Tema Piše: Borna Vujčić
Wang Bing (rođen 1967. u kineskoj pokrajini Shanxi) danas je neizbježno ime kad se govori o dokumentarnom filmu. Svojim ranijim radovima osvaja Grand Prix na festivalima dokumentarnog filma u Marseilleu i Yamagati, a u istom razdoblju dobiva i Robert and Frances Flaherty Prize. Od tada, redovan je gost na relevantnim okupljalištima filmskih profesionalaca, prezentirajući svoje nove filmove javnosti u Cannesu, Torontu, Veneciji i Berlinu.
Prije temeljitijeg osvrta na autorove tematske i stilske značajke, napravimo pregled njegovog dosadašnjeg rada. Možda i najzapamćeniji Bingov film njegov je prvijenac Tie Xi Qu: West of the Tracks (2003). Radi se o trilogiji koja postavlja Bingov možda i najuočljiviji zaštitni znak, a to je trajanje – u ovom slučaju, devet sati. Prvi dio, Rust, prati napornu svakodnevicu nadničara u tvornici koju zatičemo na izlaznoj putanji iz povijesti. Bing ne odabire snimati veličanstvo i nezamislivu veličinu kineske industrije, već kao “vrijeme radnje” odabire prijelaz iz državnog upravljanja u slobodno tržište. Za ovo podneblje, ta tranzicija znači dekadenciju: ovo potvrđuje drugi dio, Remnants, u kojem svjedočimo prikazu grada koji je nastao oko tvornice, pa neminovno nestaje ujednačenim ritmom kao i ona. Kao svojevrsni epilog, u jedinstvenoj mješavini pesimizma i nade, nameće se posljednji dio, Rails, u kojem otac i sin pretražuju napušteni krajolik kako bi pronašli staro željezo i prodali ga.
Pet godina i ponešto nagrada kasnije, Bing se vraća s novim, također nagrađivanim radom Fengming, a Chinese Memoir. Glavna značajka ovog filma je ogoljenost: sastoji se gotovo isključivo od razgovora s He Fengming, bivšom zatvorenicom Maovog režima. Snimljen je jednom kamerom, s rijetkim rezovima i bez značajnih stilskih zahvata – jedini mogući fokus koji nam Wang nudi je istovremeno povijesna i intimna priča žene koja je preživjela strahote.
Godine 2008. Bing se odmiče od pojedinca i vraća kolektivu prikazom radnog dana naftnih radnika u Crude Oil. Pri tome “prikaz radnog dana” znači upravo i doslovno to: film traje 14 sati, koliko i smjena pojedinaca koji su tamo zaposleni. Dijalog je minimalan, a često i prigušen gromoglasnom mašinerijom; okolina je ravna i gola, toliko da bi se u svojoj pustoši i udaljenosti mogla usporediti i s Mjesečevom površinom.
Na sličnom tragu, ali u puno manjem trajanju (53 min.) u istoj godini dolazi Coal Money, u kojoj pratimo trgovinu ugljenom. Put ovog prljavog goriva obilježen je teškoćama, minucioznim cjenkanjem, pa i optužbama za krađu: slobodna trgovina prikazana je kao jedna velika i neorganizirana svađa.
Bing dvije godine kasnije prekida svoj dokumentarni niz dugometražnim igranim filmom, ali svejedno ostaje dosljedan svojoj poetici. The Ditch prikazuje radnički logor u kojem završavaju fiktivni predstavnici stvarnih žrtava Maovog režima: neki se tamo nalaze zbog nacionalističkih sentimenata, a drugi zbog puke zabune. Iako film traje (za Binga – samo) 109 minuta, dugotrajnost nezasluženih kazni simulirana je izostankom konkretne radnje.
Najintimniji Bingov film nakon Fengming, a Chinese Memoir svakako je Three Sisters iz 2012. godine. Naslov se, mimo nametnute činjenice da zaista prati tri sestre, može shvatiti kao ironična referenca na Čehova, jer dok su Maša, Olga i Irina nezadovoljne ugodnim životom na selu i sanjaju o Moskvi, djevojčice koje Bing prikazuje jedva preživljavaju. Majka ih je napustila, pa dok otac traži posao, one same pomažu kod teških seoskih poslova u zamjenu za obrok.
Til Madness Do Us Part Bingov je prikaz života duševne bolnice, odnosno njezinih pacijenata. Pored onih koji su tamo zbog psihoze ili ubojstva, nalaze se i pojedinci koji su krivi jer su se zamjerili krivom službeniku, pa ovaj film vuče paralele s The Ditch – s očitom razlikom da ovaj potonji, koliko je god utemeljen na stvarnosti, ipak igrani film.
Bio je ovo pregled Bingovih dosadašnjih radova, a ove godine nudi dva filma u kojima ostaje vjeran svojoj poetici, koji će oba biti prikazana na Human Rights Film Festivalu. Radi se o Ta’ang i Bitter Money, filmovima koji se dotiču pitanja izbjeglištva. Neizbježna zapadnjačka asocijacija na ovu riječ posljednjih je godina Bliski istok, ali Bing nas vodi još istočnije. Ta’ang je centriran oko kampa postavljenog na granicu Kine s Mjanmarom, odakle mnogi bježe u jeku krvavog građanskog rata. Bitter Money, kako se da naslutiti iz naslova, usredotočuje se na drugu, ekonomsku vrstu migracije. Smješten je u veliki grad i proučava kako potraga za boljim životom utječe na pojedince i odnose među njima, posebice kad se uz potragu jave teški uvjeti i kušnje.
S ovim pregledom iza nas, svakako možemo primijetiti tematsku dosljednost: Bing se usredotočuje na neprivilegirane pojedince koji preživljavaju u teškim društveno-ekonomskim uvjetima. Pored tema koje odabire, način na koji ih obrađuje također daje do znanja da se radi o autoru definiranog stilskog izričaja: oslanjajući se na direct cinema pristup snimanoj građi, Bing izbjegava nametati sebe i svoju kameru u stvarnost koju odabire ovjekovječiti. On teži idealu zaticajnog dokumentarca u kojem subjekti zaborave ili ne primjećuju kameru koja se nametnula u njihovu svakodnevicu: jer svakodnevica je ono što je Bingu apsolutni prioritet. Kao što sam kaže u intervjuu s Michaelom Guarnerijem:
“Što se mene tiče, ne zanima me ono što se uobičajeno zove pripovijedanje, odnosno ne pokušavam ispričati nešto što sam izmislio. Ne izmišljam. Ono za čim idem jest transformacija, ili ‘prijevod’ stvarnog života u nešto sačinjeno od pokretnih slika i zvuka. Ovaj ili onaj komadić svakodnevice, stvarnog života, posredstvom filma želim učiniti besmrtnim”.
U istom intervjuu, Bing nudi misao koja dolazi kao zanimljiv poticaj na raspravu. On za sebe kaže da “ne snima društvo, nego pojedinca”. To da je pojedinac u središtu njegovog rada apsolutno stoji – radilo se o ženi koja nosi traumu političkog zatvoreništva, izmorenog radnika umrljanog naftom ili izbjeglicama koje bježeći od jedne vrste teškoća nalaze nove. Međutim, kada stvari postavimo tako, ne možemo ne pomisliti da ti pojedinci ipak gotovo neminovno stoje kao predstavnici klase ili identiteta kojem pripadaju, a da teškoće s kojima se suočavaju ukazuju na društvenu situaciju koja je do spomenutih teškoća dovela. Na koncu, Bing može snimati doslovno bilo što – i sam ističe kako mu forma dokumentarca omogućuje slobodu od financija, a i vlasti. Pa ipak, gotovo bez iznimke nudi filmove koji u širem smislu ukazuju na postupke kineske države koji više ili manje direktno donose jad, kako se kaže, malim ljudima. Pod ‘ukazuju’ ne mislim na način na koji je autorska volja za tim prevladavajuća ili čak osjetna, već prije automatski prisutna samim odabirom teme. Stoga isprva nije jasan Bingov otpor konotaciji politički angažiranog autora u vezi koje ga Guarneri ispituje, ali njegov stav postaje jasniji kad ga dobije priliku proširiti i temeljitije izložiti:
“Ne smatram se disidentom niti mislim da su moji filmovi ‘politički filmovi’. (…) Ja sam zainteresiran za osoban, unutarnji život pojedinaca koji žive u kineskom društvu. (…) Promatram svakodnevicu čovjeka i pritom, dakako, na ekran prenosim svakodnevne teme, od kojih su neke takozvani ‘društveni problemi’. (…) Istina je da u mojim filmovima ima trenutaka u kojima se raspravlja o političkim pitanjima, no to je normalno, jer u Kini je mnogo toga pod izravnim utjecajem Komunističke partije i politika je posvuda. Kada bih odlučio izostaviti odnos između političkog konteksta i svakodnevnog života u svojim filmovima, tek tada bih bio ‘politički filmaš’: u stvari, u današnjoj Kini, pravi ‘politički filmovi’ su oni koji brižno izbjegavaju spomenuti bilo što političko”.
Tema političkog angažmana je, ipak, puno bliža subjektivnom tumačenju nego što je to pitanje na koje se može dati odgovor ovjenčan titulom apsolutne istine. Bing je u tom smislu autor koji potiče na raspravu: filmu ništa ne vrijedi lišće na plakatu, kao ni citati uglednih kritičara, ako publika izađe iz kino-dvorane i nema potrebu govoriti o onome što su upravo vidjeli – ili onome koji je to izradio. Stoga, neka društveni angažman, kao i sve ostale značajke skrivene ili očite u slojevitosti Bingovog opusa, budu tema rasprave na Human Rights Film Festivalu nakon filmova Bitter Money (kino Europa, 9. prosinca, 17 sati) i Ta’ang (kino Europa, 10. prosinca, 15 sati). Ono što pak teško može biti podložno diskusiji jest da festival ove godine prikazuje dva filma jednog od najrelevantnijih dokumentarista današnjice, čiji značaj, izgledno je, u budućnosti može samo rasti.
Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
