U biblioteci Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) održano je osmo u nizu gostujućih predavanja Centra za istraživanje kulturne politike, razvoja i suradnje (CULTURELINK) pod nazivom Drugovi ili kolege? Klasni izazovi participativnog istraživanja i zagovaranja javnih politika za kulturne radnice_ke. Gostujuća predavačica Katja Praznik, izvanredna profesorica s Državnog sveučilišta u New Yorku u Buffalu, predavanje je temeljila na svom istraživanju slovenskih i hrvatskih sindikata u kulturi pod nazivom How to Move Things with Unions?: Labour Organizing of Art Workers in the Post-Yugoslav Context, nedavno objavljenom u zborniku radova Creative and Cultural Work in Europe.
Predavanje i raspravu koja je uslijedila moderirala je Jaka Primorac, znanstvena istraživačica s Odjela za kulturu IRMO-a i jedna od suurednica zbornika. Spomenuto istraživanje specifično je po tome što je odrađeno participativno – Praznik je 2022. suosnovala slovenski sindikat nezavisnih umjetnika ZASUK te je njezin pristup temi rada u kulturi jednako drugarski koliko i kritičko-akademski.
Otvorila je zato predavanje presudnim pitanjem: zašto dosadašnja istraživanja i dokumentiranja prekarnosti u umjetničkom i kulturnom radu nisu proizvela sustavnu promjenu? Kroz feminističku analizu, Praznik je pokazala da umjetnički rad ima sličan društveni tretman kao i reproduktivni rad, i to jednako u teoretskom proučavanju koliko i u praksi. Dok potonji rad društvo smatra urođenim imperativom i iskazivanjem rodbinske ljubavi – koje stoga nije oblik rada koji bi trebao biti plaćen – umjetnički rad se svodi na urođeni talent. Umjetnice i kulturni radnici ne “rade” već “stvaraju” iz ljubavi, što ih idealizira kao egzaltirane individue, ali i normalizira i opravdava malu ili nikakvu kompenzaciju.
Taj paradoks skriva i klasnu podjelu: “Oni bez neovisnih sredstava, nasljeđene kuće, obiteljske podrške ili partnerovih_ičinih prihoda sustavno su isključeni iz polja umjetnosti”, naglasila je. Ideologizacija umjetničkog rada kao strasti također utječe na samopercepciju radnika te umjetnici ni sami sebe, prema Praznik, ne percipiraju kao članove kolektiva s dijeljenim interesima, što staje na putu njihovoj kolektivnoj borbi.
Bitan je faktor i činjenica da kulturni sektori u RH i Sloveniji uvelike ovise o radu freelance ili samozaposlenih umjetnika, čiji je tretman istovjetan tretmanu mikro tvrtke ili poduzeća, tj. poslovnog subjekta. Prema Praznik, time se dokida status umjetnika kao radnika_ce, a zatim i prava i zaštite koje dolaze s njim, poput prava na bolovanje, plaćeni dopust i kolektivne pregovore.
U radu sa ZASUK-om, Praznik je identificirala upravo spomenute probleme, ali i “internalizaciju eksploatacije”. Njezini_e su sugovornici_e iznosili da se osjećaju nemoćnima promijeniti radne uvjete te da i sami sudjeluju u eksploataciji suradnika_ca. Zato je ZASUK tijekom početnog organiziranja provodio ankete te razgovore jedan na jedan s umjetnicima_ama i kulturnim radnicima_ama kako bi prevladao osjećaj izolacije. Sindikat je zatim organiziran nehijerarhijski, s radničkim odborom koji čine koordinatori, regionalni delegati i koordinatori akcijskih skupina.
Zahvaljujući ZASUK-ovom radu, slovensko se Ministarstvo kulture 2023. godine obvezalo započeti kolektivno pregovaranje sa samozaposlenim radnicima u umjetnosti. No vodstvo javnih institucija, najčešćeg naručitelja u Sloveniji, izrazilo je otpor jer “nemaju dovoljno novca”. Kako je istaknula Praznik, to se čini kao praktičan razlog, no također razotkriva njihovu “strukturnu ovisnost o eksploataciji umjetničkog rada”. Ministarstvo je zatim implementiralo dekret koji određuje da honorarni radnici_e u suradnji s javnim institucijama moraju primati jednaku kompenzaciju za jednak rad kao i njihovi zaposlenici. To je bio značajan korak, ali krajnji cilj kolektivnog pregovaranja nije postignut.
Problem je predstavljala i unutarnja kohezija te neslaganja oko načina vođenja ZASUK-a, zbog čega šira umjetnička scena nije imala ni informaciju o potencijalu kolektivnih ugovora ni svijest o potrebi za mobilizacijom. “Zagovaranje i obvezivanje na politiku nisu dovoljni bez organiziranog masovnog pritiska samih radnika”, poentirala je Praznik.
Njezina analiza hrvatskog organiziranja u kulturi fokusirala se na rad sindikata SKUPA, koji od 2021. okuplja radnike_ce u organizacijama civilnog društva. Njihovo istraživanje pokazalo je da samo 10 % ispitanika_ca smatra da su im prekršena radna prava, unatoč raširenom uzorku neplaćenih prekovremenih sati te rada tijekom bolovanja i godišnjeg odmora. Prema Praznik, struktura projektnog financiranja postavlja institucije i privatne donatore u položaj indirektnog poslodavca koji određuje radne uvjete, a udruge u položaj direktnog poslodavca bez sredstava i načina da promijeni te uvjete.
Obraćajući se okupljenima u Institutu, Praznik je istaknula da sama proizvodnja znanja zato nije dovoljna za strukturnu promjenu te, iako može doprinijeti promjeni, i sama egzistira u institucionalnim okvirima. Potrebno se zapitati koja je svrha istraživačkog rada: “Jesmo li, kao istraživači i politički akteri, stručni kolege koji produciraju znanje o kulturnim radnicima ili smo drugovi u borbi za promjenu kulturnog rada? To nije fiksna pozicija, već tenzija zahtijeva stalno pregovaranje. Zahtijeva da promislimo ne samo o onome što proučavamo, već i o tome u kakvom je odnosu naš rad s postojećim strukturama moći i doprinosi li im ili ih preispituje. Pitanje nije samo što znamo, već što radimo s tim znanjem, i s kim”, zaključila je.
U raspravi koja je uslijedila otvoreno je pitanje mogućnosti zajedničke borbe različitih sektora u kulturi te dogovora oko osnovnog standarda, poput preporučenih cijena rada koje predlažu strukovne udruge. Praznik je naglasila da je u posljednjih 15 godina svijest o stvarnosti i potrebama kreativnih radnika sve šira te da zbog zajedničkih interesa vidi i “izuzetan potencijal” za povezivanje kulturnih radnika s drugim samozaposlenim radnicima. Spomenula je i mogućnost štrajka samozaposlenih u kulturi jer o njima ovisi velik dio kulturne produkcije. Uvjeti rada u RH, istaknula je, definirani su Zakonom o radu koji bi trebao vrijediti i za samozaposlene te, iako priroda kulturnog rada često zahtijeva neregularne uvjete, postoje temelji za definiranje minimalnih standarda bez kojih angažman samozaposlenih suradnika_ca ne bi bio moguć.
Objavljeno
