Tema Je li moguće postaviti pitanje o prvenstvu umjetničkog izražavanja u naoko bezgraničnom prostoru interneta, a da se ne zapletemo u paradokse odnosa izvornosti i originalnosti spram logike kopiranja, umnožavanja, dijeljenja, preslagivanja, cut-and-pastea i drugih medijskih postupaka karakterističnih za svemrežje? Odgovor je po svoj prilici negativan, ali i nerelevantan za promišljanje (vizualne) umjetnosti čiji se životni ciklus, od kreacije do diseminacije, odvija (gotovo) isključivo online. Što zbog raznolikosti razloga nastanka slika i značenja koje kolaju webom 2.0 (od puke zafrkancije do agitacije i propagande, i dr.), što zbog velike raznovrsnosti formata u kojima se distribuiraju i stoga rastuće količine različitih, horizontalno širećih informacija, vrlo je problematično, a možda i nepotrebno, strogo podvući crtu i jedno proglasiti umjetnošću, a drugo pak ne. Jedan od recentnih primjera koji najslojevitije i najpoetičnije ilustrira brdo nebranog grožđa gdje se (ponovno) našao muzeološki kontekst suvremene umjetnosti, svagda opterećen materijalnošću usprkos svim konceptualnim i post-konceptualnim stremljenjima, događaj je koji se zbio krajem svibnja ove godine u Museum of Modern Art u San Franciscu. Simbolika tog začudnog slučaja ne bi bila ni približno toliko važna da nije putem društvenih mreža (posebice Twittera) postao tzv. viralni hit, uz neposredno sudjelovanje “fizičke” i virtualne publike čija je recepcija zapravo bila ključna da bi se događaj uopće odredio kao umjetnički čin.
Tijekom razgledavanja muzejskog postava, dvojica tinejdžera, šesnaestogodišnji Kevin Nguyen i sedamnaestogodišnji TJ Khayatan odlučili su se našaliti s ostalim posjetiteljima i upravom institucije, pa je Khayatan jednostavno odložio Nguyenove naočale na pod galerije, ispod A4 papira na zidu s određenim službenim tekstom. Skrivajući se u blizini, smartphoneom su fotografirali reakcije publike, koja je pak spremno fotografirala njihovu intervenciju (misleći da je riječ o eksponatu), i promptno ih postali na Twitteru. Naravno, reakcije nisu izostale. Štoviše, Guardianov likovni kritičar Jonathan Jones ocijenio je da Naočale u galeriji nisu samo umjetnički rad, nego i remek-djelo, dok je Twitter-korisnica Rhymes&Oils predložila autorima da naočale brendiraju i prodaju muzeju kao galerijski suvenir. Kako god vrednovali taj akt spontane preobrazbe uvriježenih predodžbi o suvremenoj umjetnosti, činjenica je da su njegovi autori iznova podcrtali sljedeće — u doba kad su virtualno i materijalno ravnopravne sfere konstitucije čovjekove stvarnosti, svatko s internetskom vezom pozvan je da u svijet odašilje sadržaj kakav god želi, a “svijet” je onaj koji se prema tome treba odrediti, bilo reagiranjem svojih obrambenih mehanizama, bilo postupnom transformacijom načina vlastitog funkcioniranja. Dakako, proces je dvosmjeran, pa su mnogi formalno obrazovani umjetnici odavno shvatili da je internet moćno oruđe za distribuciju njihovog rada, pogodno za djelomično ignoriranje standardne, institucionalne prezentacije umjetnosti, što je bilo prisutno još sredinom devedesetih, primjerice u radu neformalne međunarodne grupe net.art (Vuk Ćosić, Jodi.org, Alexei Shulgin, Olia Lialina i dr.). U hrvatskom i regionalnom kontekstu, individualni umjetnik srednje generacije koji se najpotpunije upustio u plasiranje svog rada na internetske društvene mreže, toliko da ga možemo smatrati predvodnikom, ako ne pionirom, svakako je Željko Badurina.
Ne znam pouzdano, ali pretpostavljam da se Badurina slatko i zadovoljno nasmijao spački koju su priredili tinejdžeri iz San Francisca, budući da su brisanje granica između materijalne i virtualne stvarnosti, humorna i satirička kritika svjetova umjetnosti te pozivanje publike na izravnu participaciju u genezi umjetničkog djela osnovne postavke njegovog modusa operandi. Pritom je posljednja, treća točka konstanta umjetnikovog rada od devedesetih nadalje, ali mijenjali su se mediji pomoću kojih je publici odašiljao svoje poruke, ponekad naglašeno intimne ili opskurne, namijenjene točno određenom, uskom krugu ljudi, a katkad svjesno populističke, lako i trenutno čitljive, s najširom javnosti na umu. Ovisno o svojoj socijalnoj funkciji, od paleolitika do dana današnjeg, svako je umjetničko djelo bez daljnjega nastalo s određenim recipijentom na umu, barem u ulozi konzumenta ili komentatora. No internetska umjetnost, stoga i Badurinina, najčešće računa na sudionike o kojima u mnogočemu zavisi njezin doseg, njezino značenje, pa čak (kako smo vidjeli na primjeru Naočala u galeriji) i sama njezina priroda, možda fluidnija nego ikad prije u povijesti umjetnosti. Badurina to zasigurno vrlo dobro zna i premda na mreži objavljuje uglavnom dovršene, zaokružene slike, one ne bi bile to što jesu, niti bi cjelina (veća od zbira svojih dijelova) bila potpuna i smislena bez iscrpnog feedbacka drugih korisnika društvenih mreža, koji i sami na svojim profilima plasiraju sadržaj hijerarhijski ravnopravan njegovom. Na sebi svojstven način, sasvim specifičan, Željko Badurina naposljetku ipak čini isto što i toliki drugi internet-kroničari — bilježi stvarnost jednakim intenzitetom kojim ona sama teče, tako da njegove bilješke više nisu samo njezino zrcalo; dapače, one su drugačiji, ali logični vid jedne te iste stvarnosti.
Strast kojom je posljednjih godina prigrlio internet kao svoju primarnu umjetničku platformu prvenstveno svjedoči o Badurininoj živoj stvaralačkoj znatiželji. Rođen 1966. godine, Badurina je stekao klasično umjetničko obrazovanje, diplomiravši 1996. na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Miroslava Šuteja. Moje osobno zanimanje za autorov rad koincidiralo je s jačanjem njegove komunikacije na Facebooku, iako Badurinino virtualno djelovanje proizlazi izravno iz analognog mu opusa, posebno iz dugogodišnje serije Post-Art, sastavljene od autorskih dopisnica koje je Badurina na odabrane adrese počeo slati još 2005., točno godinu dana poslije lansiranja Fejsa i godinu prije početka rapidnog rasta popularnosti najznačajnije društvene mreže današnjice. Premda je Badurina tijekom dva desetljeća umjetničkog rada realizirao niz različitih izložbi i projekata, a djela mu se (među ostalim) nalaze i u relevantnim privatnim zbirkama domaće suvremene umjetnosti, u nastavku teksta koncentrirat ću se na autorov Facebook-Art kao najaktualniji, nadalje rastući segment njegovog opusa te spomenuti analogni projekt kao svojevrstan “ulaz” u umjetnikovo promišljanje mogućnosti interneta.
U čestitkama i razglednicama poslanima u sklopu projekta Post-Art, Badurina je istaknuo nekoliko tematskih polja, koja je s nesmiljenim intenzitetom nastavio razvijati i na Facebooku. Prvo, to je autoreferentno mišljenje vlastite autorske pozicije s obzirom na socijalne, ekonomske, političke i druge kontekste proizvodnje umjetnosti i kulture; a time i propitivanje i provociranje same lokalne umjetničke scene, koju Badurina promatra iz satiričkog, ali principijelno naklonjenog kuta. Drugo, to je upijanje utjecaja masovnih medija i društva spektakla, koje Badurina svojim fotomontažama s jedne strane izvrgava ruglu, no s druge, dovodeći ih kvalitativno u rang istovjetan sa suvremenom umjetnošću, on ih percipira kao legitimne izraze kulture najširih slojeva pučanstva, na čiju recepciju posredno također cilja, tj. predviđa potencijal da se ona dogodi. I treće, a koje se temelji na logici drugog, premještanje je granica između “lijepe” umjetnosti i tzv. kiča u estetskom smislu, koje rad Željka Badurine dovodi do samog ruba campa, ali ga nikada ne prelazi. Na stranu velike riječi, izbrusivši koncept u seriji Post-Art, Badurina ga je prenamijenio za Facebook, imajući na umu da se svojim subverzivno duhovitim rebusima tako obraća mnogo širem krugu ljudi nego šaljući poštu na pojedinačne, dobro poznate adrese. Mada i distribucija radova Facebookom ima svoje granice, s većom mogućnošću momentalnog feedbacka raste i rizik što ga umjetnik podnosi. U svijetu gdje između autora satire i njezine target-publike (pa čak i mete) ima sve manje i manje korisnika, težnja za masovnim reagiranjem followera dvosjekli je mač, jer kao što mogu brzo uzdignuti određeni rad, oni ga mogu i pokopati ili još ubojitije — ignorirati (iako su Badurinini Facebook-radovi dosad nailazili uglavnom na odobravanje). No, paradoksalna priroda interneta ogleda se i u promjeni umjetnikove stvaralačke odgovornosti — naime, kako puka nepregledna količina informacija uzrokuje negativnu entropiju njihove sveukupnosti, oslobađajuće je znati da će sve što objaviš uskoro neminovno biti istisnuto novim i još novijim. Ali, ne stvara li to nerealan pritisak da baš svaki post mora biti sudbonosan?
Znajući da virtualno okruženje zapravo nije najsigurnije za skladištenje važnih informacija, postavlja se pitanje kako očuvati i stvoriti alternativnu javnu arhivu umjetnosti producirane na internetu te je li to uopće potrebno, s obzirom na njezinu izrazito potrošnu prirodu (još jedan zanimljiv paradoks!). Badurina na ovo odgovara periodičnim priređivanjem offline izlaganja svojih online radova, a među njima, dva su se ovogodišnja istaknula kao povodi za kritičko zaokruživanje autorovog Facebook-opusa: sudjelovanje na kolektivnoj izložbi T-HT nagrada@MSU.HR (u ožujku 2016.) i samostalna izložba Lajk end šer u Galeriji Forum (u travnju i svibnju 2016.). Dok je u MSU bio predstavljen tek najreprezentativniji izbor iz nekoliko tisuća Badurininih Facebook-radova, u Forumu je bilo postavljeno “od svega po malo” — tzv. memovi (u njegovom slučaju zasebne slike, najčešće fotomontaže sa strip-oblačićima kao nositeljima jednostavnih dijaloga između likova) skupa s pratećim komentarima ostalih fejsbugdžija, zatim video-radovi (mahom autoironične, veoma duhovite dnevničke zabilješke), kao i snimke i fotografije iz serije Vikend slikar (u kojoj Badurina publici nesebično daje upute kako naslikati savršenu i tržišno potentnu sliku), potom odabrani postovi iz serija Nulla dies sine linea i Misli za jedan dan, itd. Bilo je neobično iskustvo vidjeti ispisane i ovješene na zidovima galerije .jpgove koje smo ranije neprekidno scrollali na različitim Facebook-zidovima; a pretakanje iz medija u medij ovom prilikom nije se činilo tako prirodnim kao što bi se očekivalo, pokazujući da za prezentaciju takve umjetnosti u galerijskom okruženju ipak nije dovoljno realizirati materijalni skup virtualnog sadržaja, jer izostaje ono što smo ranije prepoznali kao ključno za umjetnost na internetu — neposredna interakcija sa sudionicima koja pritom odmah biva dokumentirana. Mada se Facebook-Art tako otvara prema publici koja (još) ne koristi društvene mreže, izmještanjem iz njegovog prirodnog staništa zasigurno se dosta i gubi, prvenstveno doza neobaveznosti i spontanosti koja i dan-danas karakterizira takvu vrstu virtualne komunikacije. Na tom tragu, pitanje s početka teksta možemo postaviti i ovako: je li određeno internetsko djelo umjetničko ako opravdava svoje izlaganje u drugačijem kontekstu, dokazujući tako svoju univerzalnost? No, nije li pogrešno o specifičnoj vrsti umjetnosti suditi pomoću kriterija koji su izvan nje same i ne dotiču se onoga što joj je imanentno? Je li stoga publika (laička ili stručna, svejedno) konačni demiurg umjetnosti na internetu, jedina koja umije pokazati do koje se mjere neko djelo može uslojavati i tako izražavati svu svoju kompleksnost? Kako vidimo, lakog i jednostavnog odgovora zasad nema, a moguće je da ga neće ni biti.
Željko Badurina, čiji smo umjetnički credo ovaj put iskoristili kao povod za ontološko-poetička promišljanja, za sve to skupa možda i ne mari previše. Njegova satira univerzalna je pristupom, a partikularna od primjera do primjera — neki rezoniraju s više ljudi, a neki s manje, ali tako su u začetku i zamišljeni. Autor koji podrobno razmišlja o reakcijama publike, svjesno ih nastojeći potaknuti i usmjeriti te privući ju da sudjeluje (premda nikada ne može u potpunosti predvidjeti tijek tog procesa), možda je paradigmatski primjer online umjetnika — onaj koji zna da je komunikacija početak i kraj svake kreacije.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
