Tema Piše: Matea Jakovina
U sklopu seminara the gastarbajters, u koncepciji Borisa Budena te u suradnji sa kustoskim kolektivom WHW/Što, kako i za koga, Nebojša Jovanović se u predavanju Celuloidna “Sedma republika” usredotočio na motiv gastarbajtera u jugoslavenskom igranom filmu.
Fenomen gastarbajtera vrlo je široka i slojevita tema o kojoj se može pričati uvijek i mnogo, no s obzirom na povijesni trenutak u kojemu smo suočeni s velikim valom (iako ne samo i isključivo ekonomske) migracije, to pitanje postaje ne samo predmet analize i prisjećanja, već i dio aktualnog društveno-političkog konteksta.
Načini tumačenja gastarbajterstva u jugoslavenskom filmu prvotno odražavaju politiku pojedinog vremena prema fenomenu ekonomskog iseljavanja, koje je nerijetko tumačeno kao negativno, i to na način da se prikazuju pojedinačne tragične gastarbajterske životne priče, koje pak nipošto nisu reprezentativan primjer ondašnjeg života gastarbajtera.
Jugoslavenski gastarbajterski film po pravilu je tragična priča muškarca koji odlazi u neki drugi kraj ili zemlju po ekonomski boljitak zbog kojega će, bez obzira ostvario ga ili ne, sigurno završiti tragično. Stav Jugoslavije tu je jasan – gastarbajterstvo nije pozitivan fenomen. No, kao što je Nebojša Jovanović naglasio, “jugoslavenska kinematografija samo je prikazala najočitije probleme”, a zanemarila pitanja prava, uređenja, te osobito žena, trgovine ljudima, pa i nasljeđe gastarbajtera u vidu druge generacije, onih koji su rođeni u inozemstvu kao djeca gastarbajtera.
Predavanje Nebojše Jovanovića obuhvatilo je jugoslavenske filmove od vremena prvog značajnijeg migracijskog vala 1950-ih godina, pa sve do filmova snimanih krajem 1980-ih. Tumačenje fenomena gastarbajtera u jugoslavenskom filmu kroz vrijeme se mijenjalo i u sadržaju i u formi: pedesetih godina dominantan je bio prikaz gastarbajtera kao imućnih povratnika iz nekih dalekih i velikih Amerika u mala i primitivna mjesta domovine. Oni su prikazivani kao bahati bogatuni koji kupuju sve pred sobom, poput Rude Amerikanca u filmu Kameni horizont iz 1953., ili pak kao skromni ljudi koji su u stranoj zemlji radili nešto teško i ilegalno, ali im se usprkos tome zavidi.
Šezdesetih su godina glavni motiv seljaci koju napuštaju svoja sela i odlaze u bogatija područja; poput filma Doći i ostati (1965.) gdje dječak, muškarac i starac sa sela putuju po bolji život u Beograd. Iste godine u filmu Po istim poti se ne vračaj prvi put se prikazuje nacionalni sukob uzrokovan ekonomskim razlozima (film govori o eksploataciji Bosanaca od strane Slovenaca). No, usprkos svemu gastarbajterski filmovi šezdesetih zapravo ne govore o gastarbajterstvu u pravom smislu te riječi s obzirom da se radi o unutarnjoj migraciji, ali ipak problematiziraju boravak u nepoznatom, borbu za bolji život i samo autsajderstvo.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija je doživjela vrhunac ekonomske migracije. Tih je godina van Jugoslavije radio broj ljudi ekvivalentan stanovništvu tadašnje Makedonije i zapravo se tek tada gastarbajterstvo u filmu doista i počinje prikazivati kao rad u inozemstvu. Najreprezentativniji primjeri tog razdoblja su televizijska drama Radoš i Uglješa iz 1976., film Let mrtve ptice iz 1973., te Kuduz iz 1989. godine.
Tema predavanja – motiv gastarbajtera u jugoslavenskom igranom filmu – dobra je za proučavanje kako je jugoslavenska kinematografija, pa posredno i vlast, tumačila fenomen gastarbajterstva, a manje za samu analizu toga što je gastarbajterstvo, zašto se pojavljuje, je li pozitivno ili negativno, te gdje zakoni i društva smještaju takve ljude – što su u stvari ključna pitanja tog fenomena.
Gastarbajteri su ljudi koji zapravo ne pripadaju ni u domovinu iz koje su otišli, ni u zemlju u koju su došli; oni su uvijek korak ispred svog domaćeg okruženja, ali već tada su u zaostatku za inozemstvom u koje su otišli, iako su nositelji njegovog utjecaja (što se dobro ogleda npr. u modi). Oni su neki nepripadajući entiteti, neki marginalizirani dijelovi raznih društava.
ObjavljenoObjavljeno
