Tema Piše: Marta Medvešek
Iako se tijekom akademskog obrazovanja stječe (solidno) teorijsko znanje, bivši studenti svjesni su nedostatka iskustva na razini kustoske prakse i razumijevanja suvremenih umjetničkih strujanja. Onima koji su tijekom upisa na studij maštali o tome da jednoga dana postanu kustosi u velikim muzejima (ili možda malim galerijama), nakon pet godina provedenih u sveučilišnim klupama zasigurno je postalo jasno kako za to zanimanje u okviru studija nisu stekli potrebna znanja. Kao odgovor na takvu situaciju Ivana Meštrov i Mihaela Richter 2008. godine pokrenule su projekt Kustoska platforma, kojemu je cilj pružiti dodatnu edukaciju iz područja suvremene umjetnosti, s osobitim naglaskom na praktičnom radu na izložbenom projektu, od koncepcije do realizacije.
Ovogodišnja generacija polaznika programa Kustoske platforme svoj praktikum posvetila je propitivanju suodnosa umjetnosti i industrijske proizvodnje te njihove uloge u Hrvatskoj u vrijeme Jugoslavije. U malome prostoru Galerije Miroslava Kraljevića u Šubićevoj ulici izloženi su rezultati istraživanja polaznika koji su, podijeljeni u četiri skupine, temi pristupili s različitih stajališta i kroz različite medije: tekstovima, fotografijama i videom. Iako se na prvi pogled izložba može učiniti neprotočnom zbog velike količine teksta i male količine popratnog vizualnog materijala, koncept je zapravo vrlo jasan kada se prepoznaju njegovi sastavni dijelovi.
Postav započinje paralelnim grafičkim prikazom povijesnog razvoja brodogradilišta 3. maj i njegova amaterskoga Kino-fotokluba Jadran, što je ujedno i najdojmljiviji dio izložbe. Prikaz je obogaćen pažljivo “probranim” citatima iz Kulturnog radnika, časopisa za prosvjetu, kulturu i umjetnost koji je izlazio od 1948. do 1991. godine – što nam ukazuje na veliki posao iščitavanja čega su se prihvatili polaznici programa. Nekoliko brojeva časopisa izloženo je u galeriji pozivajući posjetitelje da se upuste u podrobnije istraživanje tadašnje kulturne politike, čitajući tekstove o “odgoju” društva pomoću kulturno-umjetničkih udruga te općenitim problemima kulture i prosvjete. Jedna od najzastupljenijih tema pitanje je organizacije slobodnog vremena radničke klase i važnosti njenog uključivanja u kritičko sudjelovanje u društvenom životu, nasuprot pasivnom konzumiranju “otuđujućih proizvoda” masovne kulture. Kultura, smatralo se, ne bi trebala biti “društvena dekoracija”, nego društvena akcija za sveukupni razvoj i napredak.
Cilj takvoga pristupa nije bio stvaranje profesionalnih umjetnika ili otkrivanje iznimno talentiranih pojedinaca, nego obrazovanje cjelokupnog društva i razvijanje smisla za umjetnost u najširim masama. Ako su izloženi radovi bili na granici kiča ili sam kič, za to su najmanje bili krivi sami radnici-amaterski umjetnici – oni su samo odražavali kulturni standard svoje klase – “pošteno onako kako najbolje znaju i umiju”. Radovi su pokazatelji ukusa, (loš) ukus je rezultat (nedostatka) obrazovanja, a obrazovanje odgovornost države. Slijedeći istu logiku jasno je i zašto je današnja situacija takva kakva jest, budući da se sustavno radi na izbacivanju svega vezanog uz kulturu i umjetnost iz obrazovnoga programa.
Aktualnošću ovoga problema u današnjem sustavu i kulturnoj politici (ako takve uopće ima) bavi se dio izložbe posvećen suvremenim radovima o odnosu umjetnosti i industrije, te niz intervjua koji, među ostalim, svjedoče o isfrustriranosti današnjeg radnika – na ideju da se nekadašnja politika primjeni u suvremenim uvjetima i da ponovno uzmu kamere u ruke, radnici bi danas rekli “odi k vragu”. I dok se u bivšemu državnom uređenju radnici doista nisu morali brinuti kako će preživjeti do kraja mjeseca i hoće li tada uopće dobiti sljedeću plaću, takva se bezbrižnost može iščitati i iz njhovih filmova prikazanih u sklopu izložbe. Vizualno vrlo ugodni i poetični, ovi radovi amaterskoga kinokluba predstavljaju kreativni kontrast zatupljujućim industrijskim djelatnostima – o čemu najbolje svjedoče riječi Wieslawa Stradomskog – “Jedna od karakteristika industrijske organizacije proizvodnje, popraćena razvojem specijalizacije, jest smanjenje humanističke suštine rada gdje kvalificirana radna snaga zbog diobe pogona možda nikada neće vidjeti krajnji rezultat zajedničkih napora. Poslovi koje radnici obavljaju ne zahtijevaju od njih niti znanje niti kreativnost. Nivo odgovornosti se svodi na minimum… I tu pronalazimo razloge za razvoj amaterskog bavljenja filmom, čina koji je u svojoj srži potpuno kreativan ali i reproduktivan, lišen namjere direktne financijske koristi.”
No, da sve ipak nije bilo bajno ni u bivšoj državi otkrivaju nam intervjui sa suvremenicima onodobne kulturne politike (npr. arhitekt Bogdan Budimirov koji spominje izostanak podrške države), pa cijela izložba ne ostavlja dojam jugonostalgije, nego objektivnog propitivanja i istraživanja nekadašnje kulturne politike. Iz takvoga bismo pristupa u kontekstu trenutačnoga stanja deindustrijalizacije i tranzicije možda mogli doći do nekih korisnih zaključaka, na što je izložba ovogodišnjih polaznika Kustoske platforme lijepo ukazala.
ObjavljenoObjavljeno
