Tema Piše: Nikolina Rafaj
Drugo nije neko drugo izvan nas ili neko drugo u sebi, već je postavljeno kao vrst alteracije, alter ego. Nedjeljivost, ponekad i teška razlučivost u poimanju samo ohrabruju misao kako je Drugo mislivo, i mora biti mišljeno — Jean-Luc Nancy
Opovrgavanje statusa d/Drugog kao nekoga poput mene – kome je dano jednako pravo na život i pravdu, kao i meni – ali također i različitog od mene – s vlastitom voljom i pripadajućim pravima, postavljeno je u žarište davno započetog procesa fragmentiranja društva. Ovogodišnji 14. Human Rights Film Festival propituje upravo te fragilne fragmente, ujedinjuje disperzirane poglede brojnih Ja, okupljajući ih oko tema izbjeglištva, neodgovorenih pitanja rase, kao i sveprisutnog siromaštva uz koji se nadovezuju problemi poput eksploatacije rada i gentrifikacije.
Izgradnja festivalskih, internetskih, tribinskih platformi potaknuta je ekspanzivnim karakterom masovne kulture i pripadajućih masovnih medija i čini ih mjestom s kojeg se gleda iz pomaknutih vizura, uz intervenciju u sam proces gledanja otklanjajući se od informativne zaraze koja rijetko nefiltrirana dopire do gledatelja. Sveprisutnost zaraze u manevarskom prostoru gledanja i gledanog svake vrste izvedbenosti, i rastuća kvantitativnost, pozvale su na (re)–akciju umjetnička strujanja, kao i sve one izvedbeno govoreća van umjetničkog okvira, na restrukturiranje vlastitih proboja u sferu gledanog. Težnja ka prekidu automatizma gledanja omogućuje zajedničko kreiranje bar trenutnog prostora koji otvara potencijal očišta za kritičko gledanje onog što (ne) pronalazimo u svakodnevici.
U susret HRFF-u, višegodišnjem impulsu za reakciju na stanje u koje smo uronjeni, i pripadajućom alatkom dokumentarističkih htijenja, koja čine radikalni rez u već poroznom društvenom tkivu, kroz kritičku aktivnost preispituju se postojeće granice (zadanosti). Pitanje naznačenog limena na kojem se nerijetko odvija susret silnica nazvanih otpor i pobuna, odgovor nalazi duboko ukorijenjen u želji pronalaska glasa kao i šire vidljivosti onima koji u svakodnevnoj sferi ostaju nepravedno ušutkanima.
Artivistički karakter koji se prokazuje na spomen dokumentarizma, podjednako uključuje obje prakse tvoreći zajedničko progresivno strujanje ispreplećući aktivizam i (kritičku) umjetnost. Aktivizam, podrazumijevajući radikalne prakse, djeluje kroz umjetnost ističući njenu multiplatformnost u čijem se središtu djelovanja postavlja društvo u svojoj ukupnost, time postajući jedno od mogućih sredstava političke borbe. Ovo ispreplitanje podrazumijeva reartikulaciju relacionog odnosa između umjetnosti i politike u kojem se umjetnička praksa pojavljuje i kao politička. Političnost umjetnosti, koja je neraskidivo vezana uz kontekst nastanka potvrdit će se i mišlju Alda Milohnića: “Politika nije nešto izvanjsko umjetnosti, ona je njen sastavni dio. A budući da se radi o živom organizmu, promišljanje tog odnosa nikada ne može biti dorečeno, kao što se niti sami pojmovi umjetnosti i politike nikada ne mogu do kraja izoštriti”. U danom društveno–umjetničko–političkom melting potu, kao i festivalskom okviru, nalaže se pitanje: Može li se nadići simplificirana individualizacija, a pojedinačni problemi uzdići na status općih (kao i obrnuto)?
Zajednica u nastanku ili nestanku?
Skretanje pogleda s ustaljenih perspektiva u prirodi je umjetničkog nastojanja, s težnjom urušavanja sveprisutne ekonomizacije pažnje, koncentracije moći i kapitala u rukama nekolicine koja ni u jednom trenutku nije bila sastavni djelić onog Mi koje bi trebalo pobuditi okupljačku prirodu zajednice. U kontekstu spomenutog kao težak zadatak nameće se pokušaj izdvajanja referentnih primjera dotičnih praksi uslijed rastuće brojnosti istih, koja ulijeva nadu u promjenu, ili bar pokušaj promjene. Ipak bilo bi neobično ne podsjetiti na barem neke od njih, poput primjerice većini znanog projekta Berlin Wall Graffiti kada su umjetnici sa svih strana svijeta na nekadašnjem simbolu Hladnog rata u šarenilu boja udružili svoja viđenja svjetlije budućnosti. Primjer nešto novijeg vijeka zasigurno je kampanja No Soy Tu Chiste (Ja nisam šala) koja promiče prava LGBT zajednice poglavito kroz dizajn, i kao takva postaje prvom viralnom kampanjom te vrste u Venezueli, i za samo šest mjeseci okuplja više od milijun istomišljenika u više od trideset zemalja. Značajno je istaknuti i drugačiji proces osvještavanja klimatske krize koji se otklanja od suhoparnih činjenica i statističkih podataka na koje smo postali imuni i sučeljava nas sa svima zajedničkim problemom postavljajući na stepenište pariškog Pantheona dvanaest blokova leda s Grenlanda. Gledatelji su time direktno postavljeni pred živući problem u obliku 80 tona leda koji je minoran prema brojci leda koji se otopi svake godine.
Iz gorespomenutog kristalizira se ideja artivističkih nastojanja koje gledanje i slušanje prije svega poimaju aktivnostima, koje u daljnjoj razradi definicije, upućuju na evaluacije, opservacije i intencije. Kroz ideju naznačenog potvrđuje se potreba za prostorom susreta između recipijenta i percipiranog, promatrača i promatranog – šupljikavo mjesto koje služi kao podsjetnik na manifestacije svakodnevnih prepreka koje nam glave održavaju iznad površine vode. Na prvu začuđujuća misao potvrđuje se češće no što bismo očekivali, susret sa specifičnim različitostima dovode do mogućnosti razumijevanja generičkih sličnosti. Puko empatiziranje s gledanim, uranjanje u pomiješanu nepreglednost vlastitog, tuđeg i zajedničkog, onemogućuje zauzimanje kritičkog stava spram predstavljenog.
Redefinicija suvremenih umjetničkih i aktivističkih (i artivističkih) praksi, izmješta polazišnu točku iz sigurnosti utočišta iz kojeg se promatra, i na horizont postavlja oblast ljudskih interakcija u svom društvenom kontekstu. Potvrda neovisnih i privatnih simboličnih prostora, kako će razlagati Bourriaud, zamijenjena je težnjom ka društvenoj promjeni, promjeni koja više nema isključivo utopijsku agendu, već se traže potencijalna rješenja tu i sad.
Vijugava potraga za pronalaskom rješenja, gledateljstvo određuje kao nužnog su–kreatora, poimajući ga kao (aktivnu, participirajuću) zajednicu, ali ne u odnosu jedan na jedan u svrhu uspostave relacije između problemskog vizuala i gledatelja, već ona postaje socijalni entitet s ciljem uspostave zajednice, koliko god trenutna ili utopijska ona bila. Gledateljstvo kao mnoštvo singularnosti postaje aktivnim čimbenikom komunikacijske situacije i otklonom od još jedne ustanovljene sfere društvene nejednakosti. Participativni modus potiče proces rehumanizacije društva, prisilno ušutkanog i fragmentiranog kroz represivnu instrumentalizaciju.
Govoreći o participaciji, kao slikovit, gotovo dijagramski primjer, možemo navesti projekt Rimini Protokolla 100% grad, koji je do sad izveden u Berlinu, Zurichu, Londonu, Melboruneu, San Diegu i brojnim drugim gradovima diljem svijeta. Projekt slijedi statistički potpomognutu premisu kako je svaki od 100 sudionika, u kojem god gradu da se izvedba održavala, predstavnik jednog postotka grada. Proces dolaska do zajedničkog rješenja otkriva se kroz mehanizam pitanja i traženja pripadajućih odgovora poput – tko određuje autoritet?, tko se suočava sa etničkim dilemama na poslu?, tko sebe smatra filantropom?, tko ne plaća poreze?, tko želi da imigranti napuste državu? Urbani prostor svakodnevice, nerijetko podijeljen zidovima, ne uspijeva poput ovog uže izvedbenog prostora, omogućiti formaciju zajednice nasuprot građanstva i istaknuti njihov odnos spram grada. Ljudi koji inače ne dijele ništa zajedničko, dobivaju priliku zamišljati zajedno novi grad, i pripadajući mu ustroj.
Van domene iluzije
Masovna komunikacija, masovno tržište, masovna kultura, i ostale sfere društvenosti koje dijele naznačeni epitet, doveli su do obraćanja populaciji kao masi nepodjeljivih individua, čiji su životi, akcije, razmišljanja – jednake, što gotovo da nalikuje kakvom fikcionalnom materijalu. Determinacija se odvija i kroz organizaciju svakodnevice od strane političke ekonomije, kao i direktnom političkom i socijalnom kontrolom, što življeni sistem značenja i vrijednosti neraskidivo veže uz tiraniju individualnosti, kleptokraciju i vertikalnu organizaciju društva. Na pojmovnu opasnost koja vreba svakodnevicom upozorit će Rancière: “Sve ove suprotnosti – gledanje/znanje, privid/stvarnost, aktivnost/pasivnost – nešto su sasvim drugo od logičkih suprotnosti između jasno utvrđenih pojmova. One zapravo definiraju diobu osjetilnog, a priori podjelu pozicija i kapaciteta, kao i nekapaciteta prikačenih uz te pozicije. Drugim riječima, one su otjelotvorene alegorije nejednakosti”.
Umjetnost je istovremeno percipirana kao previše udaljena od svakodnevice, no i kao jedino utočište koje omogućuje uspostavu prostora u kojem bi se mogao odviti društveni eksperiment nešto slobodnijih varijabli. Postavke eksperimenta s pomalo utopijskim prizvukom brišu granice koje nas inače upozoravaju na svoje postojanje raznim sankcijama koje dolaze ovisno o prelasku istih. Kroz kooperativnost artivističkih strujanja, nudi se mogućnost progovaranja s pozicije umjetnika, aktivista, ili osviještenog građanina (možda i sa svih istovremeno), čiji produkt neće biti isključivo umjetnički, ali će u svakom slučaju proizvesti estetski efekt. Jedan od značajnih primjera koji je ujedinio navedene tri pozicije (a i brojne druge) zasigurno je INSTAR (Institut Artivizma Hannah Arendt), koji je istovremeno i online platforma i fizički institut na Kubi, s jasnim ciljem: Institut gradi mostove povjerenja gdje ne postoji strah, gdje se na nasilje odgovara mirom, gdje ljudi različitih političkih uvjerenja mogu zajedno pokušati kreirati bolju budućnost.
Kreiranje utopije ili potvrđivanje distopije, kao i obrnuto, veoma dugo se odvijalo u kontekstu ničeanske ideje kako spoznaja van domene iluzije onemogućuje akciju, paralizira strahotama, otupljuje gađenjem, što vrebaju svaki put kad izronimo iz rijeke zaborava nalik mitskom Stiksu. Dokumentarističke težnje, i pripadajuće artivističke, radeći rez unutar sveprisutne iluzije, omogućuju trenutak paralize viđenim, i nude potencijal kritičnog stava spram danih (in)formacija, koje će izbjeći zamke individualizacija te kohezivno okupiti s ciljem pronalaska zajedničkog rješenja. Platforme poput Human Rights Film Festival nude bar trenutnu mogućnost izranjanja iz pasivnosti domene zaborava svih okupljenih oko (nacionalnih) mitova, kao što i svim zaboravljenima daju nadu kako im glasovi neće ostati ušutkani već nadolazećim (migracijskim, plimnim, ideološkim?) valom. Prepuštamo se da nas nosi misao kako će se ponovno pokrenuti tijela ili ono jedno, društveno, u kojem neće biti ni drugog ni Drugog, već samo Mi.
Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
