Tema Piše: Luka Bolonić
Održava se petnaesti po redu Human Rights Film Festival u sklopu kojega je najavljen poseban dio programa posvećen državama Bliskog istoka pod nazivom Sjedinjene Države Levanta. Sam naslov cilja na sve nesuvisliju unutarnju (a i vanjsku) politiku najmoćnijeg svjetskog hegemona, Sjedinjenih Američkih Država, što je dovelo do stanja da je moguće, barem kao provokaciju, spojiti njegovo ime u sintagmu s poslovično kaotičnim Bliskim istokom. U sklopu navedenog programa, u fokusu su zemlje Levanta, u ovom slučaju Irak, Sirija, Palestina, Jordan i Libanon, dakle redom države zahvaćene dugogodišnjim sukobima. U Siriji sukob je počeo arapskim proljećem te praznim prostorom koji je nastao nakon povlačenja režimskih snaga, a traje još i danas (iako je tzv. Islamska država manje-više poražena), Irak je u problemima još od povlačenja američke vojske, Libanon ima iza sebe iskustvo građanskog rata, izraelske invazije itd. Navedene zemlje politički i povijesno duboko su povezane, pri čemu je moguće spomenuti desetljeća nepostojanja službenih diplomatskih odnosa Sirije i Libanona uslijed njihove frakcijske borbe unutar samog Libanona, ili pak ogromne priljeve izbjeglica iz porušene Sirije u Libanon i Jordan (brojke se kreću u stotinama tisuća), što je dovelo do financijskog preopterećenja ionako ne previše bajnih sustava socijalne države u navedenim zemljama.
Program Sjedinjene Države Levanta dijeli se na filmski, književni i predavački dio, a u sklopu filmskog dijela imat ćemo priliku pogledati dva dokumentarna filma koja se bave Bliskim istokom, City of Ghosts Matthewa Heinemana, o grupi civilnih reportera iz sirijske Raqqa is Being Slaughtered Silently (RBSS) koja pokušava prenositi vijesti iz opkoljene Raqqe i tako se boriti protiv agresivne ISIL-ove propagande, te Nowhere to Hide Zaradashta Ahmeda, o bolničaru Noriju Sharifu koji bježi pred Islamskom državom iz sjevernoiračkog grada Jalawle. Oba se filma odvijaju u područjima koja u vrijeme pisanja ovoga teksta nisu više pod opsadom; Jalawla pripada jednom od naosjetljivijih dijelova Iraka, sjevernoj provinciji Diyali gdje prevladava miješano, iračko-kurdsko stanovništvo koje je nedavno imalo priliku glasati na kurdskom referendumu za nezavisnost, da bi potom u vojnoj reakciji iračke vlade Jalawla, zajedno s Kirkukom i drugim sjevernoiračkim gradovima bila vraćena pod bagdadsku jurisdikciju. S druge strane, vojni dio sukoba u Raqqi sada se uglavnom sveo na čišćenje napuštenih zgrada od mina, i Raqqa je trenutno u američkim i kurdskim rukama, a sami Kurdi se nadaju da će igrati određenu ulogu u budućoj demokratskoj federaciji. U oba filma riječ je o sukobima koji su stupili na scenu nakon odlaska vojske; u Nowhere to Hide riječ je o povlačenju američke vojske 2011. iz Jalawle, koja je bila tamo situirana još od invazije 2003. godine, a u City of Ghosts o odlasku režimske vojske Bashara Al-Assada uslijed protesta i arapskog proljeća.
Heineman je nagrađivani autor dokumentarnih filmova koji je nakon studija povijesti i odbijenice edukativne organizacije Teach For America odlučio proputovati Sjedinjene Američke Države i snimiti što “milenijalci” misle o vlastitoj generaciji u filmu Our time, te pokušao razbiti stereotipe o njima kao generaciji bez ambicije i volje. Nakon toga javio se pobjednikom festivala Sundance o borbi za promjenu američkog zdravstvenog sustava Escape Fire: The Fight to Rescue American Healthcare System, a uzbudljivi Cartel Land iz 2015. bavio se postepenim zamućivanjem granica između dobra i zla u borbama naoružanih civilnih skupina protiv dilera droge na meksičko-američkoj granici te je stilski odredio smjer i njegova novog filma koji ćemo imati prilike gledati na festivalu. City of Ghosts je visoko producirani dokumentarac, kao što je bio i Cartel Land, s kojim dijeli i temu građanskog otpora, preuzimanja pravde u svoje ruke. Ako je suditi prema traileru, to je film nerijetko beskompromisan u izazivanju emocija kod gledatelja, i pritom se ne libi prikazati ISIL-ove egzekucije civila, kao u sceni u kojoj novinar RBSS-a Hamoud al-Mousa na računalu gleda pogubljenje vlastitog oca. Naravno, to otvara pitanje etike snimanja dokumentarnog filma i obveze autora da računa na dostojanstvo, emocionalnu cjelovitost i kapacitet gledatelja da produktivno preradi prikazani sadržaj. Međutim, Heineman smatra da je za ostvarenje empatije gledatelja ključno ne cenzurirati mučne dijelove zbilje koju su stanovnici Raqqe u periodu od 2014. nadalje bili prisiljeni gledati svakodnevno na ulicama svoga grada.
Pritom treba istaknuti da je izvještavanje iz područja poput Raqqe tijekom rata bilo gotovo nemoguće te da je većinu postojećih informacija o stanju na terenu bilo veoma teško svesti u granice uobičajenog diskursa o istini i laži, a kamoli obraditi na donekle politički i ideološki suvisao način. Riječ je o situaciji u kojoj je moguće da je većina zapadnih novinskih agencija prenosila neprovjerene vijesti o događajima na područjima pod opsadom, poput Raqqe u vrijeme dok je bila u rukama Assadove oporbe koja je u većini slučajeva bila u nekoj mjeri islamistička i dopuštala iznošenje samo onih informacija koje idu njima u korist. Zbog toga je rad skupina poput Raqqa is Beinq Slaughtered Silently iznimno važan, a naravno i beskrajno opasan, o čemu svjedoče ubojstva nekoliko pripadnika grupe, te mnogo većeg broja članova njihovih obitelji i poznanika. Unatoč tome, članovi RBSS i nakon ISIL-a nastavljaju svoje poslanje, u Raqqi i izvan nje, kako bi vanjskom svijetu pružili sliku sirijske stvarnosti objektivniju od one koju servira sirijski režim. Prema pisanjima stranih medija o filmu, a što će zapravo biti zajedničko obilježje filmova o kojima govorimo, dade se zaključiti da su u fokusu umjetnika pojedinci, dakle članovi RBSS i njihovo neposredno iskustvo (koje je u ovim filmskim ostvarenjima ekstremno), dok se ne treba nadati političkim dijagnozama i istinama, koje kao da nisu moguće u okolnostima toliko ekstremnim, osobnim i pribijenim na kožu pojedinca.
Zaradasht Ahmed je irački Kurd koji više od dvadeset godina živi u Norveškoj, a za potrebe snimanja dokumentarnih filmova provodi po nekoliko godina sa svojim protagonistima ne bi li iz opore stvarnosti svakodnevice izvukao ono duboko osobno i skriveno rutinom. Među prijašnjim ostvarenjima ističu se The Road to Diyarbekir (2010.) o legendarnom kurdskom pjevaču Ciwanu Hacou koji živi u švedskom mjestašcu Gävle kao azilant te jednog dana, nakon mnogo godina zabrane turske vlade, biva pozvan održati koncert u simbolički važnom kurdskom gradu Diyarbakiru. Fata Morgana (2013.) bavio se mladim ljudima u Maroku koji pokušavaju ilegalno stići do Španjolske i ostvariti zapadnjački san o slobodi i boljem životu. Prošlogodišnji Nowhere to Hide (2016.) koji ćemo gledati na HRFF-u, nagrađen na svjetskom festivalu dokumentarnih filmova (IDFA), zamišljen je još 2008. kao ekspozicija mnogih laži koje su se širile o ratu u Afganistanu, da bi zatim redatelj ipak odlučio da se želi koncentrirati na situaciju nastalu povlačenjem američke vojske iz Iraka 2011., dakle na nastajanje određenog političkog vakuuma i slutnju novih sukoba. Pritom je odustao od želje da pronikne u opće uzroke sukoba i koncentrirao se na životnu dramu Norija Sharifa, medicinskog brata u Jalawli, pa tako u najavi filma čujemo izjavu glavnog protagonista da je u (iračkom) ratu vidljiv samo simptom, a bolest je skrivena duboko negdje u tijelu.
Zanimljivo je da je dio filma koji pokriva vremenski period od dolaska ISIL-a na područje Jalawle, dakle 2014. godinu nadalje, te bijeg Norija i njegove obitelji iz grada, snimio sam Nori koji je od početka pokazao veliko zanimanje za snimanje i Zaradashtov rad. Na taj način dodatno je produbljena već spomenuta redateljeva poetika koja se u ovom slučaju (kao i Heinemanovi City of Ghosts i Cartel Land) koncentrira na “obične ljude” u nimalo običnim situacijama. City of Ghosts i Nowhere to Hide, u mjeri u kojoj je moguće pisati o njima prije zagrebačke premijere, dokumentarni su filmovi intenzivno upleteni u živote svojih protagonista i to ne pokušavaju sakriti, pri čemu se postavlja pitanje do kojeg je stupnja moguće neposredno prikazati živote ljudi zahvaćenih ratom ili progonom, odnosno postavlja se pitanje glume li oni sami sebe. To pitanje se pogotovo nameće u slučaju City of Ghosts koji u svega nekoliko minuta dugom traileru uspijeva dostaviti nekoliko izrazito dramatičnih izjava novinara koji su u središta filma, poput one “Ili ćemo pobijediti, ili će nas sve pobiti”. Pa ipak, čini se da oba filma gaje veliku sklonost prema svojim protagonistima, tim više što oba filma obilno koriste materijal koji nisu autorsko djelo redatelja, već u jednom slučaju sirove snimke suradnika RBSS, a u drugom materijal koji je snimio Nori dok je bježao pred ISIL-om. Dakle, uobičajeni odnos subjekt-objekt koji je ponekada zloglasan u dokumentarnom filmu ovdje je barem na taj način izbjegnut, a za dio snimljenog materijala zaslužni su ljudi koji su obično te uloge lišeni.
Nowhere to Hide prenosi svjedočanstvo o sudbinama ljudi koji su se našli usred teško shvatljive situacije, i na taj način sprečava njihovu dehumanizaciju putem medija koji obavještavaju iz ptičje perspektive, hladno i prividno objektivno, te omogućava empatiju i poistovjećivanje gledatelja s viđenim. City of Ghosts zamišljen je kao spomenik herojstvu ljudima iz RBSS-a koji su u ključnom trenutku odlučili suprotstaviti se jednom od najzloglasnijih režima koji postoje, i to oružjem koje smatraju moćnijim od pušaka – kamerom. Političnost tih filmova prvenstveno se nalazi u činjenici da su mediji odigrali i dalje igraju do sada neviđeno važnu ulogu u ratovanju i regrutaciji, kao što je vidljivo iz ISIL-ovih propagandnih filmova koji su u zenitu “kalifata” dostigli zavidne tehničke standarde, a da nemaju za svoj sadržaj morbidni teror nad neistomišljenicima mogli bi se konzumirati kao video igra ili video-spot.
ISIL-ov “kalifat” imao je ambiciju biti državni pokret koji prelazi granice, a obećanja prosperiteta i jedinstva bila su jednako važna kao i utjerivanje straha u kosti potencijalnim protivnicima. U tom pogledu možemo razumjeti pristanak Norija, prije rata običnog medicinskog radnika, da snima vlastiti bijeg od islamističke vojske kao revolucionaran, kao i žrtve ljudi iz RBSS-a koji su riskirali (i gubili) svoje živote da bi pokazali kako je život pod ISIL-ovim režimom bio noćna mora za većinu građana – što je danas općepoznata istina, ali prije samo nekoliko godina nije bila toliko očevidna, i mnogima na ionako nesklonom zapadu dalo je povoda za pitanje o moralnoj dubioznosti zemalja koje “dopuste” pojavu tako okrutnog režima. Ili, kao što što kaže sam Heineman: “Tako često ljudi poput ovih tipova budu stereotipizirani kao teroristi ili žrtve. Postoji ogromna većina ljudi koji nisu nijedno od toga. Zato sam zbilja želio pokazati članove RBSS-a kao ljudska bića, kao ljude koji se smiju, vole, grle i plaču, a ne samo napraviti karikature od njih”.
Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
