Stvaranje drugačijih narativa

Knjiga Zajednički narativi pokušava ispričati drugačiju priču ne samo o povijesti ratova iz devedesetih, već i o samom procesu pomirenja.

286238734_2252158108280115_460059543169153902_n (1)

Foto: Sanja Bistricic/Yihr HR Facebook

Piše: Matko Vlahović

“Jedini način na koji možemo ostaviti logiku rata iza nas je putem udruživanja u razumijevanju da niti jedno od naših iskustava, niti jedna naša povijest ne može ispričati cijelu priču o onome što se dogodilo. Svatko od nas drži djelić istine u svojoj prošlosti, svaki od njih je vrijedan i svaki od njih bi trebao imati mjesto u društvu koje je otvoreno i utemeljeno na razumijevanju.”

(iz publikacije Zajednički narativi)

Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska je sredinom lipnja održala predstavljanje knjige Zajednički narativi. Riječ je o publikaciji na kojoj je radio više od 150 mladih iz pet država regije – Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova – s ciljem propitivanja dominantnih narativa vezanih za povijest ratova iz devedesetih godina. Publikacija je nastala u sklopu projekta Nastavljena prošlost: Zajednički narativi koji su suradnički provodili Regionalna mreža Inicijativa za ljudska prava i PAX for Peace iz Nizozemske, uz podršku zaklade Robert Bosch iz Njemačke, američke zaklade Charles Stewart Mott, Europske komisije i Francuskog veleposlanstva u Zagrebu. Na predstavljanju knjige u Novinarskom domu u Zagrebu, svoje su dojmove i iskustva iz procesa pisanja knjige podijelili mladi sudionici i sudionice iz pet zemalja – Maja Žilić, Vuk Vujisić, Nikola Kandić, Engjëll Hamiti i Viktorija Stanković – koji su čitav projekt predstavili kroz razgovor s Brankom Vierdom, programskom direktoricom Inicijative.

Kako je uvodnoj riječi predstavljanja napomenuo Mario Mažić, osnivač Inicijative mladih za ljudska prava – Hrvatska i jedan od urednika publikacije, projekt Nastavljena prošlost: Zajednički narativi je prošao kroz dugačak proces razvijanja. Prije projekta Inicijativa je godinama organizirala brojne aktivnosti i razmjene mladih s ciljem razbijanja nacionalnih i etničkih barijera i predrasuda. Praksa je pokazala kako posjeti sudionika i sudionica drugim zemljama regije omogućuju izazivanje i potkopavanje dominantnih narativa “izlažući ih onima čija su iskustva nedavne prošlosti drugačija; koji katkad slave nešto što su u svojim zajednicama naučili osuđivati, ili čak komemoriraju što drugi slave”. Pritom je poseban naglasak stavljen na izbjegavanje toga da razmjene budu “turističke”, već da otvaraju problematične i kontroverzne teme kako bi se radilo na pomirenju. 

“Ideja tih razmjena je ponuditi mladim ljudima uvid u temu – u povijesni događaj – iz perspektive koja je drugačija od njihove, vjerujući kako će to potaknuti ‘unutarnji dijalog’ između duboko uvriježenog uvjerenja i uvida iz tog novog iskustva. Upravo su takvi bili osvrti koje smo često dobili: sudionici bi rekli da su posjete od njih katkad zahtijevale da pomire ono što im je bilo sistematski rečeno (od strane njihovih nacionalnih lidera, edukatora ili obitelji) s onim što su vidjeli i naučili tijekom posjeta”, istaknuo je Mažić u uvodniku Zajedničkih narativa.

Prema tome, sudionike i sudionice se u sklopu aktivnosti projekta poticalo da izaberu najgore, najkontroverznije i najproblematičnije teme i da o njima razgovaraju, da slušaju tuđe perspektive i preispituju svoje. Slušanje perspektive žrtava je ključno za shvaćanje čitave priče, ključno za pomirenje. “Uvijek postoji taj argument da se kao mladi ljudi nismo nikad ni svađali pa zašto bi se onda mirili, ali odrasli smo s određenim narativima, odrasli smo s pričama koje nas u neku ruku oblikuju. Odrastamo u društvima koja nas uvjeravaju da je država nešto veoma stabilno i veće od nas, da smo mi mali ljudi koji trebaju naći mjesto u tom nekom narativu. Ovim projektom smo željeli pokazati da smo mi ti koji imaju pravo na svoj narativ”, rekao je Mažić.

Sam projekt je službeno započeo 2018. godine beogradskom konferencijom Donesite svoju prošlost koja je okupila mlade iz pet zemalja regije, kao i stručnjake i stručnjakinje u području povijesti, novinarstva, političkih znanosti i prava da zajednički razgovaraju o temeljnim konceptima i temama: o tome što je to istina, što je vladavina prava, što su politike sjećanja, kako je došlo do raspada Jugoslavije i slično. Mladi su bili ohrabrivani da dijele vlastite perspektive o devedesetima, bilo da te perspektive potječu iz obiteljskih krugova, škole ili šireg društva. Inicijativi je bilo važno od samog početka ukazati na značajne diskrepancije u pričama i “stvoriti okruženje u kojem su sudionici osjećali da mogu slobodno dijeliti svoje stavove, bez obzira na udaljenost ili bliskost narativa i perspektiva drugih”. 

Sudionici su se nakon inicijalnih razgovora podijelili u šest bilateralnih grupa (Bosna i Hercegovina – Hrvatska, Bosna i Hercegovina – Srbija, Hrvatska – Srbija, Bosna i Hercegovina – Crna Gora, Hrvatska – Crna Gora, Kosovo – Srbija). Svaka se skupina sastojala od 20 sudionika i sudionica, po deset iz pojedine zemlje, koji su zatim odabrali svoja područja interesa i teme kojima se žele posvetiti, kao i dva mjesta relevantna za povijest devedesetih u koja je bio organiziran studijski posjet – primjerice, grupa sastavljena od Srbije i Hrvatske raspravljala je o događanjima u Kninu i Vukovaru. Kako je spomenuto, sudionici i sudionice su najviše bili_e fokusirani_e na kontroverzna događanja, posebno ona koja su podložna društvenom potiskivanju i negiranju – na primjer, zločini u Ahmićima i Trusini, opsada Sarajeva, genocid u Srebrenici, bitka za Vukovar, napad na Dubrovnik, operacija Oluja, ratni zločini na Kosovu i tako dalje. U spomenutim mjestima posjećivali su institucije i mjesta komemoriranja poput muzeja te razgovarali s mještanima i svjedocima kako bi detektirali koji narativi zapravo postoje i dominiraju u javnom prostoru, kako oni formalni tako i neformalni.

Osim terenskih posjeta sudionici i sudionice su provodili_ ei svojevrsni desk research u kojem su prolazili kroz dominantne medijske i političke narative o devedesetima u pojedinim državama, kao i brojne dokumente koji su uključivali i sudske presude. Najaktivniji među njima posvetili su se pisanju Zajedničkih narativa, dok su u Inicijativi mladih za ljudska prava služili kao mentorska potpora. Zadatak je bio da, na temelju dosadašnjih iskustava i naučenog u okviru projekta, kroz dijalog pokušaju oblikovati zajedničke narative bazirane na činjenicama i uzajamnom uvažavanju proživljenih iskustava. “Njihovi se narativi temelje na odgovornoj, humanističkoj potrazi za razumijevanjem boli onih koje smo naučeni doživljavati kao ‘druge’. Prema tome, oni imaju sposobnost da nas zbliže ne samo približavajući nas sve ‘istini’, već i približavajući nam našu zajedničku čovječnost, ono što dijelimo unatoč svim razlikama koje smo naučeni smatrati krajnje važnima”, napominju urednici Maja Nenadović i Mažić. 

Između ostaloga, ideja je da knjiga završi u u školama i služi kao pomoćni didaktički alat za pristupanje temama iz devedesetih upravo zbog toga što su je stvarali mladi: “Knjiga Zajednički narativi je alat za zagovaranje pomirenja. Stvorili su je mladi iz poslijeratne generacije. Njihova je sadašnjost koju otimaju političke elite i dalje se usredotočujući na prošlost i na produbljivanje nepovjerenja i sporova utemeljenih tijekom 1990-ih između susjednih nam država i među zajednicama u njima. Knjiga zajedničkih narativa svjedoči o činjenici da (mladi) ljudi, kada im se pruži prilika da se sretnu i razgovaraju o kontroverznim pitanjima iz prošlosti, to mogu učiniti bez prijetnji i nasilja. Ona također svjedoči o sposobnosti mladih ljudi da vode napore zagovaranja pomirenja, jer su autori knjige pokazali zrelost od koje bježe mnogi od trenutnih političkih vođa naših država”. Urednici stoga podcrtavaju da knjiga ne pretendira biti udžbenik, ali da može poslužiti u nastavi na dvojak način: kao vodič za usporedne narrative koji učenicima otkriva različite perspektive te kao primjer metodologije koju je moguće reproducirati tijekom nastave predmeta kao što je povijest.

Knjiga je uglavnom sastavljena od suočavanja s činjenicama prijepornih mjesta ratnih zbivanja, ali sudionici su također odlučili pokriti teme kulturne scene devedesetih i antiratne kampanje, kao potencijalne svijetle točke. Vujisić, jedan od sudionika tribine, je stoga posebno istaknuo važnost uključivanja antiratne kampanje u knjigu, jer je riječ o nečemu što podsjeća da brojni građani nekadašnje Jugoslavije nisu željeli rat, a i da su se mnogi aktivno borili protiv njega. Kandić je pak napomenuo kako je kultura pak istovremeno služila kao alat za izgradnju mira, ali i jako ratno oružje: “Naime, kultura i svi vidovi ispoljavanja kulture su nažalost na prostoru bivše Jugoslavije tijekom ratnih devedesetih korišteni dvojako. Oni koji su bili najglasniji su uglavnom bili u funkciji politike, a funkcija politike svakako nije bila ideja narativa bratstva i jedinstva, nego ideja mržnje drugoga i ideja potpirivanja nacionalne svijesti da oni drugi ne valjaju, a da smo mi zbog nečega bolji.”

Zajednički narativi u konačnici pokušavaju ispričati drugačiju priču ne samo o povijesti, već i o samom procesu pomirenja. Umjesto da pomirenje ovisi o političkim odlukama elita koje nacionalističkim narativima desetljećima parazitiraju na ratu, Inicijativina publikacija nudi grassroots model suočavanja s prošlošću.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano