Širenje granica zajedničkog

Od 22. do 24. studenog u Zagrebu je održana konferencija Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara.

varsavska_tt_630

Konferencija je okupila domaće i strane ekonomiste, aktiviste, pravnike, ukratko stručnjake s različitim pogledima na sve akutniju priču o zajedničkim dobrima kao moćnom mobilizirajućem kredu društvenih borbi. Asbjørn Wahl i Massimo de Angelis održali su predavanja o (ne)održivosti socijalne države i kapitalističkih odnosa. Mario Iveković, Martin Pigeon, Davor Rakić i Asbjørn Wahl na zasebnom panelu razgovarali su o privatizaciji javnih usluga, sindikatima i rekomunalizaciji. Problemom privatizacije, javno-privatnih partnerstva i komercijalizacije bavili su se Ursula Huws, David Price, Pippa Gallop, dok su o problemu ekonomske krize u Europi izlagali Trevor Evans, Yann Moulier Boutang i Mislav Žitko. Pod krovnim nazivom borbe za zajednička dobra predstavljene su i neke od partikularnih borbi – Michel Bauwens, Dmytri Kleiner, Felix Stalder o digitalnim dobrima, Ugo Mattei o javnoj vodoopskrbi, Teodor Celakoski, Ana Džokić, Marc Neelen, Vjekoslav Gašparović, Iva Marčetić, Dušica Radojčić o prostornoj pravdi. Cilj konferencije bio je razmotriti strategije budućeg djelovanja, zagovaranja i provođenja rekomunalizacije javnih dobara.

Od koje god definicije zajedničkih dobara krenuli, one koja ih definira više kao intelektualni okvir, političku filozofiju ili društveni pokret, njihova privlačnost leži upravo u potencijalu da se oko ove teme okupe i jačaju partikularne društvene borbe usmjerene protiv “uznapredovalih procesa komercijalizacije sve širih krugova netržišnih dobara i usluga koje čine temelj društvene jednakosti”. Razlog intenziviranja rasprave o zajedničkim dobrima kao društvenom pokretu je dvojak. S jedne strane očigledna je potreba za ulaskom u javni politički prostor gdje će se konačno artikulirati razlozi protiv privatizacije javnih dobara, komercijalizacije školstva i zdravstva, ograđivanja znanja i sličnih pitanja koja su dosad postojala na rubu javnog prostora. S druge strane, specifičnost povijesnog trenutka zahtijeva okupljanje različitih teorija i perspektiva koji će nam poslužiti kao alat da preispitamo plasirano objašnjenje ekonomske krize kao krize socijalne države, umjesto krize neoliberalnog modela (ili neoliberalizma kao krize).

Priča o zajedničkim dobrima funkcionira kao priča o početku povijesti. To je zanimljiva perspektiva utoliko što ne tretira ovaj pokret isključivo kao utopijski projekt fokusiran na neostvarivu i iluzornu budućnost u kojoj ćemo moći potpuno odbaciti mjerilo kapitala. Početak povijesti odnosi se na pretkapitalističku stvarnost gdje pripadnici društva nisu bili odvojeni od sredstava za osiguravanje egzistencije, a društvena suradnja ostvarivala se kroz prakticiranje zajedničkog čime se reproducirao sam sustav i njegove vrijednosti. Na jednu od tih vrijednosti ukazala je Elinor Ostrom tvrdeći da su ljudi više od racionalnih bića i da će općenito radije djelovati kooperativno, nego kompetitivno. Ostrom je, kako je to prikazala Danijela Dolenec u svom izlaganju, ukratko kazala da kolektivna akcija jest moguća. To je bitno s obzirom na to da su raznorazne strukturne prilagodbe tržišnoj logici dovele do gubitka vjere u mogućnost prakticiranja zajedničkog što se očitovalo u stavu Garreta Hardina o “tragediji zajedničkih dobara”. Prema De Angelisu, strah od zajedničkih dobara koje bi svatko iskorištavao prema vlastitim potrebama sve do njihovog uništenja zapravo je “imanentno ekonomistički pogled koji se ne bavi zajedničkim dobrima, već promiče njihovo ograđivanje”. Budući da tržište funkcionira kao snaga ograđivanja i discipliniranja, u sadašnjem bi trenutku ekonomske krize od veće važnosti trebalo biti zajedničko u smislu zajedničke reprodukcije životnih uvjeta (nasuprot kapitalističkoj zajedničkoj proizvodnji profita/viška vrijednosti). De Angelis “početak povijest” koristi i za opis naše trenutne stvarnosti na što upućuju različite aktualne borbe za ponovno prisvajanje zajedničkih dobara (dok sintagmu “kraj povijesti” ne želimo koristiti jer označava odbacivanje ideologija nakon čega nam je preostao neoliberalizam kao jedina velika priča).

Sudionici na konferenciji su se elegantno obračunali i sa “slonom u sobi” – koliko god diskurs zajedničkih dobara nekima “smrdi” (nekima miriše) na “komunizam”, problem više nije u prozivanju, nazivanju i kategoriziranju predmeta kojima se bavimo – zajednička dobra koriste jezik demokratskih procesa. Uzmimo za konkretan primjer neke od inicijativa koje se bave pitanjem prostorne pravde i mogućnosti građanske participacije u odlučivanju o prostoru. Imamo cijeli raspon međunarodnih inicijativa koja su u borbi protiv ekonomske stvarnosti i nepravednih odnosa moći u društvu koristile metaforiku zauzimanja prostora (pokret Occupy) pa sve do domaćih primjera kao što je inicijativa Pravo na grad koja je mobilizirala velik broj građana Zagreba u borbi protiv “ekonomske eksploatacije prostornih resursa”. Na panelu o prostornoj pravdi svoj rad su predstavili i Iva Marčetić i Vjekoslav Gašparović, članovi Pulske grupe, neformalne skupine koja od 2005. djeluje s ciljem prepoznavanja, prisvajanja i obrane zajedničkih gradskih prostora. U svom radu Pulska grupa bavi se primjerice prostorima bivših vojnih baza na području Pule te na zanimljiv način povezuje arhitekturu s društvenim i ekonomskim problemima: kako koristiti prostor vojne baze, kako ga definirati kao zajednički prostor, tj. kako se uopće baviti prostorom i pritom istaknuti širu društvenu sliku problema – privatizacijom se gubi kontrola građana nad time kako netko koristi prostor, radnicima zatvaranih tvornica isto tako nije omogućena participacija u odlučivanju o sudbinama tvornica… Povezivanje i mapiranje ovakvih prostora koji postaju lakom metom kapitala prvi je korak ka taktičkom umrežavanju različitih, ali povezanih borbi. Cilj je stvoriti određenu platformu koja će okupiti ne samo ljude, već i znanje, metodologiju, strategije otpora, a jačanjem njihove moći sve će se više otvarati i javni prostor za ova pitanja. Upravo u nepostojanju zajedničke platforme Teodor Celakoski, član Prava na grad, zasad vidi najveći nedostatak plasiranja prostornih problema u mainstream javnost – događa se partikularizacija energija različitih grupa koji djeluju s istim ciljem. Bez toga nema ni adekvatnog pritiska na institucije. Isto tako, vjerojatno je najteže utjecati i na samo ponašanje ljudi i lokalnih vlasti neosjetljivih na problem upotrebe prostora kako u urbanim, tako i ostalim područjima Hrvatske gdje i dalje prevladava mišljenje da je iskorištavanje turističkog potencijala jedino održivo rješenje u ekonomskom smislu. Kao zaključak u ovoj nelagodnoj situaciji bi nam mogla poslužiti misao Asbjørna Wahla: bez obzira na to koliko smo u stanju osmisliti drugačiju ekonomsku stvarnost, činjenica je da bi veća participacija građana mogla značiti i jači pritisak javnosti čime bi se kapital zasigurno lakše prisilio na kompromis u ima zajedničkih dobara. Zato je važno jačanje svake opozicije neoliberalizmu – kompromis je stvar moći.

Konferencija Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara i sama je poslužila kao svojevrsna platforma oko koje su su se okupili sudionici s različitim misijama i stavom prema pokretu rastućeg značaja. U intervjuu s novinarkom H-altera Martin Pigeon je u kontekstu rekomunalizacije vodopskrbe rekao da retorika zajedničkih dobara upozorava na društvene uzroke naših problema. Kao i uvijek, mnogima je teško doći do uzroka. Bitno je krenuti s bilježenjem, predstavljanjem i općenito dijeljenjem različitih iskustava. Važnost toga na konferenciji je najbolje sumirao Pablo de Soto govoreći o projektu Hackitectura.net. Koristeći kartografiju kao metodološko i političko oruđe, za mapiranje mjesta građanskog otpora na primjeru Atene, ta mjesta postaju šire vidljiva, zauzima se virtualni prostor i pritom koristi zajednički jezik. Međutim, ono što je ovu konferenciju učinilo zanimljivom i dinamičnom je to što smo, osim pregleda aktivnosti iz raznih područja borbe za zajednička dobra, na konferenciji imali priliku čuti i stručnjake iz različitih dijelova svijeta, različitih iskustva i ponekad oprečnih stavova po pitanju zajedničkih dobara, a to je zasad najbolji lijek protiv “vakuma” u mišljenju koji je rezultat neprestanog perpetuiranja istoga, dok se mogućnost transformacije konstantno odgađa.

Konferenciju Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara organizirao je Multimedijalni institut, Centar za radničke studije, Pravo na grad i Heinrich Böll Stiftung Hrvatska. Naslovnu fotografiju snimio je Tomislav Turković.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano