Blic Posljednji u nizu ciklusa programa Aplauz ne plaća stanarinu koji suorganiziraju kustoski kolektiv BLOK i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela SPID završio je prošlog tjedna predavanjem slovenske sociologinje i teoretičarke Katje Praznik. Ona je u prostoru Udruženja hrvatskih arhitekata održala predavanje na engleskom jeziku pod naslovom O umjetniče, zašto si neorganiziran_a? Od srednjoklasnog konformizma do klasne solidarnosti u polju kulturne proizvodnje.
U neizostavnom momentu kad se organizatori_ce i publika vrzmaju prostorom, čekaju i neobavezno ćaskaju prije samog početka događaja načula sam jedan razgovor u kojem se netko zapitao što se toga još uopće može reći o temi koja nas je okupila. Legitimno pitanje, složila sam se u sebi. Samo malo kasnije, na početku predavanja Praznik nas je zamolila da zamislimo sliku umorne umjetnice s podočnjacima koja kasno u noći sjedi za svojim laptopom. Činjenica da sam sliku u svojoj glavi automatski prvo malo romantizirala, iako sam dobro znala da je uvedena u sasvim suprotne svrhe, čini mi se, govori u prilog tome da je potrebno još svašta reći, ili makar ponoviti.
Zašto romantiziramo patnju u umjetnosti? Odlučno se prebacujem u množinu jer sam nebrojeno puta od prijateljica, poznanica, nepoznanika, profesora, radnica, kritičarki, novinara, lica s televizije i imena s interneta čula da umjetnik_ca bolje stvara kad je bar malo nesretan_na. Pomislila sam to i izrekla i sama. Odakle nam ta ideja i kako se ona uklapa u tvrdnju da uzdižemo umjetnost i pritom ponižavamo umjetnika, kako kaže Praznik?
Idealizacija umjetničkog procesa bila je jedna od glavnih tematskih niti predavanja. Prema Praznik, ona nije slučajna, već zaista strukturalna činjenica te posljedica kultiviranja individualnosti i kreativnosti koje neprestano jačaju od industrijalizacije i začetaka kapitalizma u 18. stoljeću. Idealizirana slika umjetnika i umjetnice kao genijalnih pojedinaca koji trpe za svoju umjetnost internalizirana je i ukorijenjena u ljudima, mistifikacija koja odgovara izrabljivačkom sistemu tržišta koji se gradi na potplaćenosti i prezaposlenosti radnika i radnica u kulturnom i umjetničkom sektoru. Zbog toga, kaže Praznik, kažemo da umjetnici_e stvaraju, a ne da rade, i zbog toga ih ne možemo zamisliti kao ono što jesu: kao radnike.
Kad gledamo na rad kao na ne-rad, kad umjetnike_ce ne smatramo radnicima_ama i kad umjetnički rad podrazumijevamo kao rad “iz ljubavi”, otvaramo se eksploataciji koja logičnu premisu da rad mora biti plaćen pretvara u problematičnu stavku u kontekstu umjetničkog i kulturnog polja. Zato je, naglašava Praznik, važno mijenjati način na koji ta polja percipiramo, što uključuje i promjenu jezika i inzistiranje na naglašavanju radništva: sama tako u predavanju sustavno koristi termin art worker.
Druga važna komponenta na kojoj inzistira jest uvođenje nekog oblika diskursa i/ili podučavanja o radničkim pravima te uvjetima i vrijednostima umjetničkog rada u umjetničkim školama i akademijama. Posljedično će to dovesti do toga da pri “izlasku u stvarni svijet”, radnik_ca u kulturi odbaci dva nepisana pravila: umjetnici_e se moraju žrtvovati, a o novcu se ne priča. U lokalnom kontekstu producentica Romana Brajša radi upravo na normalizaciji tih tema unutar kurikuluma, pa je na panelu nakon predavanja podijelila kako se u sklopu svojih kolegija na Odsjeku produkcije na Akademiji dramske umjetnosti zajedno sa studentima_cama hvata ukoštac s pitanjima cjenika, ugovora i ostalih radničkih prava u kulturno-umjetničkom polju.
Izlaz iz začaranog kruga eksploatacije koja počiva na idealizaciji umjetnosti Praznik ipak vidi prvenstveno u solidarnosti koja treba odnijeti prevagu nad individualističkim natjecanjem. Promjena je moguća tek u kolaboraciji i zajedništvu, a to se postiže procesom organiziranja. Ideje za pomak iznijela je u obliku vlastitog iskustva djelovanja u slovenskom Sindikatu za stvaralaštvo i kulturu ZASUK. Radnici_e u kulturi tamo su organizirali susrete i pisali manifeste, jedni drugima objašnjavali koje institucionalne alate imaju na raspolaganju i zaključili da je organizacija vještina koja se može naučiti. Njihove su strategije urodile plodom jer se pojavila svijest o tome da se pojedinci unutar sindikata vide kao dio zajednice, a ne kao usamljenici u borbi za pravedne radne uvjete. U toj solidarnosti, zaključuje Praznik, leži lijek za bolest srednjoklasnog konformizma koja se manifestira simptomom čekanja da će probleme riješiti netko drugi.
Potencijal za promjenu proizlazi isključivo iz zajedničkog djelovanja. To su, uz Romanu Brajšu, na panelu posvećenom lokalnim primjerima dobre prakse koji afirmiraju bolje radne uvjete i potiču solidarizaciju kulturnog polja, potvrdile i filmska radnica i dramaturginja Karla Crnčević i plesna umjetnica Lana Hosni uz moderiranje dramaturginje Nine Gojić.
Zajednički je zaključak i panelistica i predavačice bio da je u razgovorima o problemima u polju rada u kulturi i umjetnosti važno postavljati “pozitivna” pitanja koja nemoć mogu pretvoriti u aktivno djelovanje. Drugim riječima, nije se dovoljno pitati što nam nedostaje, nego se treba usredotočiti na ono što nam treba da bi bilo bolje. U pozitivno intoniranoj završnici panela naglašeno je i da se pomaci zaista događaju jer se u posljednje vrijeme i strukturalno i diskurzivno stvari pomalo mijenjaju, što znači da su daljnji razgovori o ovim temama itekako potrebni.
Tekst je objavljen u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.
ObjavljenoObjavljeno
