Kritika Piše: Nino Kovačić
Od 11. do 13. studenog u zagrebačkom kinu Europa održan je peti festival nijemog filma PSSST!, u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka. U sklopu PSSST!-a u posljednih se pet godina prikazuju svjetski klasici nijemog filma kao i retrospektive hrvatskih filmova avangardnih autora, kinoklubaša, studenata ADU-a ili pak edukativnih filmova Škole narodnog zdravlja. Dvije glavne novosti ovogodišnjeg festivala su njegova (dis)lokacija u kinu Europa i uvrštavanje natjecateljskog dijela u program.
Prva četiri festivala su se “kvartovski” održala u Centru za kulturu Trešnjevka, dok su ove godine organizatori, zbog obnove trešnjevačke dvorane, odlučili festivalski program premjestiti u kino Europa koje je smješteno u užem centru grada. Time se festival lokacijski otvorio široj publici, što mu, prema riječima organizatora, ipak nije donijelo i veću posjećenost.
Okosnica programa trostrukog filmskog repertoara bili su dugometražni klasici rusko-sovjetskog nijemog filma koji se zbog tekuće političko-ekonomske krize čine vrlo aktualnima, što su i organizatori prepoznali njihovim uvrštavanjem u program. Prikazan je čudesni Protazanovljev rani SF Aelita (1924), zatim spektakularni Ejzenštejnov Štrajk (1924) i kontroverzni Novi Babilon (1929) Kozinceva i Trauberga koji, kroz vizuru tadašnjeg sovjetskog programa, tematizira događaje oko Pariške komune 1871. godine. Također, prvospomenuta Aelita bila je ultimativni test lojalnosti hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji pošto se projicirala u terminu utakmice s Turskom; test kojeg je autor ovih redaka uredno pao (jedino gore što sam mogao napraviti jest gledati nasnimljenu epizodu Ljubavi i kazne). U istom ciklusu prikazana su još tri kratka filma utjecajnog “majstora” rane melodrame Jevgenija Bauera i prvi film ruske kinematografije, Stenka Razin.
Uz rusko-sovjetske filmove, na repertoaru je bilo i 14 kratkih amaterskih filmova “oca” hrvatske kinematografije Oktavijana Miletića snimljenih u razdoblju od 1927. od 1931, koji su se u predvorju kina Europa mogli kupiti u DVD izdanju Hrvatskog državnog arhiva. Miletićevi filmovi tematski čine program(at)sku opoziciju angažiranim sovjetskim filmovima i zanimljivi su dokumenti građanske zabave i dokolice međuratnog zagrebačkog hoch-miljea, od skečeva u kojima autor formalno i parodijski oponaša standardne žanrovske obrasce (od kojih su neki zaista urnebesni), do primjerice snimke treninga američkog boksača Jimmya Liggeta, koji je 17 godina radio u Zagrebu kao boksački trener. Prije Miletićevih filmova projiciran je, također kratki igrani, Ciganin hajduk Brnja Ajvanar (1926) Frane Ledića, pionira hrvatske prijeratne kinematografije. Vezano uz Ledića i prijeratnu kinematografiju, u sklopu festivala je postavljena izložba fotografija Naša potpuno nepoznata kinematografija, koja je ukazala na činjenicu da je prije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj snimljeno oko petnaestak filmova (najviše u produkcijskoj kući Croatia/Jugoslavija film), koji se danas svi odreda smatraju izgubljenima, te na postojanje Ledićevog filmskog studija Jadran film (nema veze sa današnjim). Nažalost, izložba je bila dosta skromna iako se u festivalskom katalogu govori o priličnom broju fotografija sa snimanja. Također, bila je segregirana na katu kina Europa, bez ikakvih fizičkih oznaka u predvorju da se tamo nalazi.
Druga novost koju smo spomenuli jest uvođenje natjecateljskog dijela u program. Prikazano je petnaest kratkih filmova odabranih između, kako nam je rečeno, više od sto pristiglih radova iz recentne europske produkcije. Osam filmova prikazano je u bloku prvog dana, a sedam drugog. Kvalitativno, filmovi su bili neravnomjerno raspoređeni, s boljim ostvarenjima drugi dan. Žiri je najboljim proglasio film Ainhoa Menedeza, Tvornica lutaka (2010), koja je, također, bila i zasigurno produkcijski najzahtjevniji film u konkurenciji. Nagrada publike pripala je, pak, Damiru Radiću i njegovom filmu Izgubljena u čekanju (2011).
Između ostalih, u konkurenciji se našlo i par dječjih filmova (Tužan pas, Uccijev svijet), kao i vizualno dojmljivi, ali sadržajno neinventivni filmovi njemačkih studenata filma iz Hamburga (Pronađena, Ubiti mrtvog čovjeka). Od ostalih, izdvojio bih rad posvećen američkom underground filmu, Horizontalno kretanje (2010) autora Miroslava Bate Petrovića: eksperimentalni film u kojem autor direktno intervenira na filmsku traku stvarajući posebnu atmosferu i neobičan ritam.
Treba spomenuti da je većina filmova bila popraćena izvrsnom glazbom uživo od strane klavirista Vitomira Ivanjeka i džez benda Invisible Muffin People.
No, problematičnima se čine principi selekcije natjecateljskog dijela programa koji, na prvi pogled, nisu u srazmjeru s osnovnim konceptom festivala. Ako se nijemi film definira kao “filmsko djelo koje je rađeno samo slikovno, a ne i auditivno, po tome različito od zvučnog filma” (iz Filmskog leksikona, ur. Gilić/Kragić), tada u slučaju natjecateljskog programa treba inzistirati na takvoj produkciji ili ne nužno forsirati natjecateljski dio ako se pokaže da je recentna produkcija nedostatna. Nijemi filmovi na projekcijama nisu “nijemi”, već popraćeni glazbom ili zvucima. Ako nema auditivnog dijela odabranog od autora ili pak originalne glazbe skladane za izvođenje uživo, tada je otvorena auditivna interpretacija i ti su filmovi, kojima se mijenja auditivna pozadina, uvijek nanovo drukčiji filmovi. Možda se skidanje originalnog auditivnog zapisa (što je bio uvjet prijave na PSSST!) kako bi se projicirali uz novu “svirku uživo” čini kao dobra “fora”. Ali, ako se ne radi o nekom deklariranom pokušaju eksperimenta s audio-vizualnom percepcijom, onda to ostaje samo “fora”. Na primjer, spomenuto Horizontalno kretanje u originalu kao glazbenu podlogu ima klavirske minijature Erika Satiea pa se dimenzija filma izuzetno mijenja s džez improvizacijama Invisible Muffin People. A koliko je glazba značajna za filmske slike i koliko je jak utjecaj izbora glazbe, dobro se vidi na primjeru nagrađenog Radićevog filma Izgubljena u čekanju, gdje Invisible Muffin People “voajerskoj” snimci “koja traži priču” daju gotovo godarovsku atmosferu.
Također, kako smo naviknuti u natjecateljskom dijelu filmskih festivala gledati recentnu produkciju, iznenadilo je dosta starijih uradaka. Naime, šest filmova bilo je starije od dvije godine, a od toga jedan (8 na 16/16 na 8) datira čak iz 1998. Inače, vrijedi spomenuti da inozemni festivali istog tipa u pravilu nemaju natjecateljski dio.
PSSST! konceptualno “pliva” već petu godinu. Iako se razlozi vjerojatno nalaze u malom festivalskom budžetu koji je popraćen volonterskim entuzijazmom i improvizacijom, ipak je jače profiliranje PSSST!-a potrebno bez obzira na budžet, jer inače to ostaje festival na kojem se u par dana prikažu “neki stari filmovi uz živu muziku”. Umjesto festivalizacijskog pop-patroniziranja publike koja nijeme filmove treba doživjeti na “nov, uzbudljiv i zabavan način…sa zabavom u stankama i tulumom svake večeri”, kako nam je rečeno na otvaranju, potrebnije su problematske panelske diskusije i predavanja. Nijemi film uz živu glazbu jest zabavan, ali on je istovremeno izuzetan kulturni dokument. Kako sam već spomenuo, sovjetski klasici otvaraju aktualna pitanja kao što su državni sistemi i odnos prema kapitalističkom modelu demokracije pa bi se tematska predavanja o počecima SSSR-a dobro uklopila, zajedno s presudnim počecima filmske montaže i modernih filmskih postupaka ukalupljenima u sovjetski projekt stvaranja “novog” čovjeka i države. Bez toga se gledatelji čine uskraćenima za kontekst i projekcije ostaju na “zabavnom” karakteru, bez primarnog poimanja filmova kao društvenih dokumenta. Pokušaj takve prakse bio je razgovor vođen nakon kratkih filmova Oktavijana Miletića iz kojih se dade iščitati dokolica zagrebačke više klase i onovremene standardne filmske teme, a ne samo izmamiti smijeh pun kokica zbog anakronosti formi ili dosjetljivosti u sadržaju. Usto, nijemi film općenito predstavlja test osobnih gledateljskih konvencija i senzibilnosti, te znanja o filmu i njegovom društvenom kontekstu.
Filmski program PSSST!-a je zaista specifičan, ali nije neobičan. Zato se suradnja s drugim festivalima tog tipa, kojih u svijetu nema mnogo, čini logičnom u budućnosti. Najviše festivala nijemog filma održava se u SAD-u, naročito u Kaliforniji gdje filmski studiji posjeduju bogatu arhivu. Van SAD-a postoje još festivali u Australiji (održava se u čak tri grada: Sidneyu, Melbourneu i Newcastleu), zatim Velikoj Britaniji, Italiji, Irskoj, Finskoj… čak ima i jedan u Manili koji je osnovan iste godine kad i PSSST!. Prošle godine osnovana su barem dva nova festivala nijemog filma (Denver i Toronto). Posebno je značajan, i Zagrebu najbliži, Giornate del cinema muto u talijanskom Pordenoneu (osnovan 1981) koji traje čak devet dana i uglavnom prezentira pronađene i resturirane filmove. U programima spomenutih festivala nalazimo tematsku usredotočenost ciklusa, kao i klasične nacionalne selekcije, zatim aktivnosti vezane uz promociju filmske povijesti i restauracijskih procesa, te inzistiranje na dokumentno-edukacijskom karakteru nijemih filmova koji primjerice osvješćuju domaću filmsku industriju.
Na kraju, uza sve spomenuto, ostaju otvorena dva glavna pitanja: Hoće li se festival vratiti na Trešnjevku nakon ovogodišnjeg pozitivnog iskustva u kinu Europa, gdje se dokazao kao dobrodošli “dotepenec”, te kako će sljedeće godine isprofilirati natjecateljski program? Zasad to uglavnom ostaje “kvartovski” festival za filmske “šmekere”, koji će i ove godine biti upamćen zbog nijemih klasika i dobrog džeza.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove i Booksine novinarske školice koja je dio međunarodnog projekta World of Art. Models of training and collaboration in contemporary arts kojeg KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva realizira u suradnji s pratnerima SCCA, Zavod za sodobno umetnost (Ljubljana, Slovenija); Schnittpunkt Verein für Ausstellungstheorie und Praxis (Beč, Austrija) i Podyplomowe Muzealnicze Studia Kuratorskie w zakresie sztuki najnowszej, Uniwersytet Jagielloński, Instytut Historii Sztuki (Krakov, Poljska).
Projekt se realizira uz financijsku potporu za Partnerstvo Leonardo da Vinci u okviru Programa za cjeloživotno učenje Europske komisije. Školica se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon.
Kulturpunktova i Booksina novinarska školica dio je projekta Prostori govora kojeg partnerski provode organizacije Kurziv – platforma za pitanja kulture, medija i društva te Udruga za promicanje kulture Kulturtreger. Projekt je financiran sredstvima Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba – Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.
Objavljeno
Objavljeno
