Intervju Tekst Povratak političkog – nada, imaginacija, solidarnost izvorno je objavljen u Časopisu za suvremena umjetnička i društvena zbivanja GSG, čiji je nakladnik riječka organizacija Građanke svom gradu. Riječ je o najavnom tekstu novog, petog broja časopisa koji se fokusira na istraživanje odnosa između financiranja i društvenog djelovanja, analizirajući kako izvori financija oblikuju umjetničke i aktivističke prakse u lokalnom i europskom kontekstu.
U nastavku prenosimo tekst autorica Emine Bužinkić i Josipe Lulić, popraćen intelektualnim grafitom, kako svoje crteže sam zove, Dana Perjovschija.
U listopadu prošle godine, suočena sa slikama i zvukovima nove iteracije okupacijskog nasilja Države Izrael u okupiranoj Palestini, Inicijativa za slobodnu Palestinu organizirala je mirni prosvjed na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. U priopćenju izdanom prije samoga prosvjeda, Inicijativa je između ostaloga navela sljedeće:
U odmazdi nakon Hamasova napada 7. listopada u kojem su stradali civili, u Palestini je ubijeno više od 4000 osoba, uključujući najmanje 1700 djece. Procjenjuje se da je 14.000 osoba ranjeno u bombardiranju u kojem je među ostalim 6000 bombi bačeno na škole, bolnice, domove i evakuacijske rute u ‘otvorenom zatvoru’, Gazi. Najmanje 20 novinara izgubilo je živote, mnogo više nego u posljednja dva desetljeća. Pojas Gaze sve se više pretvara u pustoš gdje se briše svaki trag ljudskog života. Svjedoci smo zločina genocidnih razmjera u čijem kontekstu djeca pišu svoje oporuke. Kako je moguće pred takvim krvoprolićem ostati ravnodušan i promatrati kolektivnu osvetu nad nedužnim životima?
Dvanaest mjeseci poslije, slika ispred nas ističe više od 185.000 ubijenih u Palestini,1 uključujući i one na Zapadnoj obali, uništene bolnice, škole, sveučilišta, parkove, igrališta, vodovode i svu komunalnu infrastrukturu. Masakri pred kamionima humanitarne pomoći, u izbjegličkim šatorima koji plutaju po lokvama u blatu, i selima na sjeveru Palestine, ponavljaju se iz dana u dan. Roditelji skupljaju ostatke svoje djece u plastične vreće i mjere ih u kilogramima. Na stotine je ubijenih u Libanonu, a raketiranje južnog Libanona i Beiruta smjera potpunom uništenju i genocidu te zaziva regionalni rat. Sve se to događa uz potporu SAD-a, Njemačke i europskih država koje redovito opskrbljuju Izrael političkom retorikom prava na obranu i oružjem. Upravo ovih dana gledamo teretni brod Kathrin sa 60 kontejnera TNT-eksploziva i osam kontejnera RDX heksogenih eksploziva kako plovi Jadranom i Jonskim morem tražeći luku za pristajanje, na putu do Izraela. Izbris, istrebljenje, i mašinerija potpunog uništenja suočavaju nas s ruinama svih sustava zaštite ljudskog života pred nadmoćnošću krupnoga kapitala i militarizacijskih režima.
Osjećaj nemoći je neumoljiv, ali ne i potpuno paralizirajuć. Dapače, duboka tuga i nevjerica okidač su za prkos, solidarnost, kolektivitet i kulturu otpora. Punu godinu gradimo Inicijativu za slobodnu Palestinu, formiranu kao antiratnu inicijativu koja se kritički angažira(la) u razlaganju kolonijalne okupacije i režimskog nasilja izraelskog aparthejda u Palestini uvezanom u niz povijesnih i sadašnjih geopolitičkih kompleksnosti. Jednako tako, Inicijativa je zauzela snažnu poziciju traženja prekida vatre i uspostave mira u Palestini podržavajući epistemičko-političke projekte deokupacije i dekolonizacije Palestine. Takva je pozicija isprepletena s epistemologijama i iskustvima borbe za slobodu kako ljudi Palestine, tako i onih iz drugih geografija s pečatima antikolonijalne, antiimperijalne i antiratne borbe. Inicijativa je, dodatno, artikulirala protivljenje politici hrvatske vlade koja sudjeluje u užasavajućoj politici izbrisa ljudi, jezika, kulture i zemlje Palestine, disciplinirano sudjelujući u diktatu pranja savjesti od vlastitog sudioništva u pogromu Židova u Drugom svjetskom ratu. S tim u vezi, Inicijativa se jasno odredila u odmaku od ideologije “hodanja po jajima” i u jasnoj podršci oslobađanju Palestine, a time i Libanona, Sirije, Sudana, Jemena, Kašmira pa tako i osude nasilja i smrtonosne politike prema migrantima i rasijaliziranim populacijama koje Europa i Hrvatska žele držati podalje od kruga bijelog, liberalnog čovjeka kršćanske provenijencije.
Narodna fronta vs ciljne skupine
Inicijativa za slobodnu Palestinu djeluje kao grupa građanki i građana iz raznorodnih društvenih sfera i kao takva predstavlja široku narodnu frontu. U povijesti antiratnog organiziranja u Hrvatskoj od devedesetih naovamo, ova inicijativa je moguće najraznovrsniji društveni pokret koji otvara i tka prostor dijaloga i organiziranja među pjesnikinjama, veteranima, feministkinjama, vjernicima, aktivistima za manjinska prava, zagovornicima LGBT i prava transrodnih osoba i mnogih drugih. Drugačijim riječima rečeno, ovaj pokret okuplja one koje uobičajeno ne svrstavamo skupa. Takav oblik organiziranja ima, dakako, svoje kompleksne izazove, no ključnu točku poveznice traži u zajedničkoj viziji slobode koju postiže javnim okupljanjima, intimnim dijalozima, edukacijskim formatima. Svaki oblik rada Inicijative je labor of love koji počiva isključivo na intrinzičnoj motivaciji, razmjeni energije i ideja te satima kolektivnog rada u promišljanju i organiziranju metodologije, formata i poruka organiziranja. Ipak, kreativne ideje povremeno izlaze iz okvira materijalno mogućega; stoga se Inicijativa odlučila ishoditi materijalna sredstva uoči organizacije drugog mirnog prosvjeda u studenom prošle godine kako bi organizirala odgovarajuće tehničke uvjete i time osigurala snažniji utjecaj vlastite akcije.
S tom idejom Inicijativa je, preko prijateljske udruge koja sudjeluje u njezinu radu, prijavila prijedlog akcije na poziv namijenjen hitnim intervencijama jedne zaklade koja u svome nazivu i opisu promovira solidarnost. U pozivu za projektne prijedloge stoji kako je pripadajući fond “podrška organizacijama u hitnim zagovaračkim, pravnim, komunikacijskim i drugim akcijama (…) koje su planirane kao neposredan odgovor na različite izazove”. Inicijativa je odluku Zaklade čekala mjesec dana, što znači da je odgovor dobila dobra dva tjedna nakon što je prosvjed za čiju je organizaciju tražila sredstva održan. A konačno pristigli rezultati bili su negativni: ne zato što bi evaluatori tvrdili da tema nije važna (kažu: “Potreba za djelovanjem na obrani vrijednosti, a protiv kršenja ljudskih prava i ratnih zločina u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali i trenutna situacija/prilika za zagovaranje dobro su objašnjene.”), nego zato što prijava nije udovoljila formalnim zahtjevima projektne logike. Primjerice, na pitanje o korisničkim skupinama napomenuto je: “Primarna ciljna skupina je definirana kao ‘lokalna (Zagreb) i nacionalna zajednica’ što nije dovoljno specifično, a nije jasno ni na koje potrebe te skupine se ovom akcijom odgovara. Sekundarna ciljana skupina je ‘Vlada RH, ostale vlade EU država i organizacije koje imaju moć utjecati na promjene’ čije potrebe također nisu opisane.” Ova vrsta birokratskog formalizma, kada cijeli svijet svjedoči genocidu gledajući ga uživo preko mobilnih i televizijskih ekrana te kada je posve jasno da se ciljana skupina formira u trenutku organskog, grassroot organiziranja – pokazatelj je teatra apsurda: strašno je da se događa genocid, govore, ali nisu objašnjene potrebe Vlade – u kontekstu organizacije prosvjeda koji kontrira stavovima Vlade – a i nije jasno zašto se traži financiranje prijevoda na arapski materijala Inicijative za slobodnu Palestinu jer govornici arapskog nisu navedeni kao ciljana skupina. Suludi sudar svjetova doveden je do začudnosti, no nije bez presedana. Držimo da je ovdje riječ o kulminaciji i ogoljivanju procesa kojima se, kroz formu tehnokratizacije projektnog financiranja, lišene vrijednosti, emocija i drugih parametara afektivnog, civilno društvo pacificira i iz prostora organiziranja za društvenu promjenu pretvara u agente održavanja statusa quo.
Civilno društvo – upravljanje promjenom kako se ona ne bi dogodila
Okupljanje ljudi kako bi zajednički djelovali na društvenu stvarnost osnovna je odlika društvenih procesa. Ono se prakticira u različitim oblicima: od okupljanja u humanitarna udruženja pod pokroviteljstvom Crkve, preko radničkog udruživanja u sindikate, revolucionarnih anarhističkih organizacija, političkih stranaka, studentskih pokreta, organiziranja zajednice, pa do udruga civilnog društva. Svi su ovi oblici bili u određenom povijesnom trenutku prominentni, ponekad istovremeni, u ovisnosti o društvenim okolnostima. Njihovi su zahtjevi i ciljevi djelovanja također pokrivali širok spektar: od revolucije, preko reformizma, do humanitarizma i novih oblika organiziranja političkih zajednica. U suvremenom društvu, gdje se dinamika globalnih promjena neprestano odražava na lokalnoj razini, gdje neoliberalni kapitalizam tehnokratski upravlja idejama i političkom promjenom, a sve kako se ona ne bi dogodila, gdje službene politike Hrvatske i EU-a odobravaju genocid nad palestinskim narodom, rasističke i nehumane prakse prema ljudima u pokretu, krajnju eksploataciju radnika, segregaciju i eugeničku deintelektualizaciju romske djece u školama, zajednički nazivnik mnogim međusobno vrlo različitim osobama i organizacijama postaje koncept društvene promjene. Nakon što su ideja i jezik revolucije isparili iz javnog života, već i djelomična društvena promjena u jasno određenoj sferi postaje važan cilj. Društvena promjena postala je prihvatljiv narativ, cilj oko kojeg se možemo okupiti, konkretizirati vlastite napore, želje da u barem nekim aspektima zaista promijenimo društvenu strukturu.
Najveći dio tog rada događa se kroz civilno društvo. Civilno društvo je kao novi(ji) igrač na scenu stupilo u kontekstu tranzicijske Hrvatske devedesetih godina 20. stoljeća, ali nije puno starije ni u zapadnoeuropskim okvirima u Europi: u svom se današnjem obliku ono razvija osamdesetih, kada polako počinje preuzimati ulogu socijalne zaštite, pružajući usluge koje su ranije bile organizirane unutar javne ili državne sfere. U zemljama bivše Jugoslavije, koje su iz socijalizma izlazile kroz rat, civilno društvo brzo je postalo iznimno važan element: udruge se prepoznaju kao čuvari demokratskih tendencija u opreci prema nacionalističkim režimima i njihovim “totalitarnim” tendencijama. Istodobno su organizacije civilnog društva postajale i poligoni na kojima se pokušavala osigurati određena vrsta ideološke hegemonije s liberalnim političkim predznakom. Ta su se kretanja nerijetko podudarala s financiranjem Soroševe zaklade Open Society, po kojoj je nastala klasična defamacijska etiketa “soroševaca”, “stranih plaćenika” i “antiratnih profitera”, a koju su najčešće lijepili desni oponenti spomenutih procesa. Financiranje kroz Open Society ili putem veleposlanstava različitih država (posebno SAD-a i Norveške) u Hrvatskoj značajno opada početkom 2000-ih – približavanjem, a zatim i ulaskom Hrvatske u EU, kada su tu ulogu preuzeli prvo pretpristupni fondovi, a onda i direktno financiranje EU-a. Organizacije proizašle iz prvog vala organiziranja protiv nacionalističke politike i rata devedesetih u idućoj su se dekadi sve više nalazile ovisnima o projektnom financiranju, dok su nove organizacije stvarane već duboko u sustavu projektnog financiranja (Stubbs, 2000). Štoviše, EU-ov projektni sustav postaje norma čak i u sektorima u kojima je nešto slično bilo potpuno nezamislivo tek dekadu ranije, kao što su javne ustanove (poput sveučilišta ili muzeja), pa čak i jedinice lokalne samouprave: gradovi u Hrvatskoj danas ovise o EU-sredstvima za izgradnju osnovne infrastrukture poput vrtića ili javnog prijevoza. Stoga nije ni neobično da je Inicijativa za slobodnu Palestinu svoje aktivnosti morala prijaviti pod tuđim imenom, čin tek naizgled samo formalan: uvjet postojanja pravne osobe, konkretno udruge, koja jedina može prijaviti projekt, također funkcionira kao metoda discipliniranja i kontrole.
Eto skice današnjeg stanja u Hrvatskoj: umjesto na revolucionarnu ideju potpune transformacije temeljnih društvenih odnosa, rad na društvenim promjenama nerijetko se fokusira na konkretan problem, često shvaćen usko identitetski, a dobrim se dijelom događa u okviru organizacija civilnog društva, ponajprije udruga. Udruge se, pak, za razliku od sindikata, koji se prije svega financiraju iz članarina, te stranaka, kojima su glavni izvori državni proračun, donacije i članarine, oslanjaju na projektno financiranje. Iz toga proizlazi da se velik dio rada na transformaciji društva događa na pozadini sukoba barem dviju suprotstavljenih linija: jedne koja želi propitati dominantnu ideologiju i druge, linije dominantne ideologije koja odlučuje (ne) financirati to propitivanje. U želji da zadrži imidž pluralističke i demokratske zajednice, EU će rijetko koji sadržaj eksplicitno zabraniti, no cenzura je ipak na djelu, samo mnogo suptilnije: ona se odigrava na polju forme.
Ova se dijalektika ogleda i u organizaciji rada i samorazumijevanja radnika_ca u polju. Zakon o udrugama RH definira udruge kao “svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba, koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te ekološka, humanitarna, informacijska, kulturna, nacionalna, pronatalitetna, prosvjetna, socijalna, strukovna, športska, tehnička, zdravstvena, znanstvena ili druga uvjerenja i ciljeve, a bez namjere stjecanja dobiti”. Zaštita ljudskih prava i sloboda, tema koja nas ovdje ponajprije zanima, u zakonu je navedena na drugom mjestu, odmah nakon osobnog probitka. Zakon, dakle, odražava i proklamiranu ideju uloge “civilnog društva”, odnosno “trećeg sektora” – onu da služi i kao korigirajući faktor (watchdog) službenih politika jer pretpostavlja da države neće nužno štititi ljudska prava i slobode, ili u najmanju ruku neće to činiti dovoljno efikasno. To je i realnost velikog broja udruga: njihovi su glavni adresanti upravo donositelji politika: udruge organiziraju prosvjede, traže izmjene zakona, nadgledaju rad policije ili otvaraju strateške litigacije (uključujući tužbe protiv RH na Europskom sudu za ljudska prava). Slična je situacija i na razini Unije.2 Stoga udruge i inicijative često sebe percipiraju kao prostore gdje se osobe udružuju kako bi se pobunile protiv određene politike, za što pak traže različite izvore financiranja. Istodobno, ovaj se odnos može tumačiti i drugačije: tako da financijeri udrugama autsorsaju provođenje vlastitih politika. Isti Zakon o udrugama, naime, kaže: “Vlada Republike Hrvatske, na osnovi provedenog natječaja, dodjeljuje dotaciju iz državnog proračuna udrugama za projekt ili program koji je od osobitog interesa za opće/javno dobro u Republici Hrvatskoj.” Što određena vlada podrazumijeva kao opće/javno dobro, središnje je političko pitanje. Europska unija funkcionira po istom principu: kako navodi Iva Kosmos u tekstu o konceptu društvenog utjecaja u umjetnosti i kulturi, Europska agencija za obrazovanje i kulturu na radionicama vezanima uz projektno financiranje ističe moto – Europa ne financira projekte, nego kroz projekte financira svoje politike.
U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se sve više raspravlja o uvjetima rada u udrugama i neprofitnim organizacijama. Tko je tu točno poslodavac, tko radnik, tko profitira od rada i na koji način, tko donosi odluke i s kim se može pregovarati o radnim uvjetima, pitanja su koja su tako došla u prvi plan. Nedavno osnovan sindikat radnika/ca u civilnom društvu i neprofitnim organizacijama SKUPA na ovakav način opisuje svoju misiju: “Civilni/neprofitni sektor se najvećim dijelom financira projektima koji se prijavljuju donatorima (…) Takvi projekti su vremenski ograničeni, a njihovo financiranje ovisi o stalnim natječajima i konkurenciji među organizacijama na svojevrsnom tržištu donatorskih sredstava, kojeg dominantno uređuje, ali i novčanim sredstvima posredno i neposredno opskrbljuje sama država. Pritom nerijetko same organizacije postoje da bi upravo nadomjestile uloge koje su ranije pripadale socijalnoj državi i njenim institucijama (…) Sindikat SKUPA pokazuje neke nove obzore i potrebu da se uđe u pregovore o radnim pravima sa samim donatorima, odnosno, prije svega, državom. Budući da je pitanje naših poslodavaca složeno, pregovore, ali i zagovaranje usmjerit ćemo na više nivoa – od udruga koje potpisuju ugovore o radu, preko lokalnih, nacionalnih i europskih tijela, političkih i drugih aktera zaduženih za programiranja, fondove i donošenje odluka o alokaciji sredstava do privatnih donatora i njihovih zahtjeva.”
Od političkog do administrativno mjerljivog i unaprijed poznatog
Sandro Busso i Nicola De Luigi u svom članku Civil society actors and the welfare state. A historically-based analytical framework historiziraju ulogu organizacija civilnog društva u kontekstu javnih politika u Europi. Oni kao polaznu točku uzimaju osamdesete godine 20. stoljeća – vrijeme kad se na globalnoj razini događa snažan politički i ekonomski zaokret udesno, koji donosi kraj razdoblja države blagostanja (welfare state). U tom kontekstu Busso i De Luigi fokusiraju se na dvije promjene. Organizacije, s jedne strane, oslanjajući se na povijest humanitarnih udruženja, ali i organiziranog rada i uzajamne pomoći – dva sistema koja su osiguravala osnovnu socijalnu zaštitu u devetnaestostoljetnoj Europi – preuzimaju ulogu pružatelja socijalnih usluga (zadržavajući transformativnu, ako ne više revolucionarnu misiju); s druge strane, vlade umjesto politike, u prvi plan stavljaju upravljanje. Prijelaz s politike na administraciju, na tehnokratsku ideju upravljanja temeljenog na dokazima, otvorit će put i projektnom financiranju, koje će zauzvrat monopolizirati civilno društvo i svesti njegov transformacijski potencijal na minimum. Iva Kosmos je analizirala na koji način ovaj koncept, nastao u kontekstu decidnog prelaska s politike na policy u Ujedinjenom Kraljevstvu,3 a danas sveprisutan kao jedan od glavnih elemenata evaluacije projekata, služi kao mehanizam održavanja statusa quo i blokiranja transformativnih potencijala civilnog društva.
Projektna struktura izgrađena oko ideje utjecaja na društvo (social impact) pretpostavlja, naime, da će aktivnosti koje organizacije provode djelovati na društvo na unaprijed odrediv način, s mjerljivim pokazateljima uspjeha, konkretnim ishodima i mogućnošću da se jasno planiraju i predvide rezultati. Takav pristup, tvrdi Kosmos, strukturno ne može imati transformativnu moć jer nužno podrazumijeva održavanje statusa quo kako bi omogućio okvir unutar kojega se mogu pratiti kvantitativni pokazatelji. Umjesto društvene promjene, on podrazumijeva individualnu adaptaciju na neoliberalni ekonomski i društveni sistem (str. 18). Kada bi, naime, određena aktivnost rezultirala istinskom društvenom promjenom, rastočio bi se i okvir koji omogućava mjerenje postignutih rezultata – okvir na koji željena promjena upravo cilja. Budući da je, međutim, okvir postavljen kao forma, a ne kao sadržaj, on se ponaša poput svojevrsne nulte institucije koja unaprijed određuje arenu u kojoj će se voditi borba za hegemoniju, dok sama arena ostaje nedirnuta.4 Tu podjelu Rancière podvodi pod opreku između politique (eng. politics, hr. politika) i police (namjerni kalk engleskog termina policy, a na francuskom znači i policija). Policy je prema Rancièreu aktivnost u polju u kojem su uloge uvijek već podijeljene i odnosi moći ustanovljeni. Politika, zauzvrat, pretpostavlja dublje restrukturiranje društvenog polja i ustanovljavanje odnosa koji prije toga nisu prepoznati kao mogući.5
Forma projektnog prijedloga tako postaje mehanizam kojim se osigurava da se sva aktivnost civilnog društva vodi na polju intervencija u policy, a ne politiku. Ako neka organizacija, na primjer, krene od želje da dubinski promijeni ksenofobno društvo, da transformira zajednicu tako da omogući istinsku, višesmjernu integraciju, ona će, da bi osigurala resurse za svoje aktivnosti, morati pisati projekte u kojima joj valja jasno definirati ciljanu skupinu (njih), kao korisnike određenih integracijskih usluga koje pružaju stručnjaci (mi). Morat će, dakle, reproducirati upravo onu strukturu protiv koje se bori. Ako pak organizacija želi stvoriti prostor u kojem osobe s invaliditetom mogu organizirati okolinu tako da bude prilagođena njihovim potrebama, sredstva za svoj rad može dobiti jedino ako se prijavi za financiranje kroz platforme i obrasce koji nisu prilagođeni slijepim ili neurodivergentnim osobama. Ako organizacija želi oblikovati siguran prostor unutar kojeg osobe koje imaju problema s mentalnim zdravljem mogu sudjelovati u društvenom/javnom životu bez pritisaka produktivnosti koje im nameće aktualna društvena struktura, mora se izložiti pritiscima produktivnosti koji čine nužni dio projektnog prijedloga – jer prije ili kasnije valja podnijeti izvještaj. Ako se, pak organizacija želi pobuniti protiv genocida nad palestinskim narodom, naići će na odbijenicu, u kojoj će jedna od primjedaba biti ta da potrebe Vlade, koja je navedena kao “ciljana skupina” (jer je to nužna kategorija projektnog prijedloga, a cilj je da se utječe na Vladu RH da se uključi u zaustavljanje genocida), “nisu jasno objašnjene”. Upravo posljednji primjer najjasnije ukazuje na crtu razdvajanja o kojoj govorimo: dok bi se za prva tri, ako bismo bili krajnje dobronamjerni, moglo tvrditi da ih je moguće podvesti pod pitanje policyja – da je osnovna politika Vlade suštinski ispravna, samo što “imaju potrebu” da im se objasni kako je nužno promijeniti određene uredbe – četvrti primjer jasno i nedvosmisleno govori da je riječ o političkom pitanju. A projektne forme mainstream fondova upravo su i osmišljene kako bi osujetile miješanje u politiku.
Ruševine Gaze i našeg demokratskog poretka
Sve ovo nije novost. U svom poznatom eseju The Master’s Tools Will Never Dismantle the Master’s House Audre Lorde piše: “Gospodarev [i majstorov – na djelu je dvoznačnost engleskoga master] alat nikada neće rastaviti gospodarevu [majstorovu] kuću. On će nam možda dopustiti da ga privremeno pobijedimo u njegovoj vlastitoj igri, ali nikad nam neće omogućiti istinsku promjenu. A ova je činjenica prijetnja onim ženama koje gospodarevu kuću i dalje vide kao jedini izvor podrške koji imaju.”
Inicijativa za slobodnu Palestinu uputila je žalbu na odluku spomenute zaklade, navodeći sljedeće:
Inicijativa je […] svojim prijedlogom akcije adresirala posve očigledan slom demokratskih procedura i demokratskih vrijednosti na kojima zajednica europskih zemalja tvrdi da se zasniva. Naša inicijativa je zasnovana na javnom, odnosno građanskom, komuniciranju urušavanja sustava vrijednosti na koje se Europska unija nominalno poziva, ali u praksi nije spremna stati iza njega.
Naša inicijativa je jasno usmjerena na otvorene gradske prostore i poticanje građanske solidarnosti. Uspostavljanje dijaloga o miru u Palestini kroz umjetnost, kulturu i druge aktivnosti ne samo da izlazi iz socijalnog mjehurića već aktivno potiče širenje svijesti i angažmana među građanima.
Odbijanje takve inicijative pod izgovorom izostanka ključnih riječi i prevladavajuće terminologije pokazuje dubinsko nerazumijevanje problema s kojima se kao društvo susrećemo kada je u pitanju shvaćanje okupacije Palestine i, praktički, odmicanje od vrijednosti na kojima bi Europa i države koje se smatraju europskima trebale počivati.
I ta kuća i ti alati koji se kriju ispod famoznih “europskih vrijednosti” ruševniji su od ruševina Gaze ispod kojih su neki ispustili svoj zadnji dah. Institucionalizacija europskih vrijednosti, kako se ističe u svim dostupnim materijalima Europske unije – promicanje mira i sigurnosti te poštovanje temeljnih prava i sloboda – običan je celofan kojim se pokušava sakriti politika rezervacije mira, sigurnosti, prava i sloboda samo za određene populacije zaštićene bijelim, kršćanskim i navodnim civilizacijskim predznakom, kojemu su Palestinke i Palestinci jasan kontrapunkt. U posljednje vrijeme celofan je sve prozirniji – krilatice razotkrivaju svoje pravo lice i naličje pa tako filantropija i solidarnost postaju simbiotične u svojoj međusobnoj kooptaciji ili pak lišavanju značenja.
Vraćajući se na tezu da su ideja i jezik revolucije isparili iz sfere podržanog rada na društvenoj promjeni izvan projektne logike, indikatora i birokratiziranog shematskog upravljanja neizvjesnom budućnošću, Inicijativa za slobodnu Palestinu kao i druge kojima agitiramo promjenu položaja rasijaliziranih populacija ili pak prestanak policijskog i strukturnog nasilja, jedino se može osloniti na mobilizaciju kolektiviteta i resurse zajednice koji su mnogo više nematerijalni nego materijalni, kao i na suradničkim razmjenama materijalnih resursa sve dok ih ima.
Tako je Inicijativa za slobodnu Palestinu, bez ikakvih financijskih sredstava, oslanjajući se na vrijeme, energije, viziju i suradnju, organizirala tri masovna javna okupljanja, niz političkih akcija, kulturnih događanja, online-kampanje, zagovaračke akcije, dobrotvorne akcije, projekcije filmova, bdijenja i tugovanja, ne polažući nade u to da će sredstava za ovakav organski rad na organiziranju društvenog pokreta ikada biti. Ovdje filantropska institucija nije izdala samo nas, izdala je prije svega sebe. Ne samo da je kooptirala solidarnost i svela je na format i broj, nego je od nje stvorila produženu ruku industrije forme i tehnokratske represije koja kastrira imaginaciju mogućeg.6 Na sreću, privilegij je i izbor biti svjedokom teatra apsurda, a ne njegovim suučesnikom te graditi društveni pokret za slobodu kao primjer imaginacije i agitacije kritičke promjene translokalno i transnacionalno.
U Kulturpunktovoj čitanci donosimo izbor iz tiskanih i online publikacija različitih izdavača, a ostali tekstovi čitanke dostupni su ovdje.
- Khatib, R., McKee, M. & Yusuf, S. (2024). Counting the dead in Gaza, difficult but essential. The Lancet. ↩︎
- Iako ne sasvim ista jer na periferiji i dalje postoji dodatni sloj – u nekim temama, poput LGBT-prava, mnoge udruge prepoznaju EU kao kontrapunkt nacionalnoj politici. ↩︎
- New Labour Period, 1997 – 2010. Vlada je usvojila princip evidence-based policy making, koji je pretpostavljao da se policy neće voditi politikom i ideologijom, već isključivo “objektivnim” istraživanjima i empirijskim dokazima. ↩︎
- Nulta instutucija prema Žižeku i Močniku postavlja specifičan pogled na svijest kao prirordan i samorazumljiv te naturalizira svoju ideološku jezgru, predstavljajući se kao objektivan i neideološki. Više u: Žižek, S. (2012). The Real of Sexual Difference. US. Barnard & B. Fink (ur.), Reading Seminar XX: Lacan’s major work on love, knowledge, and feminine sexuality. SUNY Press.; Močnik, R. (2014). Subject supposed to believe and nation as zero institution. Perm University Herald. ↩︎
- Rancière, J., 2013. The politics of aesthetics. Bloomsbury Publishing. ↩︎
- Bosanac, G. & Zdravković, L. (2012). Imagination Castrated: Critical Rethinking of the Civil Society (Organisation) in Contemporary Society . Mirovni Inštitut & Centre for Peace Studies. ↩︎
Objavljeno
