Tema Udruženje Asociacija u Sloveniji u neformalnom obliku djeluje još od 1992. godine, a formalno je osnovana 2003. godine. Povodom 20. godišnjice djelovanja ove, za kulturnu i nezavisnu scenu u Sloveniji, neophodne organizacije, razgovarali smo s aktualnom predsjednicom Udruženja, Ingom Remetom.
Inga je u organizaciji aktivna dugi niz godina, a 2018. godine preuzela je i počasnu dužnost predsjednice, koju obavlja bez naknade. Iz razgovora je jasno da se radi o osobi sa širokim znanjem i iskustvom u kulturnom sektoru. Naime, Remeta dolazi iz područja izvedbenih umjetnosti i trenutno radi kao predsjednica ljubljanskog kazališta Glej – riječ je o jednom od najstarijih kazališta na području Jugoslavije te prvom nezavisnom kazalištu na području Slovenije koje je aktivno, kako na slovenskom tlu tako i na međunarodnom.
Za početak, zanima me što točno radi udruženje Asociacija i kakva je njegova uloga u slovenskom prostoru?
Asociacija je tematska mreža nevladinih organizacija i samozaposlenih osoba koje djeluju u području kulture. Svojim radom obuhvaćamo različita područja kulturnog djelovanja i članstvo diljem Slovenije. Naši članovi dolaze iz različitih područja koja pokrivaju sve od izvedbenih umjetnosti, glazbe, književnosti i knjige, vizualnih i intermedijalnih područja pa do novinarstva, prevođenja i arhitekture. Članstvo u udruženju Asociacija različitih je veličina, znači, od samozaposlenih osoba u kulturi do organizacija koje mogu biti manje, srednje ili velike. Činjenica da je naše članstvo toliko raznoliko veliki je plus za organizaciju. To znači da razumijemo strukturu i probleme s kojima se susrećemo, te izazove s kojima se susrećemo kroz različite oblike, perspektive i složenost organizacija članica. S druge strane, naši finalni proizvodi se nekako trebaju sinkronizirati s akterima. Nije lako obuhvatiti zajedničke želje jer se s jedne strane razlikujemo po načinima rada i područjima angažmana, a s druge strane različito konzumiramo područja umjetnosti i kulture unutar kojih djelujemo. Dakle, u zagovaranju, koje je jedna od osnovnih aktivnosti koju obavljamo, jako puno vremena ulažemo i trošimo za usklađivanje naših zajedničkih želja. Svjesni smo da tijekom tih procesa nije nužno zadovoljiti sve aktere. Naš zadatak je nastojati poboljšati i raditi na tome da za većinu naših aktera uvjeti unutar kojih radimo i u koje ulazimo budu dobri – svojim zalaganjem osiguravamo horizontalno dobro.
Spomenuli ste da se bavite zagovaranjem. Pročitao sam i na vašoj internetskoj stranici da ste zagovaračka i servisna organizacija. Možete li malo detaljnije pojasniti ta dva koncepta?
Kada govorimo o zagovaranju, govorimo o stručnom radu kojim ulazimo u dijaloge s različitim akterima, dakle, s donositeljima odluka na lokalnoj i međunarodnoj razini. Radi se o pregovaranjima, utvrđivanjima, poboljšanjima i djelovanjima na području kulturne politike općenito. Ali kada govorimo o servisnoj djelatnosti, govorimo o stvarno opipljivim i tehničkim stvarima. Primjer toga je rad sa samozaposlenima u kulturi. Naš telefon je poput uredskih vrata koja su otvorena sudionicima. U tom slučaju se bavimo vrlo osnovnim stvarima, na primjer, kako se nešto prijavljuje, gdje se prijavljuje, kako se ispunjavaju obrasci i slično. Puno je pitanja i u vezi zahtjeva za dobivanje statusa; mnogi, posebno mladi umjetnici koji ulaze u ovo područje ne znaju točno što se od njih traži, tako da je naša pomoć vrlo korisna. Pomažemo u poreznim stvarima koje su uvijek specifične jer porezna uprava gleda na stvari malo drugačije u odnosu na posao kojim se bavimo. Samozaposleni u kulturi plaćaju mjesečne akontacije na temelju godišnjeg prosječnog primanja, baš kao što Ministarstvo kulture plaća osnovne socijalne doprinose onima koji su na to stekli pravo. Problem nastane gotovo uvijek kod zaključivanja poslovnih knjiga, kada pregovaramo s FURS-om [op. ur. Financijska uprava Republike Slovenije] ulaze li ti iznosi u cenzuse ili ne. Cenzus je onaj iznos koji nam Ministarstvo kulture određuje kao maksimalnu zaradu unutar koje zadržavamo pravo na plaćanje socijalnih doprinosa. On je, primjerice, 2022. godine iznosio 20.905,61 EUR. Izostavljamo akontacije koje se mogu ili ne moraju ubrajati u cenzuse. Porezna uprava to tumači na jedan način, a Ministarstvo kulture koje je uplatitelj doprinosa tumači pak na drugi način. Zbog ovih nejasnoća nastojimo našim korisnicima objasniti kako to riješiti i kako tome pristupiti. Pored ovih primjera mogu spomenuti još savjetovanje u vezi praktičnih stvari kao što je odlučivanje o podizanju tužbe. Ukratko, pomažemo i u dobivanju praktičnih informacija od stručnjaka, odvjetnika, pravnika.
S jedne strane obavljate konkretan rad s osobama odnosno organizacijama u kulturi, dok ste s druge često angažirani u državnim institucijama. Stoga se vaša pozicija čini prilično kontradiktornom. Zanima me kako vidite svoju poziciju naspram državnih institucija, posebice Ministarstva kulture?
Taj odnos uvelike ovisi o aktualnim političkim garniturama. Ti su odnosi nekad lakši, nekad teži. Mislim da se često osjećamo kao nužno zlo. Osnovna zadaća Asociacije koju uspješno ispunjavamo i zagovaramo je to da smo politički neopredijeljeni. Naša kvaliteta i referentnost je u neizmjerno velikom broju članova i stručnjaka iz različitih područja koji su temelj čitavog našeg rada. Za Asociaciju je temeljno i nužno da nismo dio nijedne od tih garnitura, da nas ne pozivaju od strane ministarstva ili općine ili bilo koga drugog, jer želimo sačuvati svoju autonomiju i neovisnost. Mi smo ti koji komuniciramo potrebe terena: najlakše je reći teren, jer je spektar koji zagovaramo jako širok i proteže se do donositelja odluka na nacionalnoj razini do donositelja odluka na međunarodnoj razini.
Spomenuli ste političku neovisnost i različitost odnosa prema Asociaciji s obzirom na promjene vlada. Čini se da slovenska desnica područje nezavisne kulture vidi kao nepotrebno, čak i štetno. Argument desnice često je da su nevladine organizacije potporanj liberalnoj i lijevoj politici te da djeluju u skladu sa strankama lijevog centra. Kakav je vaš stav o tome i zašto mislite da vam desnica predbacuje da ste politički opredijeljeni?
Sama sam imala sreću odnosno nesreću po tom pitanju. Riječ je o jednom izazovu kroz koji sam prošla. Bila sam predstavnica Asociacije u vrijeme kada je desna garnitura ne samo bila na vlasti, nego je pod svojim okriljem imala i Ministarstvo kulture [op.a. riječ je o trećoj Janšinoj vladi koja je bila na vlasti između 2020. i 2022.] Zasigurno svima skupa nije išla u prilog pandemija COVID 19, koja je već sama po sebi zahtijevala mnogo ograničenja. Svaka od rukovodećih garnitura ima svoju političku viziju koju je u to doba svakako obilježilo različito shvaćanje kulture u cijelosti, a naročito shvaćanje stvaranja nevladinih organizacija koje djeluju na tom području. Kulturu vide kao previše živo, samovoljno i apsolutno nekontrolirano tijelo. Smatram da desne garniture vole sustav točnosti i praćenja kulturnih politika – makar ne samo onih – koje sami prate; sve što je izvan njihove vizije politike i društva smatra se neprihvatljivim. Što se kulture tiče, to je samo utoliko očitije i glasnije istaknuto, jer odavno znamo da je zadaća kulture izražavanje onoga što se događa ovdje i sada. Kultura odražava i dopušta prostor za osobni ili opći iskaz o određenim situacijama; kao takvi smo glasni i problematični. Veliki izazov i problem predstavljaju garniture koje ne mogu kontrolirati sektor. Zato dolazi do rezova tamo gdje smo slabi – a to je uvijek u smislu financija i održivosti. Kultura, uostalom, i nije neka posebno isplativa djelatnost, niti bi trebala biti. Razlikujemo profitnu i neprofitnu, ali određeni sadržaji koje proizvodimo nemaju svrhu biti profitna aktivnost, već imati učinak na širu javnost.
Iz vašega razloga može se razabrati da postoji možda malo veća napetost između Asociacije i države pod desničarskim vladama. No, svejedno se čini da se u vrijeme proračunskih rezova desne i liberalne vlade i ne razlikuju toliko. Možete li rastumačiti odnos nevladinih organizacija prema objema vrstama vlasti?
Još ću malo zakomplicirati ovaj odgovor. U posljednje vrijeme sam se dosta bavila s vrijednošću kulture kod Slovenaca. Kultura kao vrijednost kod Slovenaca je na vrlo niskom nivou. Zaista mislim da je to predzadnja vrijednost – čak su i sport, ugled, uspjeh, tradicija ispred kulture. I mislim da tu zaista imamo opći problem. Kulturu i dalje većina šire javnosti smatra aktivnim potrošačem proračunskih sredstava koji ništa ne donosi natrag. Mislim da je to velika zabluda. To se može pokazati i u brojkama. Kultura, između ostalog, doprinosi državi novcem na razne načine: hotelskim smještajem, hranom i domjencima, isplatom honorara, zapošljavanjem i novcem koji osim iz Slovenije dolazi i iz inozemstva. Osim novcem, kultura pridonosi i “drugim temeljno važnim” stvarima kao što je duševno zdravlje, opća upućenost i tako dalje. Na kraju krajeva nije važno kakva je politička garnitura – problem je uvijek isti i zbog toga teško postajemo referentni predmet diskusija. Kultura inače ima boljih i lošijih trenutaka, ali od 2009. godine smo na dnu. Od 2009. godine kultura više nikad nije dobila onoliko sredstava koliko je znala prije. Nekako se ne vraćamo.
Ako se tu nadovežem na Asociaciju, ove godine obilježava se 20 godina djelovanja organizacije. No zapravo, Asociacija u neformalnom obliku postoji još od 1992. godine. Možete li nam reći što su, po vama, ključne stvari koje su se promijenile u ovom dugom razdoblju?
Tako je, Asociacija je ove godine proslavila dvadesetu obljetnicu, iako je postojala dugo godina prije toga. Nastala je iz iste pobude i istoga razloga zbog kojega smo prisutni danas. Želimo imati zajedničku predstavničku, neovisnu organizaciju koja nas može direktno zastupati u odnosima sa sufinancijerima. Odnosno, potrebno nam je referentno tijelo koje može predstavljati aktere u odnosu na naše sufinancijere. Zašto? Zato što kao referentno tijelo imamo malo veću moć. Makar sama moram priznati da se cijelo vrijeme susprežem kako naš rad ne bi zvučao mučno, kao da živimo pod nekim crnim oblakom; problema doista ima mnogo, ali mislim da su rad kojim se bavimo i naša postignuća od ključne važnosti. Na samim počecima to su bili slučajevi poput uvođenja programskog financiranja. Ako se prisjetimo, godinama unazad dominiralo je projektno financiranje programa ili festivala, a kroz to vrijeme uspjeli smo dobiti programsko financiranje koje traje četiri godine i daje organizacijama neku stabilnost te vrijeme i prostor za dugoročno promišljanje sadržaja.
Kada si financijski stabilan, ne trebaš stalno brinuti i bojati se hoćeš li uspjeti, već možeš dugoročno planirati sadržaj i graditi poslovni put organizacije i pojedinačnih umjetnika ili umjetničkih skupina. Druga stvar je osnivanje dijaloških skupina na državnoj razini, u ministarstvu i naravno, u mnogim lokalnim zajednicama. Upravo su to uspjesi Asociacije koji su od ključnog značaja. To su skupine koje su u stalnom dijalogu s donositeljima odluka. Dakle, gdje nastaje problem? Kada se promijeni politička garnitura, sve što je učinjeno stavlja se u ladicu i sve kreće iznova. To su iskustva s kojima se nosimo godinama i godinama. No, postoje uspjesi i napori koji se pokazuju na mnogim razinama. U raznim strategijama, programima lokalnih zajednica, u promišljanju financijskih mehanizama, izmjenama zakona itd. Možda se uspjesi ne događaju tako brzo kako bismo željeli, ali se događaju. Najveći uspjeh Asociacije je što smo postali prava referentna organizacija koju mnogi pozivaju na konzultacije i pitaju za mišljenje. Prisutni smo u Državnom zboru, Vijeću Vlade Republike Slovenije za promicanje razvoja volonterstva, volonterskih i nevladinih organizacija: mi smo tamo i mi svojom stručnošću i zalaganjem istinski pridonosimo razvoju kulturnih politika u Sloveniji i na međunarodnom tlu.
Već nekoliko puta smo se dotakli činjenice da je financiranje jedan od glavnih problema kulturnog sektora. Moglo bi se reći da je to sektor koji je zapravo potpuno ovisan o europskim sredstvima. Slovenija je na tom području vrlo uspješna u povlačenju sredstava. Čija je zasluga taj uspjeh?
U potpunosti naših vrlo dobrih i profesionalnih organizacija koje djeluju na različitim poljima. Mislim da je Slovenija u zadnjoj perspektivi Kreativne Europe bila na druga na ljestvici među svim državama EU i jedna od istaknutijih država koja surađuje s različitim akterima. Postoje države koje uvijek surađuju s istim državama, a raspršenost slovenskih partnera jedna je od bogatijih. To stvarno odražava to da smo dobri i kvalitetni u svom radu i da smo u biti jako raspršeni. Surađujemo i otvoreni smo za suradnju. Dio toga proizlazi iz potrebe za dobivanjem sredstava – što šire idete, to više dobivate. Spašavaju nas EU sredstva, a bez domaćih sredstava u tome ne bismo mogli sudjelovati. Ono čemu težimo je razumijevanje nacionalnog terena u smislu nužnosti i spremnosti na sudjelovanje u takvim projektima.
Spomenuli ste da je dobivanje sredstava postala prijeka potreba za kulturni sektor. Čini se da se taj sektor morao prilagoditi novoj financijskoj situaciji. U medijima i u razgovorima s kulturnjacima često čujemo da koristite pola vašega vremena za bavljanje birokracijom. Zbilja ste postali birokrati. Kako na to gledate u Asociaciji i kakav odnos imate prema tome? Tko je odgovoran za birokratizaciju nezavisne kulture?
Iskustvo pokazuje da su birokrati koji dolaze iz NVO sektora dosta poželjni radnici i u drugim područjima. Zbog raznolikosti i opsega poslova koji svakodnevno moramo obavljati, mnogi nas žele kao pružatelje tih usluga. Ono što želim reći je to da smo morali ovladati koječime što ne spada u naš primarni posao. Problem je što na to trošimo više vremena nego na sam sadržaj zbog kojeg se prijavljujemo. Smatram da je naša država spora, a s druge strane pokazuje veliko nepovjerenje prema onima kojima dodjeljuje novac. Na primjer, zadnja perspektiva EU projekata temelji se isključivo na izvještavanju o postignućima sadržaja. To znači da je EU odustala od financijskog izvještavanja i tom činjenicom potvrdila svoje povjerenje prema odabranom kandidatu već prilikom prihvaćanja sufinanciranja! EU dodjeljuje točno onoliki iznos koji je tražen i od vas traže samo da dokažete učinke svoga rada u okviru projekta koji je odabran. Prema njima je to što smo dobili njihova sredstva i to što smo odabrani među mnoštvom prijavljenih već dovoljna potvrda naše profesionalnosti, kvalitete i odgovornosti u projektima. I to je zapravo ono što činimo – kroz sadržaj objašnjavamo i opravdavamo stvari koje radimo. U Sloveniji pak to ide toliko daleko da uz sve račune i izvještaje moramo priložiti dokaze s potvrdama iz banke i slično. Procesi prijavljivanja, popunjavanje jednih te istih obrazaca, tome nema kraja. Možemo pozdraviti to da će ovogodišnji natječaji Ministarstva kulture digitalizirati. Na razini Grada Ljubljane ta se promjena dogodila prije nekoliko godina. Neki mali koraci i promjene se događaju, no unatoč tome složenost procesa prijavljivanja je iznimno velika, uzima puno vremena za koje, naravno, niste plaćeni. Pripreme za natječaje i sve što se pritom radi – a toga nije malo – vaš je nepriznati rad koji nikada nećete moći naplatiti.
Na ovoj točki možemo se fokusirati na često spominjanu debirokratizaciju. Je li to problem lokalne razine, europske razine ili obje?
Ja bih se ovdje svakako odmaknula od europske razine, koja se otvara i postaje sve više user friendly. Naš birokratski aparat, međutim, ne može se izbaviti iz porođajnih muka teške i zahtjevne birokracije u kojoj često ni ne vidimo smisla.
Ako dobro razumijem, europski natječaji su nedovoljno prisutni na lokalnoj razini; imaju premalu moć, a promjene u lokalnoj politici imaju prevelik utjecaj na način na koji se dobivaju sredstva.
Tako je. Mehanizmi sufinanciranja postoje na razini Ministarstva kulture i Grada Ljubljane, ali s niskim iznosima koji su vezani uz raspoloživa proračunska sredstva. Najučinkovitiji do sad je bio mehanizam Matching Funds Ministarstva javne uprave. Mogu pohvaliti Asociaciju koja je dugim i vrlo zahtjevnim pregovorima s tadašnjom vladom uspjela osigurati dio tog novca [op.a. riječ je o 13. slovenskoj vladi pod vodstvom Marjana Šareca koja je bila na vlasti od 2018. do 2020.]. Uspjeh je bio osiguranje pozamašnih financijskih sredstava iz Fonda za nevladine organizacije pri Ministarstvu javne uprave. Dio tih sredstava namijenjen je i profesionalizaciji NVO-a: riječ je o mehanizmu odnosno natječajima u okviru kojih se može financirati zapošljavanje ljudi koji obavljaju rad u nekoj organizaciji. Morate znati da većina naših organizacija ne dobiva sredstva za taj motor koji ih pokreće: to su producenti, direktori, administrativna pomoć itd. Tako da je taj dio bio donekle pokriven unutar Ministarstva javne uprave. Drugi dio, koji je bio još važniji, stjecanje je sufinancijskog udjela za one prijavitelje koji su uspješni u EU projektima. Tada je Ministarstvo javne uprave osnovalo radnu skupinu koja je bila s terena. Uključeni su bili Asociacija i Motovila te smo zajedno dosta razgovarali o izvještavanju za taj natječaj. Zahvaljujući određenim razlaganjima i pregovorima uspjeli smo pojednostaviti izvještavanje. Ministarstvo uprave je kao dovoljni izvještaj uzimalo u obzir završna izvješća koja smo predali EU i potvrdili na završetku projekata. To nam se činilo nužnim pomakom jer smo kroz EU projekt prolazili kroz strašne revizije koje su ionako usklađene i odobrene od strane EU: bilo je besmisleno izvještavati na lokalnoj razini kada je taj posao već bio obavljen.
Dotaknimo se još kohezijskih sredstava koja predstavljaju jedan od ključnih izvora financiranja za mnoge mlađe periferne članice EU. Na području kulture Slovenija je bila prilično neuspješna u povlačenju sredstava iz kohezije. Je li povlačenje sredstava za kulturu problem Slovenije ili je to opći problem perifernih zemalja?
Ovdje bih svakako rekla da je to bio i ostao problem Slovenije, jer svjedoci smo da su mnoge zemlje EU vrlo vješto kroz razne stupove te kohezije provukle područje kulture, koje se već neko vrijeme jako dobro hrani iz tih izvora. Naša nesreća je bila u tome da se kohezija oblikovala pod vodstvom gariture koja je na području kulturne politike imala prioritete negdje drugdje. Naglasak unutar te kohezije stoga je na kulturnoj baštini i infrastrukturi, a nešto manji na digitalizaciji. Podvučemo li crtu, najveći gubitak je u mnogim potpodručjima koja se mogu postaviti na drugačije načine. Veliki nedostatak koji ovdje vidimo je nerazumijevanje svih potprograma koji su kao kulturni sadržaji uvučeni i u druge sektore. Primjer toga je područje kulture i zdravlja. Svi znamo da kultura kao grana dobro utječe te je potporanj samome zdravlju. Ovdje smo propustili priliku iskoristiti obrazovanje i kulturno-umjetnički odgoj, koji je u Sloveniji sve prisutniji, na mnogim razinama obrazovnih sustava. Spomenula sam ranije da je Grčka bila toliko uspješna da je potrošila 10 milijuna eura kroz projekt kulture i zdravlja – a mi, nažalost, ništa. Ulaganje u infrastrukturu ima smisla, ali postoji stalno neshvaćanje da kulturna infrastruktura ne može opstati bez kulturnih sadržaja. Gradimo, popravljamo i ulažemo, ali nažalost ti obnovljeni dvorci ne zažive, jer nikada paralelno ne razmišljamo o sadržajima koji se tamo mogu izvoditi odnosno zaživjeti. Zbog nepromišljenog odlučivanja o koheziji suočit ćemo se s još mnogo problema.
Za kraj, dotaknimo se pitanja budućnosti. S obzirom na to da ste spomenuli da je financijska budućnost kulture u većoj integraciji s drugim aktivnostima – uključujući tržišne – zanima me brinete li se da će potonja izgubiti svoju kritičnu os zbog mehanizama financiranja koji potiču integraciju tržišta i kulture?
Mislim na dvije stvari. Jedna je da sigurno neće izgubiti svoju kritičnost, jer je to njen osnovni postulat postojanja. Prilagođavamo li se? Da. Apsolutno. Ono što mislim da je potrebno napomenuti je da nije riječ o suradnji ili udruživanju iz puke nužde postojanja. Mislim da kultura konačno postaje sadržaj suživota i unapređenja drugih industrija. Ovdje, kada govorimo o zdravlju, ne radi se o tome da se mi želimo vratiti u zdravstveni sustav. Ovdje u Sloveniji on se urušava sam u sebe. Riječ je o već dokazanim dobrim učincima kulture na mnogim razinama. To je naša svrha i razlog zašto se snažno ispreplićemo sa zdravljem i tržištem. Nastojimo postati tržišni, ali ne na svim razinama i u svim područjima. Područje kulturnog obrazovanja, koje organizacije sve više provode, nešto je što ne treba uvoditi u tržišni sustav, niti od čega treba očekivati zaradu. Aktivnost koju donosimo javnosti je nešto čemu bi Slovenija trebala težiti. Svakako stremimo ka većem umrežavanju, ne samo zbog financiranja, već zbog učinaka koje kultura donosi područjima i bogatstvu sadržaja koje ima.
Prijevod: Paula Ćaćić
Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).
ObjavljenoObjavljeno
