Tema “Ako postoji život nakon smrti onda je on digitalan. U njemu ostajemo zauvijek pikselizirani, a svaki se trenutak naših života ponavlja opet i opet.”
Na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu prikazan je dokumentarni film Kako spasiti mrtvog prijatelja, prvijenac ruske redateljice Marusje Siroječovskaje. Redateljica je u suradnji sa sirijskim redateljem i montažerom Qutaibom Barhamjem montirala više od 150 sati videomaterijala koji je snimljen tijekom dvanaest godina – materijala kojim je dokumentirala vlastitu romantičnu, a potom i prijateljsku vezu s mladim Kimijem Morevom. No intimnom materijalu unatoč, Kako spasiti mrtvog prijatelja je prije svega generacijski prikaz anksioznog i besperspektivnog života mladih u postsovjetskoj i putinovskoj Rusiji.
“Kimi je imao mnogo talenata. Bio je dobar plivač, volio je životinje, pisao je prozu i poeziju, nasmijavao me. Kimi je bio savršen. Vidio je kako se usrano osjećam i razumio je kako je to. Jednom je pročitao članak na stranici healthyrussia.ru koji je tvrdio da je najbolji način borbe protiv depresije razmišljanje o mrtvima, da se samo promatranjem svakog stadija raspadanja možemo pomiriti sa smrću i biti izliječeni.”
Kimi je početkom studenog 2016. godine počinio samoubojstvo. Film otvaraju kadrovi mlade redateljice na njegovom pogrebu. Marusja plače, a Kimijeva majka ju tješi i govori joj kako je konačno gotovo, sad barem više ne pati, sve će biti dobro. Vidimo grobare kako zatvaraju i pokapaju lijes, kako snijegom peru ruke zaprljane blatom, i svećenika koji gotovo birokratskom rutinom služi sprovod. Melankoliju početnih scena zatim odjednom prekida razigran, veseo i nasmijan glas Siroječovskaje koja u voice-overu poručuje: “Kadgod netko kaže da je Rusija samo za Ruse, ja pomislim: koje sranje. Svi znaju da je Rusija za depresivne. Ili barem za realiste. Na primjer, ja – 2005. godine imala sam šesnaest i bila sam sigurna da je to moja posljednja godina na Zemlji.”
Oscilacije između tjeskobe i zaigranosti prisutne su kroz čitav film; dok nas snimke mladog para u jednom trenutku mogu iskreno nasmijati i razveseliti, Siroječovskaja nas redovito već u sljedećem kadru dovodi pred provaliju i neizbježan osjećaj propasti. Kada prepričava vlastita promišljanjima o načinima na koje bi mogla počiniti samoubojstvo, redateljica to čini u svojevrsnoj crnohumornoj scrapbook formi: veselim glasom i ritmičkim nizanjem stock fotografija predmeta kojima bi se mogla ubiti – noževima, oštrim rubovima papira, krhotinama najdražih CD-ova, manikiranim noktima. U sličnoj spomenarskoj boy meets girl maniri Siroječovskaja dočarava i rane dane svojeg odnosa s Kimijem. Upoznaje ga na grunge forumu, odmah se zaljubljuje i prestaje toliko razmišljati o samoubojstvu. Ubrzo se usele zajedno i vjenčaju, udome mačku koju nazovu po Ianu Curtisu, svađaju se isključivo oko pranja posuđa. Ukratko, život je savršen. No redateljica gledatelje ubrzo podsjeti kako ovo nije sretna priča i poručuje: “Ako volite priče koje imaju sretan kraj, sad biste trebali prestati gledati”.
“Desilo se na jednom od onih koncerata na kojim je trebalo vrištati u uši kako bi te druga osoba čula. Svjetla pozornice padala su na Kimija na takav način da sam iznenada shvatila da ćemo se poljubiti po prvi put. Dok smo se ljubili, Kimiju je iznenada počela curiti krv iz nosa. Bili smo prekriveni krvlju i smijali se apsurdu. Onda sam se sjetila da je moj bend na redu za svirku, već su se uštimavali. Istrčala sam na pozornicu izgledajući kao De Palmina Carrie nakon što su je zalili svinjskom krvlju na maturalnoj. Možda ne baš tako gnjusno, ali takav je bio osjećaj.”
Depresija prožima društveno okruženje mladog para. Primjerice, kada gledamo scenu u kojoj Kimi saznaje za smrt svojeg prijatelja Timura, Siroječovskaja ubrzo napominje kako to nije prvi slučaj pa krene ravnodušno nabrajati kao da čita s dugačkog popisa: Ljoša je skočio s krova, Ilija se bacio pod auto, Nataša se predozirala, kao i drugi Ljoša… Marusja i Kimi se nalaze u sličnoj situaciji kao njihovi mrtvi prijatelji i ne znaju hoće li upravo oni biti sljedeći. Heroin im pomaže da barem nakratko zaborave anksioznost i beznađe koji prožimaju njihove živote. Štoviše, droga nije samo eskapizam već jedan od rijetkih preostalih prostora autonomije u zemlji bez društva – u, kako ju Siroječovskaja naziva, Depresivnoj Federaciji.
Akteri u dokumentarcu rijetko kada izravno spominju politiku. Tek u jednoj sceni vidimo Kimija kako izražava političko stajalište – dok nevidljivi glas muške osobe s televizora govori o važnosti poštivanja pravila koja je narod sam odabrao, Kimi se naživcirano pita kada je to on točno dobio priliku birati pravila po kojima živi. Ruski ustav usvojen je 1993. godine, ali on nije glasao na referendumu; bio je tek malo dijete. Nije glasala ni većina Rusa jer je ustav ratificiran uz izlaznost glasača od 30 posto. Zašto se ustav ne bi ponovno promijenio, pita se Kimi, pa da i on ima pravo glasa. Međutim, politika, moć i vlast su nešto strano od čega su ljudi alijenirani, nešto na što jednostavno nije moguće utjecati.
Politička dimenzija svakodnevnog života je prema tome itekako prisutna kroz čitav film; nikad previše eksplicitno, već prije kao svojevrsna pozadinska utvara. Snimke intimnog života mladog para na više su momenata ispresijecane scenama s raznih prosvjeda, prikazima policijskog nasilja i primjerima državne propagande u medijima. Kako je izjavila za Variety, Siroječovskaja je u svom filmu pokušala portretirati rusku utišanu generaciju: “Putin izolacijom pokušava preuzeti kontrolu nad stanovništvom: izolira ga od ostatka svijeta, što državu čini mnogo lakšom za kontrolu. Između ostalog, on se rješava nezavisnih medija, ali ono što sam željela prenijeti u filmu jest kako ta izolacija i apatija utječe na nove generacije. Da nije bilo takve politike izolacije, možda bi Kimi dobio pomoć za svoju depresiju i svoju ovisnost”. Međutim, u okvirima samog filma te stvari namjerno ostaju tek natuknute, a donošenje zaključaka ostaje na publici.
Korijeni današnje situacije u Rusiji sežu u devedesete godine. Restauracija kapitalizma nakon raspada Sovjetskog saveza bila je posebno brutalna. Pod utjecajem raznih američkih savjetnika i Međunarodnog monetarnog fonda uveden je niz politika čiji je cilj bio brzo i efikasno uvođenje slobodnog tržišta. Te politike se kolokvijalno nazivaju šok-terapijom. Kroz desetak godina, cjelokupna je privreda nekadašnje komunističke države privatizirana i završila u rukama nekolicine ljudi – dakle, u rukama ruske kapitalističke klase, takozvanih oligarha – dok je imovinu većine populacije proždrla hiperinflacija i eksproprijacija. Institucije su tijekom tog procesa jednostavno prestale funkcionirati, korupcija je bila sveprisutna, a pružanje mnogih za funkcioniranje društva esencijalnih usluga preuzela je mafija.
“Kimi je inzistirao kako sve ima pod kontrolom. Ali može li itko kontrolirati bilo što u Depresivnoj Federaciji – osim možda igle i načina samouništavanja?”
Iako se Kimi i Marusja se upoznaju 2005. godine, sjena devedesetih još je itekako prisutna. Utišana generacija, kako ih je nazvala Siroječovskaja, našla se u zemlji bez perspektive. Ovdje nije nužno riječ o nemogućnosti zadovoljenja osnovnih egzistencijalnih potreba ili pak čisto ekonomskom problemu, već prije o afektivnoj dimenziji života, o osjećaju praznine koji prožima svakodnevicu. No ta svakodnevna anksioznost nije spontani fenomen ili prirodno stanje, već je riječ o intendiranoj posljedici korumpiranog režima moći. Protok vremena u dokumentarcu je, osim kvalitetom snimaka, signaliziran upravo putem prikaza vlasti – to jest, videomaterijalom Putinovih novogodišnjih obraćanja naciji. Osim iznimne ironije optimističnih obećanja o slobodi, suosjećanju i prosperitetu, snimke tih govora otkrivaju koliki je zapravo jaz između “običnih” ljudi i centara moći. Snimke Putina pojavljuju se kao pozadina novogodišnjih zabava i ostavljaju dojam zlokobnih karikatura. Njegovi pozivi na solidarnost i prisustvo u filmu nailaze na tek jednu reakciju, Kimijeva majka britko kaže – odjebi.
Posljedice depolitizacije i atomizacije društva prožimaju život glavnog aktera dokumentarca. Primjerice, nefunkcionalne institucije imaju nezaobilaznu ulogu u Kimijevoj sudbini. Dok je imao devet godina njegovom ocu je pozlilo, Kimi je pokušao pozvati hitnu, ali nije bio shvaćen ozbiljno, operater je mislio kako je riječ o dječjoj šali. Kimijev otac je preminuo jer nije na vrijeme dobio pomoć. Institucije će na jednak način nastaviti iznevjeravati Kimija kroz čitav život, osobito u njegovoj borbi s ovisnošću. Njegovi česti boravci u psihijatrijski bolnici, uvjetovani primanjem invalidnine, ne samo da mu ne pomažu već i uništavaju ono malo autonomije koju je osjećao.
Kada je Marusja primijetila da Kimi gubi kontrolu nad ovisnošću i da sve više zanemaruje njihov odnos, mladi se par rastaje. Međutim, ipak ostaju u prijateljskom odnosu, dok Siročovskaja, na Kimijevo inzistiranje, nastavlja snimati njihova druženja sve do njegove smrti. Također valja spomenuti kako su ove bitno različite sudbine glavnih aktera u značajnoj mjeri obilježene klasnom dinamikom. Pripadnost višoj klasi Siroječovskaji omogućuje svojevrstan spas u vidu bavljenja filmom, odlaska u inozemstvo i protestiranja protiv korumpirane vlasti, dok Kimiju, koji dolazi iz razorene srednje klase, ne preostaje mnogo opcija izuzev samodestruktivnosti.
Proteklih je mjeseci napisano mnogo tekstova i analiza o razlozima zbog kojih u Rusiji nije došlo do masovne pobune protiv invazije na Ukrajinu. Uglavnom se spominjala autoritativna priroda tamošnjeg režima koji je sistemskim nasiljem zatomio opozicijske glasove. Iako je sniman i montiran prije rata, Kako spasiti mrtvog prijatelja donosi mnogo konkretniju sliku sveobuhvatne depolitizacije društva. Izostanak pobune kojoj se mnogi nadaju ne nalazi samo u nasilnoj represiji, već i u višedesetljetnoj atomizaciji društva i beznađu svakodnevnog života. Siroječovskaja stoga svojim filmom ne pokušava spasiti samo svojeg prijatelja dajući mu pikselizirani zagrobni život, već, naglašavajući političke korijene Kimijeve sudbine, pokušava spasiti čitavu generaciju.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
