Intervju Od srpnja do rujna 2023. godine Institut za društvena istraživanja u Zagrebu provodio je istraživanje uvjeta rada u organizacijama civilnog društva. Istraživanje pod naslovom Iskustva i uvjeti rada u neprofitnom sektoru rađeno je s namjerom temeljitijeg sagledavanja karakteristika zaposlenja i rada u neprofitnom sektoru, a na inicijativu SKUPA, sindikata radnika i radnica u OCD-ovima, i u suradnji sa Savezom samostalnih sindikata Hrvatske i Zakladom Friedrich Ebert.
Rezultati istraživanja prezentirani su početkom studenoga u Kući Europe, a publikacija istraživanja trebala bi biti objavljena i predstavljena u narednim tjednima. Međutim, kako bi saznali više o tome što su rezultati pokazali o uvjetima rada, plaći, fleksibilnosti radnog vremena, sigurnosti zaposlenja i brojnim drugim temama, razgovarali smo s autoricama istraživanja: Jasnom Račić i Katarinom Jaklin iz IDIZ-a.
Za početak, kakvi su bili opseg i ciljevi nedavno provedenog istraživanja o uvjetima rada u udrugama?
Glavni cilj istraživanja bio je dobiti pokazatelje koji nam mogu reći nešto o tome kako izgleda rad u organizacijama civilnog društva. Istraživanje je provedeno na inicijativu i u suradnji sa sindikatom SKUPA. Njima je bilo važno dobiti pregled nad situacijom u sektoru kako bi znali u kojoj su mjeri problemi s kojima se susreću njihovi članovi i članice karakteristični za ovaj sektor. S obzirom na suradnju sa sindikatom, zanimala su nas i kršenja radničkih prava zaposlenih u udrugama, kao i njihovi stavovi vezano za sindikalno djelovanje u sektoru.
Istraživanje smo provele ljetos, koristeći se online anketom koju smo adresirali na približno 3500 udruga koje su, prema Registru neprofitnih organizacija, u 2022. godini imali zaposlenu barem jednu osobu. Prikupili smo odgovore 1.075 sudionika_ca iz 643 udruge, što znači da smo pokrili skoro 20 % takvih udruga i 7 % zaposlenih u njima.
Istraživanjem smo obuhvatili udruge iz svih djelatnosti i krajeva Hrvatske, s time da su nešto nadzastupljeni radnici i radnice iz udruga iz potpomognutih područja te onih udruga koje se bave demokratizacijom, zaštitom ljudskih prava i zaštitom okoliša i socijalnom djelatnošću. Sudionici_e istraživanja su uglavnom visokoobrazovane žene u srednjoj dobi koje su većinu ili čitavu svoju karijeru provele u organizacijama civilnog društva, no kako nam nisu poznate karakteristike zaposlenih u udrugama ne možemo reći koliko dobro ta slika odgovora pravom presjeku zaposlenika sektora. Ipak, iako istraživanje nije reprezentativno, postigle smo dobru raspršenost među različitim udrugama i tipovima zaposlenih po vrsti posla koju obavljaju tako da vjerujemo da istraživanje donosi širu sliku zaposlenosti i rad u udrugama, od rada s korisnicima do onih koji rade na upravljačkim pozicijama u udrugama.
Koje su osnovne karakteristike sektora neprofitnih organizacija koje su identificirane tijekom istraživanja, a koje utječu na uvjete rada?
Udruge u Hrvatskoj su većinom mali poslodavci, ako i imaju zaposlene. Među onima sa zaposlenim osobama, radi se o prosjeku od 5 zaposlenih po udruzi, s time da 80 % udruga ima do 5 zaposlenika. Također, radi se o organizacijama koje su većinom ovisne o projektnim sredstvima za svoj rad, što otežava planiranje stabilnog zaposlenja. Na kraju, neke od djelatnosti, a tu treba sigurno izdvojiti socijalnu djelatnost koja zapošljava 40 % radne snage u udrugama, uključuju iznimno važan rad s korisnicima koji imaju najnižu prosječnu plaću i najveći udio zaposlenih putem ugovora o radu na određeno vrijeme.
Možete li ukratko predstaviti glavne zaključke istraživanja s obzirom na vrstu ugovora, sigurnost zaposlenja te plaće i materijalna prava radnika u neprofitnim organizacijama?
Ugovori na određeno su uobičajeni način ulaska u sektor. Tijekom prve godine rada u udruzi tek svaki treći zaposlenik može očekivati da će dobiti ugovor na neodređeno. Kada gledamo sve zaposlene, bez obzira na staž, vidimo da je udio zaposlenih na određeno u udrugama u našem istraživanju mnogo veći nego među zaposlenima u drugim sektorima (26 % sudionika_ca istraživanja radi na određeno, a u Hrvatskoj je taj udio 16 %). Da su ta radna mjesta nesigurna, vidimo i po subjektivnim pokazateljima, svaki peti ispitanik_ca misli da bi mogao izgubiti posao kroz sljedećih 6 mjeseci.
Prekarnoj poziciji, osim vrste ugovora, doprinose i niske plaće u sektoru. Ne možemo ignorirati da se radi većinom o visokoobrazovanim zaposlenicima, a plaće su 160€ ispod hrvatskog prosjeka (u uzorku je prosječna plaća u udrugama za puno radno vrijeme 980€). Dvije trećine sudionika_ca istraživanja ima plaću do 1050 eura, a gotovo trećina ispod 800 eura. Problem je i što rad u udrugama nudi slabe šanse za povećanje tih prihoda, pa i ispitanici s više od 10 godina rada u udrugama ne uspijevaju dostići hrvatski prosjek. Jedino su ispitanici koji rade na poslovima upravljanja udrugama na razini prosječne hrvatske plaće. Ovi su podaci posebice porazni kad uzmemo u obzir da je prosječan staž naših ispitanika_ca iznosio 7 godina. Dakle, ne govorimo o radnicima_ama koji tek počinju raditi, već imaju značajno iskustvo rada – i u udruzi u kojoj su zaposleni, a i u sektoru.
Stoga je veća šansa da ove brojke precjenjuju prosječne plaće udrugama nego da ih podcjenjuju. Projektno određivanje plaća, a za koje je najveći udio sudionika_ca odgovorilo da je način određivanja plaća u udruzi u kojoj rade, ne omogućuju korekcije plaća – primjerice, za inflaciju – niti prati recentna povećanja troškova života. A s plaćama koje su budžetirane prije recimo samo dvije godine – a projektni ciklus od prijava do kraja provedbe projekta može biti značajno duži – danas je značajno teže živjeti. Osim toga, ako govorimo o prekarnim pozicijama zaposlenih u sektoru, onda je važno naglasiti da uz nesigurnije ugovore dolaze i niže plaće.
Razlikuju li se udruge iz pojedinih sektora u tim aspektima? Postoje li određene djelatnosti ili radna mjesta koja se izdvajaju po pozitivnim ili negativnim karakteristikama?
Situacija s ugovorima na određeno je posebno loša u socijalnim djelatnostima, u kojem gotovo 40 % radnika i radnica radi na određeno. U toj djelatnosti su i najniže plaće. Osim socijalne djelatnosti, niže prosječne plaće u našem istraživanju imaju i zaposleni u kulturi i umjetnosti, gdje je i veći udio rada na nepuno radno vrijeme. Što se tiče samih poslova, oni koji rade direktno s korisnicima imaju najniža primanja, najčešće su to upravo zaposleni u udrugama koje se bave socijalnom djelatnošću. Nižom prosječnom plaćom izdvajaju se i ispitanici_e koji rade na uredskim i administrativnim poslovima, kao i oni koji dominantno rade na izvršavanju projektnih zadataka. Radna mjesta i djelatnosti koje se izdvajaju s višim prosječnim plaćama i dalje su u prosjeku ispod prosječne plaće u Hrvatskoj što nije neki uspjeh koji je potrebno izdvajati.
Poseban naglasak istraživanja stavljen je na radno vrijeme. Kakvi su rezultati u vezi s fleksibilnošću radnog vremena i postizanjem ravnoteže između posla i slobodnog vremena? Jesu li zaposlenici u udrugama suočeni s nekim specifičnim izazovima kada je riječ o radnom vremenu?
Iako imaju fleksibilno radno vrijeme, u smislu da mogu prilagoditi radno vrijeme svojim potrebama do određenih granica ili imaju mnogo autonomije u određivanju kad će raditi, kod rada u udrugama pokazuju se i sve loše strane fleksibilnog rada. Rad subotom i nedjeljom, kao i dugi radni dani poznati su velikom broju ispitanica_ka. Većina zaposlenih u udrugama dostupna je i vikendom, i praznikom, i na godišnjem, i za vrijeme bolovanja, a samo 7 % ispitanika_ca može očekivati materijalnu kompenzaciju za prekovremeni rad. Podcrtale bi i opasku koja je došla iz publike na predstavljanju rezultata istraživanja, da kod rada u udrugama vidimo svima poznato lice ženskog rada – potplaćen i neplaćeni rad.
Postoje li u neprofitnom sektoru određeni obrasci koji uključuju povrede radničkih prava i izlaganje neželjenom ponašanju na radnom mjestu?
Povrede radničkih prava prepoznao je svaki deseti radnik_ca, iako po drugim pokazateljima vidimo da su one mnogo češće. Možda je tu najvažniji nalaz da je neplaćeni rad, rad u slobodnom vrijeme i za vrijeme godišnjih odmora, bolovanja i slično u toj mjeri normaliziran da se među zaposlenicima udruga najčešće uopće ne prepoznaje kao povreda radničkih prava. Kada govorimo o konkretnim opisima povreda radničkih prava koje smo prikupile istraživanjem, do izražaja dolaze donatorske politike i strukturna pozicija radnika_ca zaposlenih u udrugama gdje se kršenje ili ignoriranje dijela radničkih prava predstavlja kao strategija preživljavanja u sektoru.
Kako je istraživanje obuhvatilo pitanje tzv. izgorijevanja, koji su ključni nalazi i preporuke za prevenciju izgorijevanja u neprofitnom sektoru? Postoje li specifični faktori u neprofitnim organizacijama koji doprinose izgaranju zaposlenika_ca?
Za reći nešto više o fenomenu sagorijevanja trebalo bi se osloniti na psihološka istraživanja. Mi iz ovog istraživanja možemo reći da zaposlenici udruga često rade emotivno zahtjevan posao koji uključuje emotivno iscrpljujuće situacije. Također, trećina ispitanika pokazuje neke znakove iscrpljenosti, a otprilike 15 % njih je izrazilo da im je zbog posla ugroženo zdravlje ili sigurnost te su već koristili slobodne dane ili bolovanje zbog problema ili stresa na poslu. Važno je tu spomenuti kako unatoč tome ne dolazi do odvajanja od sadržaja rada – to jest, radnici u udrugama misle da rade koristan posao, smatraju ga zanimljivim i izazovnim.
Na temelju provedenog istraživanja, imate li kakve preporuke za poboljšanje uvjeta rada u neprofitnom sektoru?
O preporukama je teško govoriti bez referiranja na strukturni položaj sektora. Tu mislimo na ovisnost o diskontinuiranim projektnim financiranjima i donatorskim politikama. Također, ne postoje kolektivni ugovori, a često ni pravilnici o radu (koji su obavezni tek za poslodavce koji imaju 20 ili više zaposlenih), kojima bi se definirala viša razina prava zaposlenih u udrugama. Čak i u slučajevima djelatnosti u kojima su pojedini poslovi, odnosno socijalne usluge, slične onima u državnom sektoru, prava, položaj i plaće nisu usklađeni s postojećim kolektivnim ugovorima. Iako se na razini organizacija, odnosno udruga, mogu usvojiti mehanizmi kojima bi se pokušale smanjiti neke od negativnih karakteristika rada u udrugama – poput jasnije definicije radnog vremena, osiguravanja prava na isključivanje, sistematizacije radnih mjesta kako plaće ne bi ovisile samo o projektnim iznosima – oni nisu dovoljni bez osiguravanja kontinuiranog financiranja koje omogućuje planiranje i sigurnost zaposlenja i dobre plaće. Pokušaji unapređivanja uvjeta rada u udrugama brzo će udariti o zid, ako uz razinu udruge ne adresiraju i razinu donatorskih politika. Inicijativa za promjenom stanja sigurno neće doći izvana, stoga se prepoznavanje vlastite pozicije, osnivanje sindikata i fokus na uvjete rada u sektoru čini kao važan početni korak.
ObjavljenoObjavljeno
