Tema Piše: Matko Vlahović
Istraživanja već godinama pokazuju kako se mladi u Hrvatskoj nalaze u prekarnoj egzistencijalnoj situaciji. Ta poražavajuća činjenica je dodatno potvrđena početkom lipnja kada je Mreža mladih Hrvatske predstavila aktivnosti i rezultate Erasmus+ projekta Gle što mogu – mladi odlučuju, govore i utječu. Organizatori javne rasprave napomenuli su kako su generalni ciljevi projekta bili motiviranje mladih na promišljanje i raspravljanje, aktivno sudjelovanje i uključivanje, usklađivanje lokalnih realiteta, mjera i politika, kao i ispitivanje njihovih potreba i prioriteta. Zbog toga su u Mreži odlučili provesti online istraživanje na nacionalnoj razini, no kako su u različitim dijelovima Hrvatski drugačiji životni uvjeti također su željeli ispitati postoje li specifične regionalne distinkcije kada su u pitanju potrebe mladih. Rezultati istraživanja su stoga grupirani u četiri regije ili klastera županija: Istočnu, Zapadnu, Južnu i Sjevernu Hrvatsku.
Regionalna podjela nije služila samo grupiranju rezultata, već je bila ključna za kvalitativni segment istraživanja, kao i daljnji zagovarački rad i kreiranje preporuka za javne politike. Naime, u svakoj su regiji provedeni strukturirani dijalozi s mladima, koji su uključivali prezentaciju rezultata online istraživanja. U popratnoj raspravi se pokušalo saznati odgovaraju li prikupljeni podaci njihovoj percepciji potreba u lokalnim zajednicama da bi zatim mladi sudionici odabrali neke od iskazanih problema i pokušali pronaći rješenja u kontekstu njihove lokalne zajednice.
Potom su organizirane lokalne konzultacije sa svim relevantnim dionicima – predstavnicima lokalnih samouprava i županija, pripadnicima civilnog društva koji rade s mladima itd., ali i nekoliko sudionika_ca s koji su prethodni dan sudjelovali_e u strukturiranom dijalogu. Time je mladima pružena prilika da direktno prezentiraju zaključke donositeljima odluka, kao i da zajedno pokušaju formulirati rješenja. Mladi su također dobili određeni uvid u procese donošenja odluka, o tome koje razine vlasti sudjeluju u kreiranju politika za mlade, gdje stvari najčešće zapinju i slično. Na temelju svih sakupljenih materijala iz cjelokupnog procesa su u Mreži mladih kreirali i publikaciju s preporukama za javne politike i zagovarački rad koju mogu koristiti i ostale organizacije civilnog društva.
Konkretne rezultate i metodologiju online istraživanja Prioriteti i potrebe mladih u Republici Hrvatskoj prezentirala je Josipa Tukara Komljenović. Anketno ispitivanje je provedeno kroz četiri mjeseca, od kraja 2020. pa do trećeg mjeseca 2021. godine. Uzorak nije bio reprezentativan budući da se u diseminaciju ankete išlo putem društvenih mreža i internih mejling lista udruga. Međutim, ovakav način diseminacije ipak je doprinio velikom odazivu – 1284 osoba između 15 i 35 godina pristupilo je ispunjavanju, što je prema Tukari Komljenović ipak pružilo prilično reprezentativne rezultate. Prosječna ispitanica bila je osoba ženskog roda, oko 21 godine, sa završenom srednjom školom, dolazi iz sjeverne Hrvatske iz mjesta manje veličine ili srednje velikog grada. Gotovo 80 posto uzorka čine osobe ženskog roda, 20 posto ispitanika bilo je muškog roda, a 0.4 posto ih se identificiralo kao nebinarne osobe. Najviše je ispitanika_ca bilo u redovnom obrazovanju, a najmanje u NEET statusu – dakle, nisu u sustavu obrazovanja i ne traže posao. Oko 20 posto ispitanika_ca je u trenutku ispitivanja bilo zaposleno. Što se geografske zastupljenosti tiče, najviše ispitanica_ka bilo je iz sjeverne Hrvatske, koja je uključivala i Grad Zagreb, a najmanje iz Južne Hrvatske. Gotovo 70 posto ispitanika_ca dolazilo je iz ruralnih krajeva ili manjih gradova.
Općeniti prioriteti mladih ispitani su kroz 22 ponuđene kategorije, od kojih je bilo moguće odabrati njih osam. Kategorije su uključivale segmente poput mobilnosti, volontiranja, stanovanja, zaposlenja, neformalne edukacije, radničkih i ljudskih prava, demografske obnove, sporta i rekreacija itd. Ukratko, u Mreži su pokušali pokriti sve elemente života. Rezultati na razini cjelokupnog uzorka su pokazali kako su mladima prioritet egzistencijalna pitanja. Tako je 86.6 posto ispitanika_ca istaknulo zapošljavanje kao središnju potrebu, dok je na drugom mjestu stanovanje koje je prioritet 50.6 posto mladih. Ove odgovore slijede poticanje poduzetništva mladih koje je istaknulo 45.3 posto, uključivanje mladih u društveni život je važno 41.4 posto ispitanika_ca, a prostore za druženja 41 posto. Varijacije u odgovorima između različitih regija su minimalne i često unutar statističke pogreške. Neke razlike doduše postoje – primjerice, ispitanice iz zapadne i istočne regije su u nešto većem broju istaknule prostore za druženje kao jedan od glavnih prioriteta. Volontiranje, mobilnost i neformalne edukacije u svim regijama su se našle na dnu liste.
Osim potreba, u Mreži su željeli saznati stavove mladih kad je u pitanju percepcija važnosti civilnog društva, države i lokalne samouprave. Na pitanje smatraju li da udruge i druge organizacije civilnog društva odgovaraju na njihove potrebe 49.4 posto ispitanika_ca je odgovorilo negativno, gotovo polovica smatra kako udruge djelomično vrše svoju ulogu, dok je tek svaka deseta osoba odgovorila potvrdno.
Tukara Komljenović je napomenula kako mladi koji pokazuju razumijevajući stav o radu udruga civilnog društva kažu “da postoje udruge, da vide njihov trud i njihovo zalaganje, no smatraju da mogu bolje, ali isto tako da udruge ne mogu zamijeniti ulogu države. Gledajući paralelno da su potrebe mladih osoba osiguravanje zapošljavanja i stanovanja, oni vide da udruge ne mogu riješiti središnje probleme u njihovim životima. Kod onih ispitanika koji pokazuju negativan stav, vidljivo je generalno nepovjerenje prema društvu, pa jednako kako ne vjeruju društvu i državi ne vjeruju niti radu udruga. Odnosno, smatraju da se udruge ne trude dovoljno, da ne pružaju kvalitetne sadržaje, da sadržaje koje nude ne kreiraju u skladu s potrebama i suradnji s mladima. Dosta je i onih koji su govorili kako udruge ništa ne rade i gledaju samo vlastite interese”.
Na pitanje o sudjelovanju u programima udruga u njihovoj zajednici, dvije trećine ispitanika_ca odgovorilo je kako ponekad ili redovito sudjeluje u programima ili koristi usluge lokalnih udruga, dok jedna trećina nikad ne sudjeluje. Međutim, ove rezultat treba uzeti s određenom rezervom budući da se anketa diseminirala osobama koje su bile u određenom kontaktu s udrugama pa su samim time sklonije pozitivnom odgovoru. Također su odgovarali kako od udruga očekuju kulturne sadržaje, organizirana druženja, mogućnosti za mobilnost, neformalne edukacije, ali također savjetovanje i pomoć. Kada je pak riječ o načinima informiranja o programima udruga, dvije trećine ispitanika_ca informira se putem Facebook stranica udruge ili preko prijatelja, jedna trećina o programima saznaje putem web stranice udruge i, posebno iznenađujuće, putem web stranice grada.
Stavovi mladih o državi i lokalnim vlastima negativniji su nego prema civilnom društvu. Više od polovice smatra kako vlasti ne odgovaraju na njihove potrebe, nešto više od trećine smatra kako to čine djelomično, a samo 6.7 posto ispitanika_ca je odgovorilo pozitivno.
“Ono što kažu mladi koji smatraju da država ne odgovara na njihove potrebe i prioritete jest da ih nije briga za mlade, da većinski i ako ulažu financijski i infrastrukturno to je usmjereno na djecu. Ono što je bilo zanimljivo za vidjeti u mnogim odgovorima je da se mladi osjećaju kao u nekom limbu. Država ako nešto radi onda radi za djecu i starije populacije. Što se tiče mladih, prepušteni su sami sebi i čekanju da prođe tranzicijskog razdoblje pa da konačno dođu u kategoriju odraslih osoba. Još navode kako kod države prepoznaju korupciju i nepotizam pa se država bavi više sama sobom nego s mladima”, sažela je Tukara Komljenović.
Tijekom ranije spomenutih lokalnih konzultacija na kojima su sudjelovali relevantni dionici detaljnije su razrađena četiri prioriteta: zapošljavanje, stambeno osamostaljivanje, prostori za mlade i kvalitetno provođenje slobodnog vremena. Primjerice, sudionici su se složili da su poteškoće detektirane u području zapošljavanja uglavnom sistemske prirode. Istaknuti su problemi tromog i neprilagođenog tržišta rada, nepostojanje prilika za stjecanje iskustva, kao i neadekvatne politike zapošljavanja. Mladi su također nerijetko demotivirani zbog osobnih i tuđih iskustava s traženjem posla. Potencijalna rješenja dionici vide u plaćenim pripravništvima za sve struke, više mogućnosti usavršavanja, priznavanje volonterskog iskustva i slično.
Rješavanje stambenog pitanja se uz zapošljavanje u svim regijama nalazi na vrhu ljestvice prioriteta. Mladi u RH najkasnije u EU napuštaju roditeljske domove, u prosjeku s 32 godine. Razlozi tome su višestruki, ali dva su posebno važna – nedostatak posla u malim sredinama i visoke cijene najma u velikim gradovima. Mladi, dakle, nemaju uvjete za život izvan roditeljskog doma, čak i kad su zaposleni nemaju financijsku stabilnost koja bi im omogućila kreditnu sposobnost. Uz to, gradovi imaju izuzetno malen broj stanova dostupnih za davanje u najam, što znatno umanjuje mogućnost utjecaja na tržište koje je prepušteno samovolji najmodavaca. Predložena rješenja također su poprilično neadekvatna. Primjerice, predloženo je povećanje subvencioniranja kredita kroz APN, koje se u praksi pokazalo tek kao transferiranje državnog novca u privatni sektor.
Što se tiče prostora za mlade i slobodnog vremena, sudionici u lokalnim konzultacijama istaknuli su kako bi prostori trebali biti multifunkcionalni – dakle, trebali bi služiti za učenje, zabavu, druženja itd. – kao što bi također trebali stvarati osjećaj (su)vlasništva. Smatraju da bi bilo najbolje da prostorima zajednički upravljaju jedinice lokalne samouprave i udruge mladih, s time da bi lokalna samouprava trebala ustupiti prostor i pomoći u njegovom održavanju.
Istraživanje Mreže mladih je u konačnici još jedno u nizu istraživanja koje potvrđuje izuzetno prekarnu životnu situaciju mladih u Hrvatskoj. Problem je stoga itekako dobro istražen, ono što nedostaje su sistemske javne politike. No situacija u kojoj protječe već peta godina bez Nacionalnog plana za mlade ne ostavlja mnogo prostora za nadu da će se nešto promijeniti.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
