Blic Piše: Matija Mrakovčić
Kampanjom Za poštenu plaću, koju je od 8. do 18. srpnja provodila udruga BLOK, od Ministarstva kulture i medija RH tražilo se povećanje budžeta za programe javnih potreba u kulturi i mogućnost da se do 25% budžeta za program koristi za plaće i “hladni pogon” neprofitnih organizacija. Kampanju su potpisom podržale 122 organizacije (OCD-i, umjetničke organizacije, sindikati, institucije) i inicijative, osam međunarodnih organizacija i 549 osoba. Na sastanku koji je uslijedio po predaji potpisa, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek najavila je novi Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi, a daljnje objašnjenje vezanosti Zakona i zahtjeva javnost je dobila na 5. sjednici Savjeta za razvoj civilnog društva 23. srpnja 2021. godine. Tamo je tema uvrštavanja troškova plaća u Pozivima za programe javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture i medija RH bila posljednja točka dnevnog reda.
Naime, organizacije u kulturi u pojedinim kulturnim vijećima od 2015. godine nemaju mogućnost uvrštavanja troškova plaća u troškove vezane uz prijavljene programe. Ministarstvo kulture, odnosno ministar Berislav Šipuš tim je potezom anulirao vlastitu dobru praksu jer slijedeći Uredbu koja određuje kriterije i postupke financiranja, ono sâmo odlučuje o uvjetima natječaja koje raspisuje. Ta mogućnost već sedam godina ne postoji, otprilike koliko traje sustavnije urušavanje uvjeta rada u organizacijama u kulturi, kao i organizacijama civilnog društva općenito, pogotovo u kontekstu očuvanja radnih mjesta u sektoru. Paradoks takve odluke Ministarstva jest što su plaće ostale opravdani trošak u sklopu nekih natječaja Poziva za javne potrebe u kulturi, a nekih (većine) nisu. Kao što je na sjednici Savjeta istaknula predstavnica OCD-a za područje kulture, Miljenka Buljević, Ministarstvo bi već pri sljedećem pozivu za financiranje javnih potreba u kulturi, najavljenom za rujan 2021, moglo samoinicijativno priznati trošak plaće kao opravdan trošak.
Predstavnik Ministarstva kulture i medija na sjednici se Savjeta pozivao na opća mjesta kulturne politike od 2016. godine: organizacije za udjele u plaćama imaju financiranje iz Zaklade Kultura nova i financiranje iz proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave. Ipak, suočen s činjenicama da sredstva Zaklade nisu dostatna da održavaju na životu kulturni sektor jer se radi o nadopunjujućoj mjeri u sustavu financiranja, te da zajedno sa sredstvima lokalnih jedinica ne mogu zamijeniti suvislu kulturnu politiku Ministarstva koja će jednako brinuti o svim dijelovima sektora, sugerirao je da MKM može tražiti povećanje lutrijskih sredstava za kulturu u idućoj godini. Ukrasni detalj uvijek isto artikuliranim rješenjima ovaj je put igrala konstatacija da se na poziv za javne potrebe u kulturi mogu javiti i pravne osobe koje nisu neprofitne, čime se valjda željelo sugerirati da će u tom slučaju i njima biti omogućen trošak plaća, što sigurno nije ishod kojem se neprofitni akteri nadaju.
Ključno objašnjenje predstavnika Ministarstva zašto neće odmah omogućiti financiranje udjela u plaćama nalazi se u najavljenim izmjenama Zakona o financiranju javnih potreba u kulturi koji bi, tvrde, trebao osigurati i nove uvjete natječaja. No, ni predstavnik ni ministrica ne ekspliciraju znače li novi uvjeti ujedno i mogućnost financiranja plaća za zaposlenike organizacija u kulturi, stoga se to objašnjenje pokazuje kao još jedna isprika. Iako najavljivan od prvog mandata aktualne ministrice, prijedlog izmjena Zakona pojavio se tek 2020. godine na javnom savjetovanju i to dvaput (drugi put zbog nepotpunosti prvog dokumenta) u obliku Obrasca prethodne procjene učinaka (novog) Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi. Očekivani rok za donošenje Zakona je siječanj 2022, a posebna je zanimljivost Zakona ono što je iz njegovog naziva izostavljeno. No, pođimo redom.
Aktualni Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi manje-više je isti onaj koji je davne 1990. donio Ukazom ni manje ni više nego Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske. Zakon je dvaput mijenjan, brisana je većina članaka pa je važećih tek 6, a njihov sadržaj ne odgovara sustavu koji se razvijao posljednjih 30 godina, niti se može govoriti o krovnom Zakonu za reguliranje jednog tako važnog područja kulturne proizvodnje. Dokument temeljem kojeg se zapravo donose odluke o financiranju je interni Pravilnik Ministarstva o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi, koji se opet mijenja sukladno politici koju provodi neka garnitura Ministarstva. Tako smo u posljednjem desetljeću imali izmjene Pravilnika 2012, pa 2013, pa 2016. godine.
Prijedlog jedinstvenog novog Zakona trebao bi obuhvatiti tri ključna područja kulturnog sustava: odlučivanje u kulturi, financiranje kulture i ustanove u kulturi. Novi Zakon tako će inkorporirati Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi, Zakon o kulturnim vijećima i Zakon o upravljanju javnim ustanovama u kulturi. Radi se o zakonima koji imaju različite ciljeve i u svojim su specifičnostima raznorodni, a njihovo grupiranje u jedan zakon potencijalno je ograničavajuće za sam sektor. Pogotovo je to tako u kontekstu upravljanja javnim ustanovama u kulturi koje su, prema pojašnjenju Ministarstva, dodane na ovaj popis jer se i one dijelom financiraju iz javnih sredstava.
Kako je navedeno u Obrascu prethodne procjene, radi se o trima zakonima “koji uređuju rad kulturnih vijeća kao savjetodavnih tijela u postupku vrednovanja kulturnih programa te slijedom toga financiranje programa koji su iskazani kao javna potreba u kulturi, a u što je uključeno i upravljanje javnim ustanovama, čiji se programi između ostaloga sufinanciraju kao javne potrebe u kulturi”. Stvarna namjera zakonodavca za uvrštavanje i Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi u ovaj jedinstveni Zakon kasnije je eksplicirana u Obrascu: potrebno je urediti način izbora upravnih vijeća, ravnatelja i stručnog vijeća. Iz perspektive prethodnog citata, moglo bi se zaključiti da je naglasak stavljen na to tko upravlja sredstvima koja se dodjeljuju u sklopu poziva za javne potrebe u kulturi. Uostalom, Zakon donesen 2001. godine mijenjan je samo jednom, kako bi se nadzor nad zakonitošću rada javne ustanove u kulturi prebacio sa županija na Ministarstvo kulture.
O kako se kompleksnoj i za kulturni sektor relevantnoj tematici radi u slučaju samo jednog od Zakona koji se trebaju spojiti u mega-zakon, pokazuje “slučaj” iz 2016. godine. Tadašnji je ministar Zlatko Hasanbegović pokušao promijeniti Zakon o kulturnim vijećima tako što je naziv, obuhvat i ovlasti postojećih vijeća smanjio, ukinuo mogućnost osnivanja novih vijeća, vezao mandate članova vijeća uz mandat ministra te omogućio ulazak u proceduru odlučivanja o programima koji će se financirati stručnjacima koji ne dolaze nužno iz područja kulture. Iako je savjetovanje prikupilo pozamašan broj komentara kulturnih aktera, od donošenja zakona se moralo odustati jer je ministar izgubio svoju fotelju. Novi Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi trebao bi “redefinirati područje djelokruga i nazive kulturnih vijeća s ciljem jasnijeg preciziranja djelokruga rada kulturnih vijeća, propisati način izbora i razrješenja članova kulturnih vijeća te precizirati odredbe o izbjegavanju sukoba interesa”. U načelu isto što je želio i Zlatko Hasanbegović, no za njega znamo kako je to želio provesti, dok nam za namjere aktualne postave u Ministarstvu kulture, koja od 2016. nije donijela ni jednu odluku suprotnu svom predšasniku, preostaju samo zle slutnje.
Kada se spustimo na posve konkretnu razinu, odnosno vratimo Obrascu prethodne procjene, u njemu je jasno i nedvosmisleno eksplicirana promjena koja se očekuje u sustavu donošenjem novog Zakona. To su, redom, prilagodba suvremenim potrebama i načinima financiranja kulturnih djelatnosti (bez daljnje eksplikacije), višegodišnje financiranje razvojnih kapitalnih projekata (ne i programa u kulturi, čije je financiranje, podsjetimo, ukinuo Zlatko Hasanbegović) te onemogućavanje dvostrukog financiranja istih troškova iz državnog proračuna te proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave.
Nema sumnje da zastarjele i nefunkcionalne zakone treba mijenjati, no namjera zakonodavca koja proizlazi iz ovako formuliranih ishoda donošenja Zakona koji objedinjuje tri ključna segmenta funkcioniranja sustava, u najmanju je ruku kratkovidna, a dugoročno štetna za sve uključene aktere. Umjesto da se izmjene zakona oblikuju prema stvarnim potrebama kulturnog sektora, među kojima je i financiranje udjela u plaćama aktera koji proizvode većinu kulturnih programa u RH, ali i šira demokratizacija sustava upravljanja i odlučivanja u kulturi, Ministarstvo naglasak stavlja na kontrolu i nadzor.
Tome svakako treba pridodati i širi okvir financiranja projekata organizacija civilnog društva, koje definira Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge, a koja je u ožujku 2021. izmijenjena nakon javnog savjetovanja. Usvojenim izmjenama – uvođenjem pojednostavljene troškovne opcije, tržišnih kriterija te obaveznih mjerljivih ishoda podložnih financijskoj korekciji – pretjerano se normira rad organizacija i onemogućuje primjerena reakcija na društvene okolnosti tijekom provedbe određenog projekta. Uvedenim izmjenama zapravo se odgovara na poteškoće provođenja projekata ugovorenih u okviru ESI fondova, koji budžetom i administrativnom zahtjevnošću ne korespondiraju projektima koji se financiraju iz lokalnih ili nacionalnih sredstava. Uredbom je sada omogućeno isti administrativni pritisak nametnuti i za projekte koji se financiraju s tih razina.
Stoga bi namjera spajanja dosadašnja tri zakona u jedinstveni Zakon mogla rezultirati još nesigurnijim uvjetima rada izvaninstitucionalnog kulturnog sektora, čije bi se specifičnosti mogle pogubiti, naprimjer, unutar općenitijih pitanja sukoba interesa članova kulturnih vijeća ili upravnih vijeća ustanova. U tom kontekstu, kulturni sektor koji čine neprofitni akteri stiješnjen je između očekivanja zakonodavca da odgovori na potrebe što šireg spektra korisnika i nemogućnosti da tim aktivnostima osigura sredstva za vlastitu reprodukciju. Donošenje novog ili novih zakona mora se događati u isto tako širokom, participativnom procesu, uz ključno sudjelovanje adresata tih promjena. Također, donošenju ovih ključnih zakona trebala bi svakako prethoditi analiza stanja cjelokupnog sektora te jasna strategija njegovog razvoja u predstojećem razdoblju, kako bi se nedvosmisleno iskazalo kojim se to suvremenim potrebama i načinima financiranja kulturnih djelatnosti zakoni trebaju prilagoditi.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
