Tema Piše: Matko Vlahović
Integracija izbjeglica, tražitelja azila i osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom u novo društveno okruženje je kompleksan i dugotrajan proces koji zahtijeva aktivnu participaciju svih dionika. Tjedni izbjeglicama su jedan od svijetlih primjera kako bi integracija mogla izgledati. Kroz veći dio lipnja diljem Hrvatske po deveti se put zaredom održavaju brojna događanja, paneli, okrugli stolovi, projekcije filmova, radionice i zajednička druženja novih susjeda s domicilnim stanovništvom – dakle, nekoliko tjedana u lipnju izbjeglice dobivaju veću vidljivost u našem društvu. No unatoč velikim naporima Koordinacije za integraciju, neformalne mreže organizacija civilnog društva koje pružaju podršku izbjeglicama u integraciji, najvažniju ulogu u uključivanju novih osoba u društvo ima funkcionalnost institucionalnih okvira.
Na ovogodišnjim Tjednima izbjeglicama su stoga organizirana dva okrugla stola koji su problematizirali institucionalne pristupe integraciji. Prva rasprava održana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod naslovom Pristup visokom obrazovanju za osobe pod međunarodnom i privremenom zaštitom tematizirala je strukturne poteškoće s kojima se susreću osobe s migrantskim iskustvom u sustavu visokog obrazovanja, dok se online okrugli stol bavio općom slikom integracijskih politika i praksi u Hrvatskoj.
Na potonjem je uvodno izlaganje o integracijskim praksama održala Tea Vidović iz Centra za mirovne studije. Započela je definiranjem pojma integracije napomenuvši kako se u nekim zemljama počinje koristiti pojam uključivanja i inkluzije osoba s migrantskim iskustvom – dakle, integracija se kao koncept konstantno propituje i transformira, ne samo u institucionalnim okvirima, već sve više u istraživačkom i akademskom. U svakom slučaju, riječ je o dvosmjernom procesu koji uključuje “kako osobe koje dolaze u novo društvo, tako i osobe koje u tom društvu žive, uključujući institucije i organizacije civilnog društva”.
Vidović je podsjetila kako je Centar za mirovne studije u travnju ove godine objavio niz preporuka za unapređenje integracijskih politika i praksi u Hrvatskoj. Preporuke po sebi ne donose nove i nepoznate uvide i zahtjeve, već u jednom sažetom i preglednom policy dokumentu okupljaju ono što organizacije civilnog društva na temelju iskustava iz prakse godinama zagovaraju: aktiviranje nadležnih institucija i hitno donošenje Akcijskog plana za integraciju, povećanje dostupnosti usluge prevođenja, proširenje prava na smještaj, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, zapošljavanje i socijalnu zaštitu.
Aktiviranje postojećeg sustava podrazumijeva iskorištavanje kapaciteta i suradnji koje je RH razvijala kroz višegodišnji period. Primjerice, u CMS-u napominju kako je potrebno izgraditi suvisao okvir za kreiranje integracijskih politika i praksi, kao i uključiti postojeća tijela poput Vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina s ciljem bolje koordinacije sustava. Vidović je također naznačila nužnost donošenja novog Akcijskog plana za integraciju jer je prethodni završio još 2019. godine. Radna skupina je novi plan zapravo već izradila prije nekog vremena, ali on još nije usvojen. Također se preporuča uvođenje stručnih edukacija za institucije, razvoj suradnje s jedinicama lokalne samouprave uz osiguravanje pomoći za one jedinice koje nemaju iskustva u integracijskim praksama, kao i uključivanje osoba migrantskog porijekla prilikom samog kreiranja politika.
Nepoznavanje jezika migrantima predstavlja ogromnu barijeru kod ostvarivanja prava. Vidović je napomenula kako postojeći sustav smatra da proces uključivanja u društvo započinje tek nakon što je nekoj osobi odobrena međunarodna zaštita. Budući da proces odobravanja azila može potrajati dugo, zakonski je ograničen na period od 21 mjeseci, migranti su za to vrijeme prepušteni sami sebi – to jest, podučavanje jezika u tom razdoblju je organizirano isključivo na volonterskoj bazi od strane organizacija civilnog društva. Stoga jednom kada im je odobrena međunarodna zaštita azilanti u početnim integracijskim fazama često nemaju alate za razumijevanje svojih prava i obveza. U CMS-u zbog toga preporučuju da se u “državnom proračunu osiguraju sredstva za prevoditeljske usluge u svim resorima u kojima se ostvaruju prava regulirana Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti”.
Poboljšanja su potreba i u području smještaja. Iako imaju pravo na sufinanciranje smještaja prvih 18 mjeseci od odobrenja međunarodne zaštite, azilanti to pravo gube jednom kad pronađu posao. Budući da obično rade na slabo plaćenim radnim mjestima, vrlo se lako može dogoditi da im većina prihoda odlazi na stambene troškove, što znatno otežava integraciju u društvo. Vidović je također istaknula kako je poželjno izbjegavanje kolektivnog smještaja kako bi se migrantima osigurao njihov osnovni prostor i očuvala privatnost.
Pravnik i CMS-ov projektni suradnik na pružanju pravne pomoći osobama pod međunarodnom zaštitom, Luka Kos, predstavio je policy preporuke za područje obrazovanja i zdravstvene zaštite. Kos je naglasio kako je kod redizajniranja institucionalnih okvira potrebno poduzeti koordinirani sistemski napor koji će u obzir uzeti specifične okolnosti azilanata.
Kako je spomenuto, proces odobravanja zahtjeva za azil može biti dugotrajan. Iako je nakon devet mjeseci tražiteljima zakonski omogućen pristup tržištu rada i pravo na zaposlenje, nepoznavanje jezika je velika prepreka ostvarivanju tog prava, kao i mnogih drugih, pa u CMS-u smatraju kako treba “povećati opseg prava tražitelja azila tako da imaju pravo na učenje hrvatskog jezika tijekom trajanja postupka traženja međunarodne zaštite, kako bi u slučaju odobrenja iste proces uključivanja u društvo bio olakšan”.
Što se tiče sustava obrazovanja, Kos je istaknuo kako je pristup vrtićima dostupan samo onoj djeci čiji su roditelji zaposleni, što je i generalno otegotna okolnost za obitelji koje žive u siromaštvu, a samim time i djeci migrantskog porijekla. Stoga u CMS-u napominju da je izuzetno važno da se pohađanje vrtića omogući svoj djeci radi olakšavanja njihovog daljnjeg uključivanja u školski sistem i društvo. U nastavku školovanja je pak potrebno osigurati dovoljan broj pomagača za rad s djecom te “uskladiti uvođenje pripremne nastave i uključenje djece u redovnu nastavu, kako djeca ne bi imala prazan hod u procesu uključivanja u redovni sustav obrazovanja, te kako bi razumjela sadržaj koji se na nastavi prenosi”.
Problemi koji nastaju u sklopu pristupa visokom obrazovanju podrobno su predstavljeni na ranije spomenutom zasebnom okruglom stolu na FFZG-u – konkretno, raspravljalo se nedostatku napretka u odnosu na probleme o kojima se govorilo još na prošlogodišnjoj raspravi, s koje je za Kulturpunkt izvijestila Petra Sever. Naglasak je ove godine stavljen na brojne poteškoće prilikom upisa na fakultete. Naime, osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom se na sveučilišta upisuju preko kvote za strance, ali ta kvota ne postoji na svim fakultetima. Osim nedostatka kvota problem predstavlja i neupućenost stručnog osoblja u procedure i prava azilanata. Kos stoga smatra da bilo kakvo rješavanje problema mora biti ambiciozno i sustavno provedeno.
Ured pučke pravobraniteljice na tribini je predstavljala Monika Čavlović, savjetnica koja se bavi suzbijanjem diskriminacije ranjivih skupina na temelju rase i nacionalnog identiteta. Čavlović je istaknula ulogu diskriminacija i predrasuda kao pojava “koje koče, ometaju i sprječavaju provođenje integracijskog procesa kada ga uopće ima. To je jedan od načina kako promatramo cijeli splet okolnosti, odnosno taj višesmjeran proces koji se odvija dolaskom novih članova u društvo koje je prilično homogeno i ne uvijek najotvorenije prema drugima i različitima. Dakle, nekako vidim da ti naši novi susjedi stoje na ulazu, vire kroz prozor, ali im diskriminacija i predrasude ne daju da uđu i žive sa svima nama”.
Jednako kao što je slučaj s Akcijskim planom za integraciju, Hrvatska od 2019. godine nema važeći plan za suzbijanje diskriminacije, čije je donošenje preporučeno u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2021. godinu. Osim strateških dokumenata, u Izvješću se predlaže i sustavno prikupljanje empirijskih podataka segregiranih po etnicitetu i nacionalnom podrijetlu. Čavlović je rekla da takvi podaci mogu vjerodostojno prikazati trenutačno stanje, kao i ukazati na kritične bolne točke kako bi došlo do bolje provedbe integracijskih procesa, osobito u sferama javnih sektora kao što je zdravstvena i socijalna zaštita. Osim toga, aktualni podaci su bitni za procese kreiranja strategija i akcijskih planova.
“Smatramo da vrlo važnu ulogu u integraciji osoba pod međunarodnom zaštitom imaju jedinice lokalne samouprave. Drago mi je vidjeti aktivnost organizacija civilnog društva na mnogo lokalnih razina. Organizacije civilnog društva popunjavaju prazninu koja postoji uslijed neaktivnosti, nepripremljenosti i neprovođenja i neprimjene strateških dokumenata, te zapravo na svojim leđima kroz projekte iznose ono što bi sustav trebao preuzeti i provoditi automatizmom i prema međunarodnim obvezama bez obzira na raznorazne promjene – bilo političke ili bilo kakve druge”, zaključila je Čavlović.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
