Tema HRFF, Fawwaz Traboulsi, libanonski građanski rat
Piše: Marko Lucić
Fawwaz Traboulsi je libanonski povjesničar, aktivist i novinar, koji je 7. prosinca u sklopu Human Rights Film Festivala i Booksine Revije malih književnosti, odnosno programa Sjedinjene Države Levanta, održao na Filozofskom fakultetu predavanje pod naslovom Građanski rat i sjećanje.
Traboulsi predaje političke znanosti i povijest na Američkom sveučilištu u Bejrutu. Bio je gostujući profesor u Americi (New York, Michigan, Columbia) i u Beču. Među njegovim se knjigama za čitatelje koji ne znaju arapski ističe ona o novijoj povijesti Libanona (A History of Modern Lebanon, 2007, 2012), prva na tu temu nakon 1964. godine. Traboulsi je prevodio djela Gramscija, Marxa, Edwarda Saida i Johna Reeda na arapski jezik. Jedan je njegov tekst preveden na hrvatski jezik. Urednik je časopisa Bidayat, čiji su nastanak rane 2012. godine potakli nemiri u arapskom svijetu, prepoznati od uredništva Bidayata kao dio “tekuće borbe za (…) društvenu i ekonomsku pravdu, vođene vrijednostima jednakosti, slobode i humanizma, kao i uvažavanjem etničke, rodne i kulturne različitosti”. S djelatnim pogledom na suvremenost Libanona i arapskog svijeta, Traboulsi je pristupio i predavanju o sjećanju na libanonski građanski rat (1975. – 1990.), u kojemu je ocrtao svoj prijedlog načina suočavanja s mučnom libanonskom prošlošću na tragu sprečavanja budućih sukoba, ali i dalekosežnijeg osvješćivanja društvenih odnosa.
Traboulsi u svom predavanju polazi od tročlane tipologije pristupa kolektivnom sjećanju, koja se sastoji od memorije, zaborava i amnezije. Između memorije i zaborava granica je porozna, jer nitko se ne može svega sjećati, pa onda nečiji (društveni) kapacitet za sjećanje definira i prostor mogućeg izabranog zaborava. Drugačije je kod amnezije, kada vanjska prisila ili odviše snažna trauma čine sjećanje, pa tako i voljni zaborav, nemogućima. Društvene snage u suvremenom Libanonu nisu, po Traboulsiju, niti načele, a kamoli iscrpile svoj kapacitet za sjećanje na građanski rat jer se o njemu jednostavno šuti. Jedini službeni, tanak narativ o ratu jest tumačenje rata u glavnini kao sukoba Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO-a) s domaćom vojskom i paravojskom maronitskih kršćana, dakle kao vanjske agresije – iako se PLO povukao iz Libanona još 1982., a rat je trajao narednih osam godina.
Druga je prisutna perspektiva postavljanje pitanja “što se dogodilo” i naglašavanje nepostojanja institucionalnog (političkog, znanstvenog) odgovora na to pitanje. Treći, dominantan narativ efektivno izbjegava bilo kakva pitanja o građanskom ratu. “Ne postavljajmo pitanja o tome što se desilo, pitajmo što možemo učiniti”, pri čemu je odgovor na potonje pitanje građevinsko-poslovni: Libanonu, a pogotovo Bejrutu, trebalo je nakon rata vratiti predratnu slavu tzv. libanonskog zlatnog doba, kada su se na bejrutskim plažama ispijali kokteli, djevojke slobodno fotografirale u kupaćim kostimima, a razglednicu uokvirivao novoizgrađeni obalni skyline. To je, prema Traboulsiju, slavljenje predratnog liberalnog kapitalizma u suvremenom neoliberalnom kapitalizmu, čiji je eksponent bio i Rafiq Hariri, svojevremeni premijer i građevinski tajkun ubijen 2005., iste godine kada se sirijska vojska, koju je predsjednik Franjiyeh pozvao početkom rata, povukla iz Libanona. Libanonski građanski rat se time zaokružuje, s nepromijenjenim uvjetima koji su, prema Traboulsiju, do njega i doveli.
Naime, Traboulsi formulira pitanje suočavanja s prošlošću na sljedeći način: “Čega se trebamo sjećati, a što trebamo zaboraviti?” Uvriježeni odgovor koji civilne organizacije pod kapom Ujedinjenih naroda daju na prvi dio pitanja, sadržan u operativnom konceptu “tranzicijske pravde”, prema Traboulsiju nije primjeren. Pomna katalogizacija žrtava i javna moralna satisfakcija njihovim obiteljima neće, sami po sebi, učiniti ništa po pitanju sprečavanja budućih sukoba niti prevladavanja prošlih, a izgradnja nekakvog “pomirbenog” kolektivnog sjećanja, čemu ove inicijative smjeraju, osuđena je na neuspjeh bez uporišta u postojećim društvenim snagama. Zaboravimo nasilje, kaže on – moramo se sjećati uzroka sukoba, a oni se uvelike kriju u nejednakosti, odnosno u naličju “zlatnog doba”.
Deseto poglavlje Traboulsijeve povijesti modernog Libanona nudi obuhvatan narativ o predratnom kapitalizmu i paralizi političkog sustava pred zahtjevima integracije siromašnih masa u ekonomiju temeljenu na nabujalom uslužnom sektoru i financijsko-trgovačkom kompleksu koji je sebi podredio proizvodni sektor i socijalnu sigurnost izbacio iz jednadžbe. Ono što bi trebalo oteti zaboravu je činjenica da je ratu prethodila društvena kriza obilježena prosvjedima sindikata i slijepim držanjem sektaških elita za svoje privilegije u “monopolističkom laissez-faire” kapitalizmu. Također, podrška libanonskih Muslimana PLO-u uvijek je bila povezana s njihovim podređenim ekonomskim i društvenim položajem, odnosno lijevim programom. Tih su se godina, oko prijelaza šezdesetih u sedamdesete, poljoprivrednici borili za uključenje u socijalni i zdravstveni sustav, urbana srednja klasa za veće i ujednačenije plaće bez obzira na religijski predznak visokoškolske institucije na kojoj su se obrazovali, a svatko za ono što do danas u Libanonu ne postoji – funkcionalnu državu.
To što su religijske grupe korespondirale sa zaraćenim stranama u sukobu tek je posljedica vladavine sićušne manjine onim prije spomenutim financijsko-trgovačkim kompleksom čiji su učinci bili izvan kontrole. Vodstva religijskih grupa u zaštiti svojih privilegija nisu prezala od pozivanja stranih vojnih sila na libanonski teritorij, niti od uvlačenja svoje izborne baze u rat koji se razvijao svojom logikom masovnih ubojstava, osvetničkih pohoda i bijega u okrilje svoje religijske grupe. Međutim, u osvit rata, kada je u Bejrutu bilo 40 do 50 tisuća neuseljenih luksuznih stanova, jedan je “crveni pop”, nadbiskup grkokatoličke crkve u Bejrutu Grégoire Haddad, izrekao sljedeće mračno predskazanje: “ako se opet govori o liberalnoj ekonomiji u kojoj jaki iskorištava slaboga, ako je riječ o prosperitetu sićušne kapitalističke manjine i buržoaskog društva, ako će se Libanonsko Čudo (onovremeni naziv skovan za rast uslužne ekonomije u Libanonu, op. au.) nastaviti izražavati kroz improvizaciju, aproksimaciju, nedostatak anticipacije, nevidljive prihode i neoporezivi povrat na investicije, ako ćemo naposljetku imati Libanon privilegirane nekolicine, onda ćemo brzo vidjeti kako sigurnosti većine prijeti najteža opasnost i suočiti se s katastrofom od koje se Libanon neće oporaviti”.
Jedini je problem s ovakvim pristupom kolektivnom sjećanju što uzroci, trajektoriji i posljedice rata, o čemu se ovdje govori, nisu predmet sjećanja, nego povijesnih znanosti, a obrade čak i na toj razini u Libanonu nedostaje, pa je time pogotovo nejasan mehanizam javnog formuliranja kolektivnog sjećanja na ovom tragu. No, u svakom je slučaju jasno da se Traboulsijev skicirani put, ako već ne projekt rekonstrukcije kolektivnog sjećanja, ne zaustavlja na saniranju posljedica sukoba, jer rat je ovdje shvaćen kao simptom, a ne kao početak i kraj problema. Isprva pomalo mračno ustvrdivši da neki problemi jednostavno nemaju rješenja, na kraju svog predavanja Traboulsi se pozvao na Princip nadu Ernsta Blocha, odabravši u dihotomiji nade i sjećanja ovo prvo.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
