Kritika Piše: Ivana Pejić
Neke su godine veće od drugih, a jedna od takvih je i 1989, zapamćena po rušenju 45 kilometara dugog zida koji je punih 28 godina simbolizirao granicu između Istočnog i Zapadnog bloka. Dvedeset i pet godina kasnije ujedinjena Europa obilježava pad željezne zavjese, a povodom ove obljetnice na najvećem festivalu dokumentarnog filma u Skandinaviji – Copenhagen International Documentary Film Festival prikazan je film 1989 danskog redatelja Andersa Østergaarda i mađarske suredateljice Erzsébet Rácz. Svjetsku premijeru 5. studenog pratila je i simultana projekcija filma u više od 50 kino dvorana diljem Europe, među ostalim i u zagrebačkom Dokukinu KIC, organizirana u suradnji s Human Rights Film Festivalom. Østergaard je dokumentarcem Burma VJ iz 2008. zaslužio nominaciju za Oscara, a novim dugometražnim filmom političke tematike donosi rekonstrukciju događaja oko pada Berlinskog zida. No, njegova priča kreće iz neobične perspektive, pokazujući kako se prvi udarac koji je uzdrmao zid nije dogodio u Berlinu već u 700 kilometara udaljenoj Budimpešti, gdje dolazak na vlast mladog ekonomista Miklósa Nemétha najavljuje neke nove vjetrove.
Došavši na vlast kako bi spasio zemlju od bankrota koji joj je neminovno prijetio, Neméth uočava jedan prilično velik proračunski izdatak – onaj za održavanje preskupe granične kontrolne opreme. Odlučivši ukinuti taj izdatak otvorio je put događajima koji su promijenili sliku Europe. Kroz Neméthovo svjedočanstvo redatelj nas uvlači u zakulisne igre unutar tadašnje mađarske komunističke partije, ali i čitavog Istočnog bloka gdje oslabljivanje granica prema Zapadu nije dočekano s oduševljenjem. Dodatno ulje na vatru mladi je mađarski premijer dolio odobrivši iskapanje posthumnih ostataka političkih žrtava ustanka protiv ruske vlasti iz 1956. godine, što je i prizor kojim Østergaard otvara film. Sjajnim spojem svjedočanstva, igranih dijelova te posebno umetanjem dijaloga na arhivske snimke tadašnjih dužnosnika redatelj skicira događaje iz visoke politike koji filmu daju dinamiku punokrvnog trilera.
Paralelno s političkom, pratimo i obiteljsku dramu istočno-njemačke obitelji koja sanja o bijegu, a priliku vidi u p(r)opustljivoj Mađarskoj. Upravo u trenutku njihovog dolaska u Budimpeštu, krajem kolovoza 1989, organiziran je paneuropski piknik na austrijsko-mađarskoj granici, zamišljen kao susret lokalaca koji žive s različitih strana željezne zavjese. Događaj visokog međunarodnog značaja odobrio je i sam mađarski premijer, znajući kako će tisuće Nijemaca pogranično druženje uz gulaš iskoristiti za prelazak granice. Među njima su bili i Kurt-Werner Schulz i Gundula Schafitel sa šestogodišnjim sinom Johannesom, no njihov pokušaj izlaska iz zemlje u mraku kolovoške noći završava tragično. U sukobu s graničnom policijom Schultz gubi život, dok se Gundula Schafitel s djetetom ipak uspijeva domoći Austrije.
Prema svjedočenju premijera Nemétha, upravo je taj događaj bio presudan za donošenje odluke o potpunom otvaranju granice. U danima koji slijede nezadovoljstvo i nemiri se nezaustavljivo šire Istočnim blokom, a posebno u DDR-u, gdje masovni prosvjedi naposljetku dovode do rušenja zida koje je simboliziralo i pad čitavog režima. Tako je obiteljska tragedija postala jedan od ključnih trenutaka koji su doveli do kraha komunizma u istočnoj Europi.
Film 1989 na izvrstan način, ukrštavajući makro i mikro razinu te ispreplićući stvarnost i fikciju, rekonstruira događaje koji će promijeniti političku kartu Europe i živote budućih naraštaja. “Otvaramo se”, uskoro su nakon Nemétha ponovili i drugi državnici zemalja Istočnog bloka, isključivši s aparata pedesetogodišnji san o komunističkom raju. Put blagostanju o kojem je sanjalo i više stotina Nijemaca koji su živote ostavili na Berlinskom zidu trebao je biti otvoren. Četvrt stoljeća kasnije, čini se kako dobar dio zemalja s ove strane željezne zavjese umjesto u Moje pjesme moji snovi i dalje živi Izgubljeno u prijevodu. Europa je ujedinjena, slobodno kretanje, pa i ono radne snage, proklamira se kao jedno od temeljnih načela Unije, no otvorene granice ne znače da barijere ne postoje, iako nisu armirano-betonske.
Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2014-15, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
