Tema Piše: Ana Abramović
Suvremena umjetnost vas ostavlja bez riječi? I nakon čaše kvalitetnog vina svoje ćete mišljenje o izložbi pokazati tek laganim klimanjem glave na tuđe komentare? Ako je tako, onda pod hitno morate pročitati Relacijsku estetiku i Postprodukciju Nicolasa Bourriauda. Ova djela su odsad dostupna u domaćem prijevodu za koji je zaslužna Nataša Medved, a mogu se pronaći unutar korica knjige objavljene u sklopu biblioteke Refleksije Muzeja suvremene umjetnosti. Novoizašla knjiga predstavljena je 26. studenog u Booksi kroz zanimljiv razgovor kustosice Leile Topić i umjetnice Božene Končić Badurine, koja je primjerima iz vlastitih radova potvrdila ono što je još 2003. tvrdio Bourriaud, a to je da suvremena umjetnost itekako jest društveno relevantna.
Hrvatski prijevod Bourriaudovog djela predstavljen je u sklopu kolokvija Umjetnost kritike u organizaciji udruga Kurziv i Kulturtreger. Sam kolokvij bavio se umjetničkom kritikom i autoritetom kritičara u promjenjivom medijskom i društvenom okolišu, a organiziran je kako bismo, nakon uspješnog projekta Criticize This!, nastavili propitivati značenje i mogućnosti kritike u suvremenom društvu.
U kontekstu aktualnih društvenih zbivanja nemoguće je ne zapaziti da je čovjek zapao u određenu krizu analize i promišljanja. Sada kada smo detektirali cijeli niz kriza koji potresaju društveno polje, od krize tržišne ekonomije do krize medija, i kada znamo da je naša stvarnost potpuno uronjena u te krize, koje nam mogućnosti preostaju za progresivno razmišljanje i djelovanje? Upravo tu, u ovom shizofrenom trenutku, potreban je navigacijski sustav koji bi nam omogućio bolje snalaženje u stvarnosti ispremreženoj zbunjujućim znakovima. Nazovimo taj sustav kulturom, a njegovim ključnim vrijednostima kritiku i umjetnost.
Nicolas Bourriaud nudi jednostavna rješenja za sve one koji su posumnjali u moć i značenje umjetnosti, a tako i kritike, u suvremenom društvu. Baveći se prije svega suvremenim umjetničkim praksama, Bourriaud tvrdi da kriza u koju zapadaju ‘’ranjivi’’ stanovnici internetskih međuprostora, ne snalazeći se tako dobro u razmjeni iskustva koju im omogućuje posjet izložbi, proizlazi iz toga što se značaj suvremenih umjetničkih praksi ne može pojmiti analizom koju smo naslijedili od predaka. Potrebno je usvajanje novih modela opažanja koji će nam omogućiti da ne zastanemo na osuđivanju, nego da uspostavimo dijalog. Prema Bourriaudu, svako nas umjetničko djelo poziva da iskažemo svoje stavove, želi pokrenuti interakciju među ljudima i uspostaviti odnose. Slika ne postoji kao umjetnička forma u mraku galerije. Tek kada upalimo svjetlo, kad se dogodi interakcija djela s čovjekom, slika postaje umjetničkom formom koja svoje značenje dobiva našim komentarima.
Kao takva, relacijska umjetnost je duboko društvena. Oslanjajući se na Althusserov ‘materijalizam susreta’, relacijska umjetnost zna da se napredak ne ostvaruje pozivanjem na sukob, već kroz otkrivanje novih relacija i uspostavljanjem zajednica. Intersubjektivnost, ili jednostavnije rečeno, osjećaj za empatiju i odgovornost spram drugoga, sadržana je u samoj formi umjetničkog djela koju Bourriaud slikovito zamišlja kao lice. Za razliku od svakodnevnih urbanih situacija gdje su naši odnos regulirani, gdje izbjegavamo poglede nepoznatih ljudi, umjetnost pruža prostor slobode i mogućnost za direktnu komunikaciju, dijalog i razmjenu iskustva. Čovjek se često zapita zašto je zapravo došao na neko umjetničko događanje. Može nas privuči način na koji se u pozivnici uspostavlja odnos s nama. Šarmira nas i ideja da prestanemo biti pasivni, da uspostavimo neki novi odnos. Došli smo po neko novo iskustvo.
U svom djelovanju umjetnika na sličan način vodi želja za uključivanjem u stvarnost u pokretu. Ako se svijet neprestano mijenja, i to pred našim očima, zar je moguće ustvrditi da je sve već viđeno? Čak se i Heraklitovom idejom o nemogućnosti da dvaput zagazimo u istu rijeku možemo poigrati na nešto suvremeniji način. Ako se ukrcamo na vlak za Rijeku, nemoguće je praviti se da nas put nije doveo drugdje. Prema tom se iskustvu možemo odnositi na različite načine. Aktivni potrošač u ovom trenutku započinje prisvajanje, ili ono što Bourriaud naziva prvim stupnjem postprodukcije. Istu stvar misli i de Certeau kada kaže da se djelo može nastaniti kao unajmljeni stan. Zapravo, to je početak igre. I umjetnost i kritika su suvremeni oblik te igre u kojoj DJ, surfer ili sempler ne prezaju od novih tehnologija, koriste sve što im je dano za proizvodnju novih značenja. Uostalom, kako kaže Bourriaud, tehnološkim i kulturnim napretkom šokirala nas je još i pećinska umjetnost.
Otpor može izazvati ono mjesto gdje Bourriaud kaže da se nismo dovoljno potrudili ako umjetničko djelo kod nas ne potakne nikakvu emociju. Možda ću i pristati na takvu “ludu” komunikaciju koju mi umjetničko djelo nudi. Mogu se “praviti da vidim tog narančastog zeca na ramenu”. Jesam li čudna ako takva komunikacija u meni neće izazvati neku reakciju? Odgovor je vrlo izgledno potvrdan. Međutim, problem je što Bourrioud svakako želi isključiti mogućnost da suvremena umjetnost loše komunicira sa svojim potrošačem. Sve po cijeni toga da od pasivnog potrošača izvuče što više energije i razumijevanja za umjetnost. Srećom, upravo se ovdje otvara mjesto za kritiku koja bi bila nastavak naše komunikacije s umjetničkim djelom. Kritikom bismo, dakle, odgovorili na pitanje kako ovo djelo komunicira sa mnom?
Relacijska estetika i Postprodukcija sjajan su self-help za one koji se ozbiljno približe polju suvremene umjetnosti. Zapravo bi jednako dobar učinak postigli i kod šireg čitateljstva koje muče dileme spomenute na početku ovog teksta. Valja zapamtiti: na umjetnička događanja ne odlazimo po dodatni razlog za plakanjem zbog nedobivenih rješenja za vlastite probleme. Isto tako vrijedan savjet glasi da se treba okaniti razmišljanja o utopijskom učinku umjetnosti. Utopija se temelji na nemogućnosti i uzaludnosti djelovanja, a kao takva nije progresivna. Igra ide dalje i traži od nas da se aktivno u nju uključimo. Utoliko je šteta da se ova knjižica zasad ne nalazi na šarenim policama naših najvećih knjižara, ali ju svakako možete pronaći u muzejskom dućanu Muzeja suvremene umjetnosti.
Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
