Ohrabrujuća perspektiva u zajedništvu i solidarnosti

Nedostatak tržišta, diskonekcija među scenama te konstantna borba za resurse zajedničke su teme koje okupiraju umjetnike širom regije. U tom kontekstu, umrežavanje postaje imperativ za održivu budućnost.

piše:
Iva Hadnađ
Ilustracija: Milana Trifunjagić

Ilustracije Milane Trifunjagić dio su Kulturpunktove serije ilustriranih reportaža i refleksija na aktualne kulturne programe.

Biti umjetnik i biti radnik, raditi ono što želiš i biti adekvatno plaćen – jesu li, i moraju li ovo biti proturječja? Koliko dugo umjetnika može pokretati isključivo strast i unutarnja motivacija prije nego se suoči s realnošću nedovoljnog vrednovanja svog rada – neplaćenim režijama i minusima na računima. Ova pitanja nisu specifična samo za naš kulturni kontekst, međutim, postaju goruća u okviru malih i slabih tržišta, ovisnih o javnim potporama. Jedna od strategija za osiguravanje dugoročne održivosti nezavisnog kulturnog i umjetničkog sektora je i umrežavanje, razmjena iskustava i suradnja onih koji, unatoč predrasudama društva, nedovoljnim naknadama i specifičnim geografskim izazovima uspijevaju stvarati jedinstvene prostore i zajednice u kojima umjetnost opstaje kao imperativ, mijenjajući društvo i pojedinca.

Upravo su ovo bile neke od tema panela New Wave / Kako se organiziramo, radimo i surađujemo, koji se održao u okviru konferencije regionalne platforme Kooperativa, krajem veljače u Beogradu, u prostoru KC Magacin. Na panelu su sudjelovali: Benjamin Čengić iz Galerije Manifesto (Bosna i Hercegovina), Boyana Dzhikova i Vikenti Komitski ispred Punta Gallery / Posta Space (Bugarska), Darko Jovanovski i Aleksandar Stankoski iz udruženja Montparnasse (Sjeverna Makedonija), Tena Starčević iz Arbajt Kolektiva (Hrvatska), Žarko Ajdinović iz KC Živa (Srbija), dok je ispred Pozorišnog udruženja “Letnji Bioskop” (Srbija) govorila Luna Šalamon.

Prodavači magle: percepcija umjetničkog rada kao neozbiljnog hobija

Uobičajeni narativ, posebno iz perspektive kapitalizma, jeste onaj koji karakterizira umjetnički rad kao neproduktivan ili tek kao hobi. Nedostatak jasnog načina za mjerenje uloženog napora, s obzirom na to da umjetnički proces često ovisi o inspiraciji, stavlja umjetnike u neizvjesnu poziciju. U takvom okruženju česte su predrasude i stereotipi, koji umjetnike profiliraju kao beskorisne prodavače magle, što, uz izostanak adekvatne naknade za njihov rad, dovodi i do gubitka samopouzdanja i gušenja stvaralačkog potencijala. Tena iz Kolektiva Arbajt u takvoj klimi prepoznaje plodno tlo za eksploataciju umjetnika, te ističe da je nužno razbiti čvrsti mit o umjetniku kao “nadnaravnom biću” i umjesto toga shvatiti da je “radnik baš kao i svaki drugi”.

“Uobičajeno mišljenje je da umjetnost nije posao, jer se može izvoditi s lakoćom i zadovoljstvom. Intrinzična ljubav prema takvom tipu djelatnosti smješta umjetnost u područje hobija. Takvu je situaciju u kontekstu neoliberalnog kapitalizma izuzetno lako iskoristiti kako bi se eksploatirao rad umjetnika zbog čega se nerijetko događa da umjetnici pristaju izlagati u galerijama bez naknade za njihov rad, isto kao što su i glazbenici često u situaciji da odrade gažu za gajbu piva. ‘Pa vi to volite raditi’ je retorika koja potpomaže izgradnji sustava vrijednosti u kojemu autor pristaje na nepovoljne uvjete, u nadi da će svojom umjetnosti kad tad steći slavu koja će mu retrospektivno refundirati sve uloge”, zapaža. 

Ilustracija: Milana Trifunjagić / Crack and the City

Ovakvi stereotipi zabrinjavaju i Darka iz udruženja Montparnasse, koji dodaje da “dobra umetnost ne dolazi iznenada, i čak i ako vam se nekad posreći, uglavnom je potrebno mnogo pripremnog rada, istraživanja, razmišljanja, znanja i adekvatne vizije”. Takav kompleksan proces je, dodaje Darko, često nevidljiv drugima. “Možda zbog nedovoljnog poznavanja napornog procesa, mnogi ljudi misle da je umetnost više ili manje hobi i da umetnik treba da nađe pravi posao, bez obzira na značenje toga. Kada se shvati koliko truda ulazi u stvaranje umetnosti, ljudi počinju ozbiljnije shvatati njen značaj.”

Može li za gajbu piva? 

Faktor ljubavi prema umjetničkom radu ne bi trebao isključiti faktor adekvatne naknade, međutim, vrednovanje tog rada dijelom je uvjetovano i percepcijom društva. Kako izmjeriti vrijednost nečega često neizmjerljivog, fluidnog i apstraktnog kao što je umjetničko djelo, u svijetu koji za svaki proizvod i svaki radni sat ima već pripremljenu cijenu? Benjamin Čengić iz sarajevske Galerije Manifesto pojašnjava zašto u takvoj klimi umjetnik_ca nema mogućnost da samostalno procijeni vrijednost svog rada:

“Mi umjetnici vrlo često ne donosimo kvantitativne rezultate, jer je gotovo nemoguće mjeriti duhovni i intelektualni rast ili utjecaj umjetničkog djela na ljude. Mi u galeriji možemo samo reći koliko ljudi je posjetilo određenu izložbu, a što su oni ponijeli sa sobom je jako teško zabilježiti. Naplata rada, u svijetu koji je takav kakav jeste, vođen materijalnim vrijednostima, postaje i više nego izazovna. Vrlo često je vrednovanje takvog rada unaprijed određeno – procentima koji su dati grantovskim okvirom. Često nismo u poziciji da sami vrednujemo svoj rad, već to čini sistem grantovskih shema”, ističe.

Boyana Dzhikova, kustosica Galerije Punta u Sofiji, vjeruje da je pogrešna percepcija umjetnosti i potcjenjivački stav prema njezinom vrednovanju problem društva, a ne pojedinca. Ističe nedostatak obrazovanja kao jedan od vitalnih razloga za iskrivljenu percepciju umjetničkog rada, kao i često doživljavanje suvremene umjetnosti kao neshvatljive i elitističke.

“Naravno, stereotip o umetniku je kliše, ali mislim da je pre svega odgovornost obrazovnog sistema da se bavi time. Druga strana medalje je da umetnost, posebno savremena umetnost, može biti viđena kao prilično elitistička – izložbe posećuju pretežno publika nekako povezana sa umetnošću u svojoj profesionalnoj sferi i neki ljudi bukvalno osećaju nelagodu zbog posete galerijama od straha da ne razumeju umetnost ili izgledaju lažno. Mislim da je ključno kako komuniciramo umetnost sa javnošću. Međutim, za mene bi ovo uglavnom trebalo da bude rad institucija, a ne pojedinaca.” 

Sponzori, grantovi i projekti: Put do izgaranja u tri koraka

Rad umjetnika, često nematerijalan, kontinuiran, pa čak i cjeloživotni, logično je podcijenjen u kapitalističkoj ekonomiji gdje je osnovna roba ljudska pažnja. Pritisak da stalno proizvode i natječu se za prilike doprinosi sagorijevanju, posebno pogađajući umjetnike i umjetnice koje rade bez institucionalnog zaleđa. No, nije dovoljno samo stvarati; suvremeno društvo od umjetnika zahtijeva i brigu o financijama. Profesionalno poznavanje pisanja projekata za umjetnike je danas imperativ, bez kojeg često ostaju neplaćeni, irelevantni i nevidljivi. Prijava za projekte koji vas zaista nadahnjuju ili za one koji su najisplativiji postavlja pitanje koje rastrže umjetnike između ideala i egzistencije. No postoji li neka zlatna sredina? Benjamin iz Galerije Manifesto kaže da mu burn out najčešće prijeti krajem godine, baš onda kada je najvažnije posvetiti se financijama, a definira ga kao “kružni tok iz kojeg je pravo teško izaći”.

“Veliki broj organizacija u civilnom sektoru rade projekte koji se baziraju na trendovskim kulturnim politikama za koje ima najviše otvorenih poziva. Mi radimo upravno suprotno, bavimo se stvarima koje nas interesuju i za koje smatramo da su bitne za društvo i za nas, pa onda tražimo načine finansiranja. To je malo teži put, ali je kompromis koji želimo da napravimo”, ističe.

Ilustracija: Milana Trifunjagić / Crack and the City

Udruga Montparnasse, koja djeluje u malom makedonskom gradu Kičevo, uspijeva financirati svoje projekte zahvaljujući sponzorima. Darko ističe da je ovakav način financiranja daleko od optimalnog, ali smatra da je manje kompliciran nego apliciranje za grantove: “Mnogi umetnici i udruženja se bore sa pitanjem da li da se više fokusiraju na umetnički rad ili na birokratske procese u vezi sa apliciranjem za grantove. Složenost nekih grantova može ugušiti kreativnost, dok niska finansijska podrška i nedostatak transparentnosti u javnom sistemu dodele grantova u zemljama poput Makedonije mogu biti značajan izazov. Nije retkost potrošiti ceo mesec pripremajući aplikacije za grantove samo da biste dobili deo tražene finansijske podrške.”

Tena Starčević priznaje da je početak njenog rada u nezavisnom kulturnom sektoru bio obilježen sumnjom u sebe i svoju stručnost. Međutim, sada, s vremenskom distancom, potpuno drugačije sagledava tu problematiku: “Problem je u kroničnoj potkapacitiranosti brojnih organizacija koje bi uredno trebale imati troje, četvero zaposlenih, a financijski si to ne mogu priuštiti pa velik dio posla pada na jednu ili dvije osobe koje onda pucaju po svim šavovima. Multitasking i paralelno prijavljivanje projekata, provođenje projekata, izvještavanje i hej, pisanje novih projekata jer što ćemo kad ovaj prvi završi? E, to su situacije koje ljude, nažalost, vode do potpunih slomova.”

Balkanski kulturni krajolik: prilika za umrežavanjem 

Iako balkanska sredina sa sobom nosi neke specifične izazove, pogotovo kada je riječ o nezavisnoj kulturi i umjetnosti, postavlja se pitanje je li za umjetnike prepreka isključivo geografski položaj ili je put koji su odabrali složen i zahtjevan sam po sebi?

Boyana Dzhikova, koja stvara i radi u Sofiji, ističe da je tržište na Balkanu gotovo nepostojeće, što čini održavanje umjetnika skoro nemogućim, ali ističe i da su bugarski umjetnici često izolirani od ostatka bivše jugoslavenske scene. “Čini se da nedostaje veza među umetnicima u susednim zemljama kada je u pitanju Bugarska, za razliku od bivše Jugoslavije. Dakle, put do ‘uspeha’, kako materijalnog tako i kritičkog, leži u Zapadnoj Europi. Takođe, izgleda da Bugarska preferira najlošiju vrstu kiča kada su u pitanju spomenici i javna umetnost”, primjećuje.

Tena iz Kolektiva Arbajt smatra da umjetnike s Balkana povezuje “entuzijazam i želja za boljim uvjetima”, ali isto tako da je “borba za prostor i financije konstanta gotovo svih organizacija”. “Dapače, upravo nam i susreti na ovakvim konferencijama mogu pomoći da osvijestimo dodatne specifičnosti unutar zadanih geografskih koordinata. Ipak, ispada da su neke borbe zajedničke, što je dodatna motivacija da se povezujemo na raznorazne načine i da ne odustanemo od ideje boljih uvjeta u kulturi. Isto tako, sjajno je što ovakve konferencije omogućavaju upoznavanje s primjerima dobrih, ali i loših praksi organizacija iz drugih zemalja. Na taj način jedni od drugih učimo i usvajamo nova znanja koja potencijalno možemo i iskoristiti u okviru djelatnosti naših organizacija i kolektiva”, zaključuje.

Izazovi kao što su nedostatak tržišta, diskonekcija među umjetnicima u susjednim zemljama te konstantna borba za prostor i financije predstavljaju zajedničke teme s kojima se suočavaju umjetnici širom regije. Unatoč tim izazovima, postoji ohrabrujuća perspektiva za umjetnike na Balkanu. Susreti poput ovih kojima smo imali priliku svjedočiti na završnoj konferenciji Kooperativinog projekta REG.Lab, posvećenog upravo održivom razvoju regionalnih suradnji, omogućuju umjetnicima da osvijeste specifičnosti svoje regije te da se povežu i razmjene iskustva. Različiti modaliteti povezivanja i upoznavanje s primjerima dobrih praksi iz drugih zemalja pružaju motivaciju i inspiraciju za rad na unapređenju uvjeta rada u kulturi. Ova zajednička borba postaje katalizator za solidarnost i suradnju među umjetničkim kolektivima i organizacijama, čineći put umjetnika na Balkanu izazovnim, ali i ispunjenim potencijalom za pozitivne promjene u kulturnom sektoru. 

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta Regional Cultural Action Laboratory – REG.LAB

Objavljeno
Objavljeno

Povezano