Tema Rad u improviziranim uvjetima, stalna seljakanja i nesigurnost postali su svakodnevica velikog dijela radnica i radnika na zagrebačkoj nezavisnoj sceni, pri čemu su umjetnice i umjetnici posebno pogođeni nedostatkom stabilnih i adekvatnih prostora za rad. Premda se njihov rad u javnosti često percipira kroz konačne proizvode – izložbe, izvedbe, koncerte i sl. – proces umjetničkog stvaralaštva sve je više obilježen prostornom nesigurnošću. Ateljei i studiji su rijetkost, a mnogi su prisiljeni raditi u iznajmljenim stanovima, neuređenim podrumima ili garažama, često u uvjetima koji ne odgovaraju njihovim specifičnim potrebama. Nedostatak prostora nije samo tehnički problem – on direktno utječe na umjetničku produkciju, ograničava dugoročni razvoj kulturne scene i produbljuje osjećaj nestabilnosti u već nesigurnim uvjetima rada.
U takvom kontekstu, pitanje gdje se proizvodi umjetnost postalo je ključno za zagrebačku nezavisnu kulturnu scenu. Upravo tim problemom bavila se posljednja diskusija iz ciklusa Vježbe umjetničke organizacije Jagoda, održana 20. veljače u sklopu izložbe Jagoda: Prostori nevidljivog u Muzeju suvremene umjetnosti. Razgovor o prostornoj politici u Zagrebu i njezinim posljedicama na umjetničku produkciju moderirala je Ana Kutleša iz kustoskog kolektiva BLOK, a sudjelovale su Leila Topić, kustosica MSU-a, te članice novopokrenute inicijative Klaonica: umjetnica i kustosica Nina Kurtela, autorica izložbe i inicijatorica događaja, Tea Kantoci, kustosica i organizatorica platforme Antisezona, te arhitektica Ana Boljar.
Smješten u dvoranu Black Box unutar crvene metalne konstrukcije koja u stvarnoj veličini prikazuje atelje Nine Kurtele, razgovor je ponudio presjek aktualnog stanja radnih prostora u Zagrebu i istaknuo hitnost rješavanja ovog problema. Konstrukcija, koja simbolizira ograničenost radnih uvjeta mnogih umjetnika i umjetnica, poslužila je i kao vizualni okvir rasprave o nužnosti stabilnih i funkcionalnih prostora za umjetnički rad.
Kurtela je razgovor otvorila predstavljanjem svojih radnih uvjeta, istaknuvši koliko je za dugoročan razvoj umjetničke prakse važno imati vlastitu sobu. “Jako je važan kontinuitet rada koji dobivamo kroz taj prostor – da se možemo svaki dan vraćati nečemu, isprobavati ispočetka, imati sve na jednom mjestu.” No, realnost rada u takvim uvjetima daleko je od idealne. “Moj atelje je vrlo mali, 25 kvadrata, na zadnjem katu stambene zgrade bez lifta, sa susjedima koji tamo žive, što znači da ne mogu raditi bučne stvari, koristiti toksične materijale ili donositi veće predmete jer ih moram nositi pet katova stepenicama kroz uske hodnike. Skladištenje je također problem”, ističe.
Njezin primjer ilustrira širi problem nedostatka funkcionalnih radnih prostora u Zagrebu, gdje su umjetnici i umjetnice često prisiljeni raditi u neadekvatnim uvjetima. U razgovoru su kao posebno ranjivi istaknuti plesni umjetnici i umjetnice, kojima kronično nedostaje prostora s elementarnim uvjetima poput toplih i čistih podova. Budući da uvelike ovise o gradskim prostorima i njihovoj dostupnosti, postojeća rješenja, poput kulturnih centara i mjesnih odbora, služe tek kao privremene alternative, ali nisu dugoročna rješenja.
“Idealno bi bilo kada bi se sustavnije razmišljalo o osiguravanju radnih prostora za plesače, izvođače i umjetnike – kroz dugogodišnje modele podrške, adaptaciju postojećih prostora i otvaranje novih, a nadam se da s ovom inicijativom idemo upravo u tom smjeru”, istaknula je Kantoci.
Kriteriji bez dijaloga, pitanja bez odgovora
Prije predstavljanja inicijative Klaonica, sudionice razgovora osvrnule su se na natječaj za dodjelu umjetničkih ateljea koji je raspisao Grad Zagreb, a koji je izazvao niz reakcija među postojećim i potencijalnim korisnicima. Naime, 16. siječnja 2025. objavljen je Javni natječaj za davanje u zakup gradskih prostora fizičkim osobama koje djeluju u području kulture. Sam poziv proizlazi iz obveze koju jedinicama lokalne i regionalne samouprave nameće Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, tzv. mega-zakon, donesen 2022. godine. Prema njemu, lokalne vlasti dužne su donijeti opće akte kojima se propisuju kriteriji za dodjelu prostora za rad i drugih nekretnina u njihovu vlasništvu, bilo putem javnog natječaja, bilo neposrednom pogodbom.
Slijedom toga, Gradska skupština Grada Zagreba je 13. srpnja 2023. usvojila Odluku o davanju u zakup gradskih prostora u području kulture, kojom su utvrđeni uvjeti i kriteriji za dodjelu poslovnih prostora, stanova, skloništa i drugih nekretnina u vlasništvu ili na upravljanju Grada Zagreba fizičkim i neprofitnim pravnim osobama koje djeluju u području kulture, a definirani su i posebni uvjeti za mlade umjetnike_ce do 35 godina starosti.
Iako su sudionice razgovora raspisivanje natječaja ocijenile pozitivnim pomakom u odnosu na ranije netransparentne prakse dodjele gradskih prostora, kriteriji bodovanja prijava pokazali su se izrazito problematičnima. Posebno su spornima istaknuti uvjeti koji boduju kontinuirano provođenje programa i aktivnosti u prostoru, intenzitet iskorištenosti prostora te zajedničko korištenje više fizičkih osoba. Na razgovoru u MSU-u naglašeno je kako su takvi zahtjevi neprimjereni za individualne umjetničke prakse i ne odražavaju stvarne potrebe korisnika prostora, a ni objektivne mogućnosti, s obzirom na činjenicu da se uglavnom radi o manjim stambenim prostorima.
“Što sam se više bavila kriterijima natječaja, to sam više bila zbunjena, razočarana i ljuta. Iz njih je jasno vidljivo nerazumijevanje naše umjetničke prakse, zato mislim da je važno artikulirati što atelje jest i čemu služi”, istaknula je u razgovoru Nina Kurtela. Dodatno je upozorila na nejasnoće vezane uz definirane aktivnosti u prostoru: “Odnose li se te aktivnosti na našu vlastitu praksu, trebamo li organizirati javne programe, ulazimo li time i u kustoske uloge?”, pita se.
U prilog natječaju ne ide ni činjenica da se raspoloživi prostori mahom nalaze u stambenim zgradama, gdje njihovo korištenje ovisi i o stavu susjeda. “Što ako se susjedi bune zbog okupljanja? Može li se dogoditi da blokiraju održavanje aktivnosti na temelju kojih smo uopće dobili prostor?”, upozorila je Kurtela, ukazujući na niz prepreka i pitanja koje ovaj natječaj otvara umjesto da ih rješava.
Dodatnu nesigurnost među prijaviteljima stvara činjenica da većina prostora obuhvaćenih natječajem, njih 21 od 28, nije u posjedu Grada Zagreba. Prema uvjetima natječaja, novi korisnici trebali bi ući u prostore osam dana nakon što Grad stupi u posjed, no nije jasno kada će se to točno dogoditi, što dovodi u pitanje i status njihovih dosadašnjih korisnika. Osim administrativnih nejasnoća, zabrinutost izaziva i fizička neadekvatnost ponuđenih prostora – za nove prostore nije jasno imaju li osnovne uvjete, poput struje, vode i grijanja, niti su osobe koje su ih pregledavale dobile cjelovite informacije o njihovoj tehničkoj opremljenosti. Prijavitelji su tako dovedeni u situaciju da ne znaju za kakve se točno prostore prijavljuju, niti kakva će ulaganja biti potrebna da bi ih priveli svrsi.
Nejasnoće su se pojavile i oko trajanja zakupa. Naime, natječajem je predviđeno da se prostori daju u zakup na pet godina, uz mogućnost produljenja na dodatnih pet, no nigdje se jasno ne navodi može li korisnik nakon isteka deset godina ponovno aplicirati i zadržati atelje, što bi opravdalo kriterij bodovanja koji valorizira prethodna ulaganja u uređenje prostora. Mnogi su ovu formulaciju protumačili kao da im je prostor dostupan najviše deset godina, bez mogućnosti daljnjeg korištenja, što bi svakako otežalo dugoročno planiranje i produbilo nesigurnost. Budući da se predstavnici gradske uprave nisu odazvali pozivu na razgovor, sva ova otvorena pitanja ostala su bez odgovora.
Klaonica kao novi centar umjetničke produkcije
Više sreće u dijalogu s Gradom imali su članovi_ce inicijative Klaonica, koju je uz Ninu Kurtelu i Teu Kantoci na razgovoru predstavljala i arhitektica Ana Boljar. Ona je iznijela vrlo plastičnu analizu problema s radnim prostorima u Zagrebu, istaknuvši da su natječajem u ponudu uvrštene mansarde – stambeni prostori u potkrovlju – koji nisu prilagođeni umjetničkom radu. “Ako zamislimo slikarski atelje, slikaru ne treba lakirani parket, već industrijski pod po kojem može kapati boja. Problem su i krovni prozori okrenuti na istok jer stvaraju sjene pri radu – slikaru je potrebno sjeverno svjetlo. Treba mu i visok strop, a umjesto protuprovalnih trebaju mu dvokrilna vrata kroz koja može unositi i iznositi radove i materijale”, pojasnila je.
Osim za likovne umjetnike i umjetnice, takvi su prostori potpuno neupotrebljivi za druge umjetničke discipline, osobito izvedbene umjetnosti. Boljar stoga zaključuje kako bi mansarde trebalo preurediti i preusmjeriti u program socijalnog i priuštivog stanovanja, dok bi se radni prostori za umjetnike trebali planirati izvan zone stanovanja, kako bi bili dugoročno održivi i prilagođeni specifičnim potrebama različitih umjetničkih praksi.
Na tom tragu i s tom namjerom okupljena je inicijativa Klaonica, koja združuje heterogenu skupinu umjetnika i umjetničkih organizacija različitih disciplina, zagovarajući dugoročno rješenje prostorne krize. Njihov prijedlog temelji se na prenamjeni prostora bivše Gradske klaonice i stočne tržnice, jednog od rijetkih preostalih industrijskih kompleksa u Zagrebu, u održivi model radnih prostora prilagođenih realnim potrebama umjetnika i umjetnica.
Kompleks Klaonice, koji se prostire na 100.000 četvornih metara, zaštićeno je kulturno dobro od 2004. godine i dio je industrijske baštine Zagreba. Nakon stečaja poduzeća Zagrepčanka mesna industrija 2000. godine, Grad Zagreb otkupio je zemljište i pripadajuće nekretnine, no prostor od tada nema stalnu namjenu. Iako se dio koristi za poslovne prostore i ateljee, a povremeno se održavaju koncerti i druge aktivnosti, većina kompleksa godinama je zapuštena. Dok je prošla gradska vlast na čelu s Milanom Bandićem planirala njegovu prodaju, aktualna uprava odlučila je odustati od te mogućnosti i umjesto toga pokrenula proces njegove revitalizacije.
S ciljem osmišljavanja dugoročne namjene prostora, Grad Zagreb krenuo je u provedbu gradskog projekta Zagrepčanka, u sklopu kojeg je planiran urbanistički natječaj. Kao dio pripremnih aktivnosti, izrađena je sociološka studija koja predlaže model prenamjene prostora u kombiniranu stambeno-poslovnu zonu s javnim sadržajima, uključujući park, kako bi se osigurao održivi razvoj i očuvanje industrijske baštine. Projekt se odvija kroz nekoliko faza – od izrade programskih smjernica i programa gradskog projekta do javnog natječaja i provedbe urbanističko-arhitektonskog natječaja.
No, članice inicijative Klaonica upozoravaju da su takvi procesi dugotrajni i da bi prostor, dok čeka na sustavno rješenje, mogao sasvim propasti. Umjesto čekanja, zagovaraju hitnu adaptaciju pojedinih dijelova kompleksa, uz razumna ulaganja, kako bi se Klaonica uskoro početi koristiti kao funkcionalan, prijeko potreban radni prostor za umjetnike.
Kako objašnjava Tea Kantoci, inicijativa je pokrenuta krajem 2024. godine, nakon dugogodišnjeg suočavanja s nedostatkom adekvatnih prostora za umjetnički rad. Prvi korak bilo je istraživanje provedeno putem ankete, u kojoj je sudjelovalo oko 120 pojedinaca i organizacija. Rezultati su pokazali da čak 70 posto ispitanih trenutno radi u stambenim prostorima, što je tijekom razgovora istaknuto kao dugoročno neodrživo rješenje, kako za same umjetnike i umjetnice, tako i za zajednice u kojima djeluju.
“Ovim istraživanjem mapirali smo realne potrebe – od veličine prostora do tehničkih uvjeta – i utvrdili ogroman nesrazmjer između svakodnevice u kojoj radimo i prostornih uvjeta koji su nam zapravo potrebni”, naglasila je. Pojasnila je i strukturu inicijative koja djeluje na nekoliko razina: njezinu jezgru čini radna grupa koja izrađuje prijedloge i donosi odluke, dok drugi krug čine umjetnice i umjetnici koji su iskazali interes za prostor. Na idućoj razini uključeni su stručnjaci poput kustosa i arhitekata koji im pomažu savjetima, a na koncu tu je i šira javnost koja im pruža podršku.
Kao ključan doprinos radu inicijative istaknut je istraživački angažman arhitektice Ane Boljar, koja ističe da revitalizacija prostora Klaonice kroz model brownfield prenamjene predstavlja priliku za razvoj održivih i prilagodljivih radnih prostora bez potrebe za opsežnim infrastrukturnim zahvatima. “U Europi postoje brojni primjeri industrijskih zona prenamijenjenih u kulturne i umjetničke centre, pri čemu su očuvani izvorni prostorni karakter i baštinska vrijednost. Takvi modeli omogućuju brzo uspostavljanje funkcionalnih prostora uz minimalna ulaganja”, objašnjava. Prema njezinim riječima, arhitektura kompleksa izuzetno je fleksibilna te omogućuje prilagodbu različitim tipovima umjetničkih praksi, što ga čini pogodnim za kolektivne i individualne radne prostore.
Ovaj prostor inicijativa vidi kao novi centar umjetničke produkcije, koji bi u dominantno poslovnoj zoni bez kvalitetnih javnih sadržaja ponudio i mjesto za susret i razmjenu. Naglašavaju stoga da se ne radi tek o zbiru individualnih ateljea. “Ovo nije pitanje osobnog rješavanja problema prostora, već stvaranja mjesta koje će poticati umjetničku produkciju i omogućiti interakciju s građanima”, ističe Kurtela. Članice inicijative jasno poručuju da ih ne zanimaju privremena rješenja, odnosno dodjela prostora umjetnicima na ograničeno razdoblje dok traju urbanističke procedure. “Zagreb treba dugoročnu strategiju prostorne politike za umjetnike. Ako se sve nastavi ovim tempom, svjedočit ćemo daljnjoj komercijalizaciji gradskog prostora”, upozoravaju.
Dosad je održan jedan sastanak s predstavnicama Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo, uključujući pročelnicu Eminu Višnić, te s predstavnicom Ureda za upravljanje imovinom i stanovanje. Inicijativa je tom prilikom predstavila širok spektar potreba – od plesnih i glazbenih prostora do grafičkog dizajna i novih medija. Iako su prvi signali iz Grada afirmativni, članice inicijative svjesne su da ih do ostvarenja cilja čeka dugotrajna borba, no ističu važnost uspostavljenog dijaloga i činjenicu da su donositelji odluka čuli potrebe umjetničke scene.
Zaključak razgovora bio je jasan: trenutne gradske prostorne politike ne odgovaraju potrebama umjetnica_ka, a dugoročna rješenja još uvijek nisu na vidiku. Inicijativa Klaonica nastavlja zagovarati model koji bi odgovarao umjetničkoj zajednici, a prvi koraci uključuju nastavak dijaloga i daljnje javne rasprave o budućnosti umjetničkih prostora u Zagrebu. No, da bi se došlo do održivih rješenja, možda je prije svega potrebno osvijestiti ono što bi trebalo biti očito, da je umjetnički rad – rad.
ObjavljenoObjavljeno
