smjerove, gdje je svakom suputniku omogućeno da doprinese, stvori, dijeli.
Objavljeno
