Stvarnost socijalizma

Seminar the gastarbajters održan je od 4. do 6. prosinca u prostoru kluba Mama i kina Tuškanac. Sastojao se od niza predavanja i projekcije filmova na temu poimanja koncepcije gastarbajtera u širem ekonomskom, povijesnom i kulturnom kontekstu. Gastarbajteri su marginalizirana i često prešućivana skupina koja nailazi na poteškoće – odbijanje, isključivanje i nerazumijevanje, ne samo u vlastitoj zemlji, već i onoj u koju emigriraju. Velik se broj filmova iz razdoblja ’60-ih i ’70-ih godina prošlog stoljeća bavio upravo tom tematikom. Jedan je od upečatljivijih Ali: the fear eats the soul njemačkog redatelja Rainera Wernera Fassbindera, koji problematizira život gastarbajtera u stranoj zemlji kroz prizmu ljubavne priče između lokalne stanovnice i imigranta, relevantan stoga što dobro pokazuje mehanizme otuđivanja i egzotizacije – zbog kojih je gotovo nemoguće ostvariti emotivnu vezu. Na prostorima Jugoslavije u to se vrijeme razvija tzv. crni val, koji je težio kritički prikazati stvarnost socijalizma. Bio je kontroverzan upravo stoga što je zadirao u mit jednog sustava, pričajući priče “malih ljudi” i marginaliziranih skupina, kojima u idealnom sistemu baš i nije tako idealno. Jedan od najznačajnijih redatelja crnog vala upravo je Želimir Žilnik, koji je u razdoblju od 1968. do 1975. snimio niz dokumentarnih dramskih filmova poput Žurnal o omladini na selu, Crni film i Inventur. Oni tematiziraju problem nezaposlenosti, siromaštva i imigracije, i čine samo neke u nizu interesnih sfera koje Žilnik razvija do danas. Konstanta u njegovom radu ostaje težnja za postavljanjem “zabranjenih” pitanja, interes za ljudske sudbine i želja da iz njihovih iskustava nauči nešto novo. U kinu Tuškanac su 6. prosinca prikazana četiri Žilnikova filma – Crni film, Nezaposleni ljudi, Inventur i Tvrđava Evropa.

Prvo je prikazan Crni film iz 1971. godine, kratki film koji problematizira siromaštvo u socijalističkom sistemu. Želimir Žilnik okupio je šest beskućnika, smjestio ih u svoj stan, razgovarao s njima te izašao na ulice i ispitivao prolaznike za ideje gdje da ih smjesti. Na početku filma svaki se beskućnik predstavlja i kratko opisuje svoju životnu situaciju. Svaki od njih ističe različite aspekte siromaštva, život u lošim uvjetima i nemogućnost dolaska do zdrave hrane, želju za stanom, nemogućnost nalaska posla i spavanje u vagonima, borbe s policijom. Među njima se posljednji predstavlja sam Žilnik opisujući svoju bitno drugačiju situaciju – radi kao odvjetnik, ima obitelj i dobre prihode, što je zanimljiv postupak jer istovremeno stavlja redatelja među beskućnike, možda linijom “svi smo mi ljudi”, i ističe kontrast života na rubu i situiranog života nekoga tko je u sustavu socijalno zbrinut. U filmu dobivamo uvid u to kako beskućnici vide svoj život i sebe, međutim, još je provokativniji moment vidjeti kako ih poimaju sugrađani. Kada Žilnik ispituje ljude na ulici kamo bi mogao smjestiti beskućnike najčešće dobiva dvije vrste reakcija: prva je prijedlog da se obavijesti policiju, smjesti ih u zatvor ili hotel, uz nezaobilazno “zar nemaju novca?”. To svjedoči o ignoranciji i dubokoj nesvjesnosti o mogućnosti teškog života u socijalizmu, ali i vrsti povjerenja u organe vlasti, po principu “vjerujemo da će to riješiti netko drugi”. Druga vrsta reakcije je produbljenje ove prve – “ne može im se naći sklonište jer su sirotinja”, “to su bijednici bez kuće i kućišta” i “da su ljudi snašli bi se”. U sistemu temeljenom na vjeri u zajedništvo, rad i davanje prilika zanimljivo je čuti odgovore koji signaliziraju kapitalističke vrijednosti – i možda je baš taj paradoks Žilnik želio pokazati. Kvaliteta je filma u tome što redatelj svojim pitanjima ne sugerira odgovore i maksimalno miče pažnju sa sebe, dopušta da akteri govore i podastru nam priču. Na kraju filma Žilnik pita same beskućnike za prijedlog i dobiva odgovor da im nitko ne želi pomoći, a do državnih se institucija ne može doći. Predstavnici državnih institucija na Žilnikov su upit odgovorili da to pitanje nije zakonski regulirano, ili nisu znali što da kažu.

Sljedeći je prikazan film Nezaposleni ljudi iz 1968. godine, koji prikazuje život nezaposlenih u velikom domu gdje žive na okupu dok čekaju zaposlenje. Akteri su prikazani u svakodnevnim situacijama zajedničkog života, kako pričaju o problemima s kojima se susreću, pjevaju ili jedu. Riječ je o ljudima koji su ostali bez posla u vrijeme provođenja privredne reforme kojom se trebalo uspostaviti tržišno gospodarstvo. Film se može opisati u tri upečatljive scene. Na početku filma jedan od aktera izražava čuđenje što čovjek koji “rukovodi s radnim ljudima” ne smatra jugoslavenski sustav socijalističkim, jer “treba da teši ljude”. Ponavlja se onaj iluzorni motiv, nagoviješten i u Crnom filmu. Drugi je upečatljiv trenutak kada jedan od nezaposlenih čita raskošan jelovnik iz novina, dok njegovi sustanari jedu kore kruha, to na jednostavan i moćan način sugerira kontrast privida – interpretacije kroz medij koji konstruira zvaničnu verziju stvarnosti i ogoljenja jednog bitnog dijela te iste stvarnosti u neposrednom obliku, koji o njoj govori ipak malo više. Na kraju filma mladić recitira stihove Alekse Šantića “Ostajte ovde, sunce tuđeg neba neće vas grejati ko što ovde gre, gorki su tamo zalogaji hleba”, a oni bolje od bilo kakve interpretacije ponovno govore o prisutnosti mita države kao majke i tendenciji da neki dijelovi društva istovremeno budu odvraćeni od odlaska u ime tog mita, dok su načinom života prisiljeni na njega.

Završetak filma Nezaposleni ljudi savršen je uvod u Inventur (1975) koji nam pokazuje što se događa dalje, kada ti ljudi odluče emigrirati. Stanovnici stambene zgrade u Münchenu jedan po jedan dolaze na stepenice i u 9 minuta trajanja filma se kratko predstavljaju, navode svoje razloge odlaska i opisuju kako im je u Njemačkoj. Došli su iz različitih zemalja, Jugoslavije, Grčke, Turske, a imaju i bitno različita iskustva. Neki su od njih vrlo zadovoljni i osjećaju da idu k ostvarenju svog cilja, dok se za druge odlazak ispostavio još jednim razočaranjem. Plaća im nije dovoljno velika, moraju raditi više poslova i ne vjeruju da ih čeka nešto veliko. Film se sastoji samo od iskaza gastarbajtera i podsjetio me na izjavu iz intervjua koji je Žilnik dao za dokumentarni.net u ožujku: “Selidba ljudi i obitelji, promjena staništa, nije jedna priča ili jedna tema. To su moćni, neizvjesni i rizični vihori, koji nose pojedince čiji su motivi različiti: od školovanja i zaposlenja do spašavanja žive glave. Uz lakonsko tumačenje da je u pitanju ‘potraga za srećom’. Odluka da emigriraš, to je iskorak u dramu. Ulaziš u konflikt, tražiš rješenja, prolaziš kroz rizike i neuspjehe, stječeš iskustva, sazrijevaš. U tom pothvatu uspijevaš ili propadaš”.

Posljednji prikazani film bio je Tvrđava Evropa iz 2000. godine, kao jedini dugometražni u izboru, vrstom doku-drama, što znači da akteri u filmu glume sami sebe i pričaju svoju priču. Sam je naslov indikativan jer film prikazuje zatvorenost granica i složenost, pa i apsurd birokratskog sustava petnaest godina prije krize s kojom se susrećemo danas. Film prati nekoliko priča, a u centru je Rus koji s kćeri pokušava doći u Italiju da bi kći mogla živjeti s njegovom bivšom ženom. Nailazi na nesusretljive djelatnike, njega i kćer razdvajaju ili privremeno smještaju u neku vrstu doma za imigrante te im ne dopuštaju ni da se vrate u vlastitu zemlju. Slična su iskustva i drugih aktera, koji su otišli iz svojih zemalja u potrazi za boljim životom ili ikakvom mogućnosti egzistencije. Njihove su priče prikazane kroz interakciju sa spomenutim Rusom, koji ih sreće ili u domu ili u potrazi za poslom. Najzanimljivija je bila priča ilegalnih emigranata iz Srbije, koji su odlučili u drugoj državi živjeti zaobilazeći sustav. Kao razloge svog odlaska naveli su političku situaciju i nepovoljne prilike za napredovanje. U filmu sudjeluju i granični policajci, koji opisuju svoj posao i načine na koje ljudi pokušavaju prijeći granicu. Ponekad zvuče gotovo zabavljeno i pokazuju nedostatak empatije. Njihove reakcije podsjećaju na one koje smo vidjeli u Crnom filmu i mogu ukazati na to da je, neovisno o sistemu, ignorancija i nezainteresiranost za ovaj problem ostala ista.

Zanimljivo je da filmovi nisu prikazani u kronološkom, već u tematskom slijedu, koji kao da teži ne samo napraviti presjek Žilnikovih filmova, već i slijedom njihova prikazivanja ukazati na gradaciju i razvoj jedne tematike. U ovom slučaju to je iskustvo imigranata, od prilika i života u vlastitoj državi, kao i razloga za njeno napuštanje (Crni film, Nezaposleni ljudi), preko iskustva u stranoj državi (Inventur) u povijesnom kontekstu Jugoslavije pa do pitanja tretmana imigranata u današnjem postsocijalističkom sistemu, koji po poimanju navedene problematike nije bitno različit (Tvrđava Europa). Na taj je način i netko tko nije dobro upoznat s ovom temom dobio vrlo dobar i koristan uvid u nju.