

U nastavku Kulturpunktove zimske čitanke donosimo ulomak iz teksta Gorana Ferčeca, objavljenog u sklopu zajedničke edicije Multimedijalnog instituta i Kulturtregera.
Autor: Goran Ferčec
Tekst Gorana Ferčeca i crteži Siniše Ilića povezani u knjizi Rad panike nastali su kao dio istoimene produkcije skupine BADco., kojim ovaj važni i utjecajni izvedbeni kolektiv zaokružuje i zaključuje dva desetljeća svog aktivnog djelovanja.
Izvedbe Rada panike bile su smještene u brisanom prostoru i obustavljenom vremenu Grobničkog polja i nedovršene Sveučilišne bolnice u zagrebačkom Blatu. To su infrastrukturni prostori velikih razmjera, brzina i napona smješteni između prirodnog krajolika i tehnoloških sustava, a Rad panike predstavlja kolektivni umjetnički napor da se upravo unutar jednog takvog tuđeg i očuđenog prostora i vremena isplešu, izgovore, narišu i iskopaju paradoksalni ostaci naše vlastite budućnosti, one koja će ostati zapretena i one koja će eventualno zbiti.
Rad panike prvi je svezak trećeg kola biblioteke Prijatelji, zajedničke edicije Multimedijalnog instituta i Udruge za promicanje kultura – Kulturtreger, a ovdje donosimo njegove početne ulomke.
Prolazak kroz pustoš je poput prolaska kroz gusto naseljenu četvrt
na čiju pretrpanost više nitko ne obraća pažnju,
jer je grad naprosto tu, kao što je i pustoš tu.
Osvajanje otvorenog polja
Odnos pustoši prema vlastitoj slici jedan je naprema sto. Zumiranjem se mjerilo neprestano mijenja. Jedan naprema sto postaje jedan naprema tisuću, ili jedan naprema sto tisuća. Polje koje se otima mjerilu moguće je zamisliti.
Svaka je imaginacija kopija. Od svake je kopije moguće napraviti mapu. Mapu svijeta ili nekog njegova dijela. Čak i čovjeka. (Drugačije je nemoguće vidjeti vlastita leđa ili odnos brda i depresije.) Bez mape je nemoguće vidjeti kako vrijeme ide preko polja. Kako povijest ide preko vremena. Kako klisure postaju mekše. Kako more raste. Kako rijeke nestaju. Kako periferije gradova razvaljuju njihovo središte. Kako se pustoš pretvara u groblje, groblje u aerodromsku pistu, a aerodromska pista u dalekovod. Pogled s dalekovoda iskrivljuje mjerilo, ne pokazuje realne odnose. Jedno polje naprema milijun slika polja.
Nesagledivo.
Mapa smanjuje svijet na veličinu dlana, čini ga sagledivim. Otvorenom polju prilazi se pomicanjem prstiju po ekranu. Okretanjem ekrana iz formata portreta u format pejzaža. Pojačavanjem kontrasta. Kratkim udarcima nokta o ekran. Brisanjem ekrana o odjeću. Odmicanjem ekrana od sunca. Punjenjem baterije. Zaklanjanjem ekrana dlanom. Okretanjem ekrana prema sjeveru, tako da se sjever na ekranu preklopi sa sjeverom u prostoru. Besplatna aplikacija Busola može biti od pomoći. Kad se preklope sjever i sjever, ekran se zacrveni kao znak da su dva sjevera postala jedan.
Otvorena pustoš osvaja se zumiranjem. Brisanjem memorije. Zamišljanjem.
Na ekranu, cesta je žute boje. Pista i automotodrom bijele. Sve ostalo je sivo.
Pod oštrim kutom cesta zakreće prema jugoistoku. Nakon toga, kao da ju je netko odrezao sabljom, naglo zamiče za brdo. Odatle se više ne vide ni polje, ni iskop šljunka, ni aerodromska pista, ni automotodrom. Ostaje sjećanje na pustoš.
Treba se vratiti na početak. Jednom na cesti, nemoguće je sići s ceste. Svaka namjera da se pronađe ulaz u polje, završava neuspjehom. Pogled na mapu pokazuje minimalan napor.
Pogled na prostor otkriva nesavladivost. Svaki pokušaj da se pronađe početna točka završava odustajanjem. Svakim korakom, kretanje se pretvara u nulu, u nemogućnost.
Svaki je pokušaj nula. Svaki je korak nula.
Prazan skup. Korak u prazno.
Svi su ulazi neprohodni, obrasli u kamen ili čelik. Do polja bi najlakše bilo doći s istoka kad bi se moglo proći kroz kameno brdo. Na jugu prilaz presijeca autocesta. Na zapadu leže dvije nesavladive prepreke, aerodromska pista i automotodrom. Parajući zvuk vožnje u krug razbija se o dalekovod na sjevernoj strani polja i pretvara u praskove koji plaše divlje svinje, ptice i šetače. To nisu ptice. To je cvrkut koji proizvodi otpor zraka pri ubrzanju. Avion. Ili elisa helikoptera. Ili vjetar u električnim vodovima. To nisu šetači, to su sjene niskog grmlja koje je satelitska snimka pretvorila u ljude.
Ekran je jedini mogući ulaz u pustoš. Ne pokazuje ni jednu prepreku.
Sve je u mjerilu koraka, savladivo.
Najlakše je prstom zakoračiti u ekran. Ekran je grob koji u sebe usisava cijelo polje, zajedno s kostima, aerodromskom pistom, grupama izletnika, stablima, divljim životinjama, zmijama, izvorima pitke vode.
Sad to nacrtajte.
Nova zemlja
Na tu smo zemlju zaboravili. Prije toga, naslijedili je, imenovali i nekoliko puta prekopali. Pronašli životinjske kosti izmiješane s ljudskima, pronašli oružje ukrašeno zlatom. Izrezali je na komade i podijelili.
Označili parcele brojevima. Svakoj parceli namijenili drugu funkciju. Napravili izračun isplativosti. Isplanirali potencijal samoodrživosti. Spalili nisku travu i grmlje. Ugazili staze između parcela. Očistili od velikog kamenja. Zatvorili pukotine. Postavili zamke glodavcima. Sagradili suhozid. Navezli sloj humusa. Zagnojili. Redovito obilazili. Štapom ponovo iscrtavali međe koje bi zima i proljeće izbrisali.
Otkupljivali kvadrate. Prenosili vlasništvo s koljena na koljeno. Kopali u potrazi za vodom. Bušili u potrazi za naftom. Pokazivali rukom dokle je naše. Molili brzu cestu da prijeđe preko naše parcele. Planirali isplativost. Plašili se jalovosti zemlje.
Jalova je svaka zemlja koja je neisplativa.
Crtali grančicom u prašini tlocrte budućnosti. Dolazili na izlete. Gledali avione kako slijeću. Mjerili koracima zidove buduće kuće. Planirali atomsko sklonište. Ništa nismo izgradili. Govorili smo, naša zemlja. Naša zemlja.
Mogli smo od nje napraviti nešto.
Nismo napravili ništa. Ostala je pustoš. Zemlja bez ambicije.
Metlama smo skupljali prašinu u hrpice nalik malim brdima, u lažne krtičnjake, u prazne humke. Pretvarali smo pustoš u još veću pustoš. A što je pustoš veća, to više pripada zemlji. A ne pripada nama. Pustoš je ničija zemlja. Tek prividno naša, tek prividno podatna, tek prividno pitoma.
Ničija zemlja ne podnosi nečije planove. Ničija zemlja ne podnosi korake i zgarište nakon roštilja. Ne podnosi izletnike dovezene autobusom. Ne podnosi priče o tajnim prolazima i grobovima. Ne podnosi paniku koju donosi pad cijena zemljišta i kisele kiše. Ne podnosi poeziju o pustoj zemlji. Ne podnosi vlasnike. Ne podnosi nas.
Više ne dolazimo. Gledamo zemlju izdaleka. Gledamo s ceste, u prolazu, kako se mijenja. Pokazujemo u neku točku, iako nismo sigurni što vidimo. Tamo negdje, govorimo. Tamo bi trebala biti zemlja. Naša zemlja. I dalje govorimo kao da imamo plan, rezervnu strategiju ako zemlja zaprijeti da se otme.
Zemlja da se otme od vlasnika, od nas, da bi se spasila. Kao svinja koja pobjegne pred klanje. Otimanje donosi veliku šansu zemlji i još veći rizik vlasniku. Da bi gubitak bio minimalan, u zemlju koja se otima treba ulagati.
Minimalno ulagati. Dolaziti na kampiranje. Zabijati klinove. Kopati temelje. Nekako spriječiti da se naša zemlja ne pretvori u zemlju s kojom ne možemo ništa, u zemlju s kojom ne znamo što bismo. Pitamo jedni druge, što da radimo s ovom zemljom? Otkrivamo paniku u glasovima, ali ne puštamo.
Gledamo izdaleka. Preko tjedna dolaze vijesti o padu cijena. Možda bi vrijedilo ograditi žicom. Možda bi vrijedilo otrovati do kraja. Možda bi trebalo ponovno preorati. Zabetonirati. Spriječiti otimanje zemlje same. Tu se ništa ne može napraviti.
Psujemo pustoš.
Sve je manje horizonta.
Zemlja stenje.
Ovuda više nitko ne prolazi. Ni životinje. Ni duhovi Tatara. Ni mjesečina.
Otkad postoji zemlja se otima. To je očekivano stanje stvari.
Ne gubimo nadu.
Ako se zemlja ipak uspije oteti (jer zemlja može samo onoliko koliko se otme), ako pustoš prevagne i otjera nas, bit će dobra kao poligon za skupljanje ljudi u slučaju epskog potresa kakav još nije zabilježen.
Objavljeno