Kritika Piše: Andreja Brusić
Žicaroš Jack Russel terijer, frajersko-krvnički rotvajler, umišljeni afganistanski i napirlitani engleski hrt, nabrijani pitbull, čangrizava čivava, odgovorni njuškavi bigl, policijski opak njemački ovčar, ponosni lički hrvatski ovčar, napaljena zlatna retriverica, isfrustrirani gonič pa čak i najobičniji domoljubivi mješanci – svi oni pojavljuju se u Njuškama, novoj predstavi Teatra EXIT koju je režirao Matko Raguž. Enes Vejzović, Filip Križan i Janko Rakoš karikiranjem preslikavaju sudbine i oslikavaju stereotipe, kako pseće tako i ljudske, a u ulogama kuja briljiraju i do suza nasmijavaju publiku. I to ne samo zbog kostimografije Marite Ćopo ili sjajno osmišljenog scenskog pokreta Ksenije Zec. Iako su poneki predugi, zamorni i predvidivi monolozi bili nepotrebni, dinamika je postignuta humorističnim, plesnim, pjevnim elementima i komičnom psećom modnom revijom. Posebno se istaknuo najmlađi od trojice glumaca, Filip Križan, facinantno uvjerljivim prikazom izgladnjelog i isfrustriranog trkaćeg hrta istreniranog da lovi umjetnog zeca.
Nastala prema popularnom tekstu australskog dramatičara C. J. Johnsona, u prijevodu i adaptaciji Ines Matić i Janka Rakoša, zagrebačka inačica svjetskog kazališnog hita The Dog Logs obogaćena je likom ostarjelog i slijepog Puta koji se morao suočiti s odlaskom svoga gazde, nikad prežaljenog prvaka hrvatskog glumišta Predraga Vušovića. Iako prvenstveno zabavan, duhovit i lagan komad, Njuške ukazuju i na problematiku maltretiranja i zapuštanja pasa, njihovog iskorištavanja, borbe i eutanazije. Likovi su pomno i dobro raspoređeni pa nas glumci lako zavode i uvjeravaju u osobnost svakog određenog psa: Vejzović se kao afganistanski hrt hvalisa da ‘fukanjem’ za minutu posla zaradi tri tisuće eura, a svoje rasplodne usluge nudi i publici; Rakoš se ističe u komičnoj govornoj i izvrsnoj facijalnoj ekspresiji naprlitane, blebetave čivavice iz kvazi-visokog društva koja je šećući Tkalčom oko bacila na buldoga iz Dubrave, dok Križan nevjerojatnom energijom i karikaturom dočarava razigrane ili rastrojene pse. Njegovi pokušaji interakcije s publikom izvrsno su prošli – kad kao gladni terijer uporno traži hranu i viče/laje “Ajde!”, zvuči toliko uvjerljivo da u dva navrata dobije smotuljke od publike. A za kraj predstave napastvuje čak i nogu jedne gospođe u prvom redu.
Prepuno gledalište, iskrene emocije, glasan smijeh, dobra atmosfera, aplauz zbog kojeg su se glumci sedam puta vraćali na binu i prepričavanje najzanimljivijih scena oko Ilice 208, pokazatelj su da kazalište ne treba uvijek raskošne scene, kostime i duboke tekstove za dobru predstavu koju je šteta propustiti.
Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školica Svijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
Objavljeno
