Tema Kuća od karata: umjetničke institucije danas, WHW
Piše: Martina Jurišić
Problematika modela kulturnih institucija, položaja umjetnika na kapitalističkom tržištu, umjetničkog rada te angažmana i bojkota unutar njega – teme su razmatrane na dvodnevnom seminaru Kuća od karata: umjetničke institucije danas, održanom 7. i 8. srpnja u organizaciji kustoskog kolektiva WHW, u Klubu MaMa.
Temeljeći se uglavnom na formi panel diskusija između kustosa, kulturnih i umjetničkih aktivista, profesora i kritičara, inicijalna je ideja seminara bila preispitati značenje umjetničkih i kulturnih institucija danas, položaja i shvaćanja umjetnosti u izmijenjenim društvenim odnosima, s naglaskom na odnos rada, kapitala i države, te razmatranje budućih institucionalnih modela kao odgovor na postojeće stanje. Cilj je seminara, kako se navodi u kratkom opisu, bio izbjeći “zamke perpetuiranja postojećih stanja”, pri čemu se misli na odupiranje “korporativnoj logici, populističkim konceptu javne sfere, identitarnim kulturnim politikama i pritiscima cenzure i autocenzure” te postavljanjem pitanja “što i kako radimo kada se bavimo umjetničkim i kulturnim djelovanjem”.
Podijeljen u nekoliko tematskih blokova, seminarom se, kroz rasprave iz različitih perspektiva i disciplina, pokušavalo detektirati niz problemskih točaka u današnjem funkcioniranju i djelovanju kulturnih institucija i umjetnosti.
Kao i u ostalim oblicima rada, danas se i od umjetnosti očekuje korisnost na tržištu i u kreativnoj ekonomiji. Potonju je problematiku izložio Branislav Dimitrijević koji moguće rješenje pronalazi u preispitivanju načina odvajanja umjetničkog procesa od valorizacije koju diktira kapital. Goran Sergej Pristaš uočava sličnu tendenciju u radu kustoskih institucija koje su danas većinom usmjerene na prezentaciju i menadžment, a ne na produkciju, stoga on budućnost institucija vidi u nespecijaliziranim institucijama koje bi kretale od ideje diferencijacije umjetničkoga rada kao slobodnog rada te diferenciranja ideje proizvodnje u umjetnosti. No, kako bi se uopće moglo krenuti u realizaciju institucija budućnosti, nužan je angažman i dekonstrukcija sadašnjeg stanja, što su u svojim izlaganjima tematizirale Vesna Vuković i Joanna Warsza.
Započevši s historijskim pregledom odnosa umjetničkih praksi i tržišta rada, Vesna Vuković usredotočila se na problem izjednačavanja umjetnosti s ostalim oblicima rada i zaposlenja. Unatoč tome što je njihova unutarnja radna logika sasvim drugačija, taj je postupak posljedično doveo do podređenosti umjetnosti kapitalističkom tržištu, dok se kao točka otpora nameće umjetnički štrajk koji, osim kao simbolička gesta, može funkcionirati i kao politička taktika. Na kontekstu otpora zadržalo se i izlaganje Joanne Warsze, no s nešto više političkih implikacija. Govoreći o povećanom broju bojkota i povlačenja kustosa unutar suvremene umjetnosti, u posljednjih nekoliko godina, otvorilo se pitanje njihova političkog značenja i promjena koje donose. Veze bojkota i umjetnosti izlagačica je detektirala u izoliranosti i isključenosti bojkota od ostalih društvenih kretanja, zbog čega je, ističe Warsza, takva praksa slična umjetničkoj produkciji te posebno naglasila nužnost političkog značenja bojkota i njegova provođenja kao kolektivne odluke.
Određenu protutežu projekcijama o budućnosti institucija i pitanjima angažmana činila su izlaganja o društveno-političkim situacijama koje izravno utječu na rad i funkcioniranje kulturnih institucija u Turskoj (Erden Kosova), Ukrajini (Mykola Ridnyi) i Mađarskoj (Lìvia Páldi), a tiču se jačanja nacionalizma, radikalne desnice i cenzure u umjetnosti. Iz nešto drugačije perspektive govorila je Emina Bužinkić ističući aktualnu situaciju povećanog broja useljenika i imigranata, čiju mogućnost integracije vidi u kulturno-umjetničkom djelovanju civilnih organizacija i inicijativa. Praktični dio progresivnog kulturnog aktivizma umjetničkih organizacija izložio je Gregory Sholette. Opisujući i prikazujući akcije koalicije Gulf Labor protiv eksploatiranja radnika na izgradnji muzeja Guggenheim u Abu Dhabiju, Sholette istovremeno ukazuje na važnost umjetničkog aktivizma te povezuje praksu sa svojom “teorijom tamne materije” koja govori o udjelu i suučesništvu svijeta umjetnosti u “proizvodnji” nejednakosti u svijetu. Sholette pri tome govori o 1% elite koja posjeduje bogatstvo svijeta, te o 99% “tamne materije”, tj. kustosa, umjetnika, kulturnih radika koji su eksploatirani kako bi se održao status onih 1%. .
Iako je seminar otvorio dijalog o problematici i nužnoj reorganizaciji kulturnih institucija, umjetničkog rada i angažmana kulturnih i umjetničkih radnika, s druge je strane svojom usmjerenošću na akademski diskurs i teoretiziranje zapao u zamku koju je deklarativno imao namjeru izbjeći – perpetuiranje postojećeg stanja. Iako su neki izlagači, poput Gregorya Sholettea, Joannae Warsze ili Emine Bužinkić, ukazali na načine angažiranja i aktivizma, njegove uzroke i posljedice, većina se usmjerila na akademski pristup, dok je komunikacija bila jednosmjerna, odnosno vodila se između samih izlagača i ponekog, ne tako slučajnog, posjetitelja. U tom je kontekstu sve ostalo na teoriji i (barem u okviru hrvatskih prilika) mogućoj optimalnoj projekciji budućnosti. Apsurdno, ali dogodilo se upravo ono o čemu je pisao Sholette – teorija tamne materije. Na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini izlagači doista jesu “predstavnici” onih 99% umjetnika, kustosa, kulturnih radnika eksploatiranih kako bi održali status elite, ali svojom usmjerenošću na nepristupačno akademsko teoretiziranje onih praksi koje bi trebale biti aktivističke i angažirane, i sami su postali odraz 1% umjetničke elite, no ne u kontekstu populizma i kapitalizma, već u kontekstu autonomije umjetnosti i njegovih institucija.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
