Tema Kritika – Jučer, danas, sutra
Piše: Mario Kikaš
Ovoga puta smo se našli u komornijoj i intimnijoj atmosferi. Krajem studenog i početkom prosinca, mali skup književnih, kazališnih, muzičkih i likovnih kritičara, nastavio je tamo gdje su prošle godine u nešto širem sastavu započeli razgovore o statusu (umjetničke) kritike danas. Riječ je o razgovorima i sastajanjima koji su dio projekta organizacija Kulturtreger i Kurziv Kritika – Jučer, danas, sutra, a svoj kontinuitet vuku još iz regionalnog suradničkog projekta Criticize This!, a onda i nekoliko simpozija od kojih je zadnji održan u Zagrebu u studenom 2013. godine pod naslovom Umjetnost kritike. Osim u formatu simpozija, projekt se temom kritike bavi sustavno kroz različite diskurzivne oblike poput predavanja, okruglih stolova, a svojevrsni prostor usustavljivanja načetih i problematiziranih tema sažet je kroz formu kolokvija koji je prvi puta održan u jesen 2015. godine.
Defetizam kritičara
I dok smo prošlogodišnji susret iskoristili za uvodna pojmovna raščlanjivanja koja uvijek prate spominjanje kritike u bilo kojem obliku, a onda se većim dijelom bavili geografskim, kulturnim, institucionalnim, medijskim pa onda i političkim prostorom umjetničke kritike kod nas, ovaj susret smo iskoristili za nešto “privatnije” refleksije. Kratki pisani prilozi, odnosno crtice, pozvanih sudionika, bili su temelj za rasprave ili brainstorming koje su uslijedile, a što je prvi korak prema sljedećem procesu “ukoričenja” kritičarskih zapisa o kritici. Prema svjedočenju onoga koji je imao dužnost skupiti sve te naše manje priloge, glavnom uredniku portala Booksa.hr Luki Ostojiću, oni su velikim dijelom odražavali svojevrstan defetizam, ili, govoreći iz perspektive vlastitih pola kartice priloga – svojevrstan pesimizam. Pritom taj, moj, pesimizam ne proizlazi iz specifične problematike kritike kao forme, nego općenito medijskog rada, novih tehnoloških uvjeta proizvodnje u medijima (pa onda i proizvodnje u kulturnim rubrikama ili medijima koji se bave isključivo kulturom), količine i selekcije proizvedenih informacija (i tekstova) te stalne medijske histerije i urgentnosti koja daje malo prostora za distancu, a i malo vremena za čitanje s distance što je nužni preduvjet svake kritike, a bogami i suočavanja sa svijetom oko sebe. Ili kako je to Igor Ružić sročio: “Uvijek se samodefiniram kao novinar, a tek onda kritičar. Pa tako i u ovom slučaju, na pitanje o statusu kritike, odgovaram vam o stanju u medijima, a tek onda sramežljivo i o statusu kritike koja se uvijek čini kao marginalne sekvence neke veće priče”.
Iz inicijalnog pesimizma, koji nije nužno loša prva točka u pokušaju izgradnje konstruktivne rasprave, razvio se razgovor koji se bavio kritikom kao komunikacijom u tim novim uvjetima, odnosno svim “punktovima” koja ta komunikacija obuhvaća. Drugim riječima, bavili smo se statusima. Ali ne primarno statusom kritike što može zvučati kao nekakav strogo cehovski, od realnosti izoliran rad, nego prije svega svega statusom publike, statusom umjetnosti, jezika, infrastrukture koja stoji pod ili nad radom kritičara i zapravo, našim statusom na tržištu rada, statusom novih medija, statusom kritike u kasnom kapitalizmu i statusom kritike u specifičnim nacionalnim kontekstima i institucionalnim uređenjima njihova kulturnog polja. A svi ti novi uvjeti i novi statusi, kao da od nas traže zauzimanje stava, ponovno preispitivanje i definiranje svega.
Tko je ta publika?
Kazališna kritičarka Una Bauer je na taj defetizam odgovorila u optimističnom registru: kritike će uvijek biti kao i njene publike, bez obzira na sve ove nove uvjete. Međutim, iza te pozitivne konstatacije, nazire se neizbježno pitanje: kakve kritike i kakve publike? Dinko Kreho, književni kritičar, napominje da primjerice istraživanje književne publike u kontekstu znanosti o književnosti u Hrvatskoj, može se svesti na dva rada – jedan iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, Antuna Barca, te jedan recentniji Lovre Škopljanca Književnost kao prisjećanje: što pamte čitatelji iz 2014. Mogu utvrditi da je u teatrologiji stvar još gora. Jedan jedini ogled o istraživanju publike, odnosno sociologiji kazališta, objavio je doajen naše teatrologije Nikola Batušić još 1995. i to s tezom da je riječ o posve deficitarnom području u našoj teatrologiji, navodeći cijeli niz autora na njemačkom jeziku nudeći ih kao izvore za neko buduće bavljenje ovom temom, koje se nažalost nije dogodilo. Unatoč stalnom zagovoru “razvoja publike” u projektnim dokumentacijama i službenom govoru kulturnih politika, mi i dalje o publici govorimo u nejasnim kategorijama, ili kao o amorfnoj masi, ili kao o slučajnim pojedincima koje sve slobodne sate prije spavanja poklanjaju našim tekstovima. Stoga nije ni čudo da zbog deficita u samom istraživanju, definiranju i zamišljanju publike, i kritičari publici pristupaju s određenim oprezom i s pitanjima na koji način tretirati vlastiti jezik u toj komunikaciji. Da li ga i kako prilagoditi čitatelju? Da li je u meni problem što me nitko ne čita? Da li je problem u mediju za koji pišem?
Ili da to postavimo naglavačke, pitanje koje nas toliko muči – “koja publika?” – dobiva svoj odgovoru u pitanju: “a koja to kritika”? Nas nekoliko skupljenih u prostoru zagrebačke nezavisne kulture, dio smo jedne proširene “ekipe” koja se nalazi relativno često što po strukovnoj, što po široj socijalnoj osnovi, a nemali broj puta smo bili i dijelom istih redakcija. Bavimo se jednim odvojkom naše umjetničke produkcije, dijelimo neke slične ili iste principe, nekad i ukuse ili poetičke/estetičke odabire. Međutim, ako želimo postaviti pitanje “koja kritika”, onda svakako trebamo biti svjesni da smo mi samo manji, marginalni dio produkcije kritike u Hrvatskoj, pa i regiji. S drugom kritikom koja se proizvodi u nacionalnim časopisima ili pak proizvodnjom lokalnih ogranaka Matice hrvatske nemamo puno komunikacije. Riječ je o “predstavnicima” i onog dijela kritike koja npr. organizira i godišnju dodjelu nagrada Julije Benešić za najbolju književnu kritiku u obliku objavljene knjige. Taj fetiš ukoričene knjige možda i najbolje oslikava postojanje dva paralelna svijeta kritike i umjetničke produkcije danas, a koji valja svakako imati na umu pa usudio bih se reći – i s kojim bi trebalo komunicirati na određeni način, ako ne izravno, onda kroz tekstove i reference.
Bitan aspekt kritike kao komunikacije je i njena funkcija u novim medijima i uvjetima proizvodnje. To nije samo pitanje na koji se način ta kritika distribuira uzimajući u obzir nove tehnologije i mehanizme komunikacije nego i pitanje okvira u kojima kritika dobiva novu funkciju, primjerice na književnom tržištu, kao blurb ili u kazališnoj kritici kao dio PR-a određene predstave. Nova tehnologija i novi prostori medijskog rada, iziskuju i malo koncentriraniji, ozbiljniji i sveobuhvatniji pristup, nešto nalik onome što je u završnom činu ovog susreta opisala francuska amerikanistica Alice Beja govoreći o američkim lijevim portalima nastalima posljednjih godina koji nam danas postaju jedan od značajnijih izvora informacija ne samo o SAD-u nego i općenito. Pitanje medija i njihove tehnologije, na prvi pogled može nam se činiti marginalnim pitanjem, ako ćemo kritiku shvatiti kao autonomnu zonu pisanja i refleksije izoliranu od njenog konteksta. Međutim, za status kritike, status i karakter medija je ključan u određivanju njezine budućnosti.
ObjavljenoObjavljeno
