

Autonomna tvornica kulture – Attack! osnovana je 1997. godine u Zagrebu na inicijativu Vesne Janković i Marka Strpića. Do danas je Attack! realizirao mnogobrojne projekte temeljene na idejama građanskog aktivizma, alternativnog kulturnog djelovanja, anarhizma, uradi sam kulture… Attack! je važno rasadište kulturnog i umjetničkog djelovanja, a neke od organizacija i manifestacija su upravo nastale u njegovom okrilju, poput Fade In-a ili Revije amaterskog filma. Osim toga, Attack! je jedna od rijetkih organizacija u kojoj dolazi do prirodne i spontane smjene generacija. Detaljan osvrt na prvih pet godina djelovanja Attacka možete čitati u članku Francuski ključ, Borisa Koromana, dok ovdje u razgovoru sa Sanjom Burlović pažnju usmjeravamo na cjelokupnu sliku te sagledavamo faze razvoja i odrastanja Attacka.
KP: S kojim je osnovnim ciljem i idejom osnovana Autonomna tvornica kulture?
S. B.: Ja nisam bila u toj prvoj generaciji Attack-a! Tada sam tek došla u Zagreb. Mislim da je glavni cilj bio napravit organizaciju koja će okupljati ljude sličnih svjetonazora, koji će zajedno raditi na području aktivizma, nezavisne kulture, ukazivati na propuste i loše strane suvremenog društva. Moram napomenuti da je Attack! osnovan 1997. godine u vrijeme kad je ova scena koju danas imamo bila potpuno nerazvijena i Attack! je bio jedina takva organizacija u Zagrebu, a mogu tvrditi i u tadašnjoj Hrvatskoj. Situacija u tadašnjoj državi nikako nije bila pogodna za funkcioniranje jedne takve organizacije, koja je jasno izlazila “van” sa svojim stavovima protiv nacionalizma, fašizma i svega ostalog što je od tadašnje vlasti bilo u “milosti”. Što se tiče nezavisnog kulturnog djelovanja, u tadašnjem Attacku! su se organizirali D.I.Y. koncerti, distribuiralo se nezavisno izdavaštvo (fanzini, majice, muzička izdanja), radili su se performansi i nekovencionalne predstave, izložbe neafirmiranih umjetnika/ca…
IZLAZAK U JAVNI PROSTOR
KP: Možeš li se prisjetiti nekih akcija koje je Attack organizirao na samim počecima, a koje su zapravo bile reakcija na tadašnju društveno-političku klimu?
S. B.: U početku su se pokušavale raditi akcije slične onima u pokretima u Zapadnoj Europi i SAD –u. Tako da su tada bili prvi pokušaji Recalaim the Streets, Food not Bombs, pa čak i zauzimanje prostora – skvotiranje. Ekipa je sudjelovala na različitim prosvjedima od kojih je najupečatljiviji zasigurno ostao onaj za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma. Radile su se i akcije protiv homofobije, pa su se nosili natpisi na papirićima okačeni na majice sa parolom “Ja sam anarho lezbača”. Krajem devedesetih radit punk koncert s bendovima koji pripadaju nekakvoj anarho-punk sceni bilo je vrlo opasno. Sjećam se Samobora ’97.ili ’98. Na taj koncert koji nije radio Attack!, upali su specijalci i pretukli neke od posjetitelja. Sve se naravno zataškalo.
KP: Koje bi projekte izdvojila kao projekte kojima je Attack izašao u javnost?
S. B.: Definitivno FAKI, koji djeluje već 13 godina. Zatim Libra Libera, to je bila borba za slobodnu književnost krajem 90-ih. Naravno tu su i akcije koje smo radili po ulicama Zagreba poput Reclaim the Streets te skvotiranja različitih prostora u gradu.
KP: Zašto je za Attack! bio važan izlazak na ulicu i osvajanje javnih prostora? Je li Attack! krajem devedesetih prepoznat kao novi društveni pokret?
Ne znam jesmo li mi prepoznati kao novi društveni pokret. Možda je to malo pretenciozno tvrditi. Svakako da je Attack! odigrao neku ulogu u razvoju civilnog društva i nezavisne kulturne scene, s obzirom na načine rada i stavove ljudi u Attacku!, ali ne bih baš sa sigurnošću mogla tvrditi da se tu radi o društvenom pokretu. Premalo je ljudi obuhvaćeno da bi se govorilo o takvom procesu. Ipak ostavimo to sociolozima.
AKC I ATK
KP: Attack se 2001. podijelio na dvije skupine, Autonomni kulturni centar – Attack i Autonomnu tvornicu kulture. Koji su bili uzroci podjele unutar Attacka i na koji je način ona izvršena?
KP: Djeluje li Attack u zajedničkim projektima s Autonomnom tvornicom kulture?
KP: Koliko je i na koji način smjena generacija u Attacku utjecala na njegovo djelovanje, značaj i paradigmu?
KP: Pripremate li tu predaju štafete mlađoj generaciji, i ako da, na koji način ćete izvršiti transfer?
BORBA ZA PROSTOR/E
KP: Akcijom Juriš na Jedinstvo 6. studenog 1999. attakovci su skvotirali tvornicu Jedinstvo, na savskom nasipu. U lipnju 2000. podrumski prostor tvornice Jedinstvo i službeno je pripao Attacku. No, već u prosincu 2003. ostali ste bez tog prostora. Kako ste se snalazili te koliko je nedostatak prostora utjecao na vašu vidljivost?
S. B.: U svakom slučaju utjecalo je na našu vidljivost. U tom smo periodu radili samo muzičke programe. Kako naši glazbeni programi nisu bili komercijalni nismo ih niti mogli raditi u klubovima koji su tražili velike novce. Partije koje smo radili, radili smo ilegalno u prostorima izvan Zagreba. Za to su znali samo ljudi koji su bili u tom užem krugu, šira publika nije znala. Mnogi ljudi su vezali Attack uz prostor tvornice Jedinstvo. I dan danas je tako. Slušam reakcije mlađe generacije koji taj podrumski prostor previše idealiziraju, možda zbog toga što su tada bili premladi da tamo dolaze pa dobivaju samo priče “od nekad davno u Attacku!”. Ja bih svakako htjela da se to već jednom demistificira.
KP: Od 8. do 17. rujna 2005. godine Attack je sudjelovao u Operaciji:grad, desetodnevnoj kulturnoj manifestaciji u prostoru napuštene bivše tvornice Badel i bivše gradske klaonice Zagrepčanka. S kakvim je programom Attack sudjelovao u Operaciji:grad?
KP: Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade osnovan je 2008. godine, nakon niza akcija zagovaranja koje je predvodio Savez za Centar za nezavisnu kulturu i mlade (danas Savez Operacija grad). Kakvu je ulogu odigrao Attack u cijeloj toj priči?
U to vrijeme stvaranja Centra, na nezavisnoj sceni postojale su uz Attack! organizacije koje su bile i još uvijek jesu jake u svojim područjima, tako da smo zajedničkom pričom koja je objedinjavala cijelu scenu uspjeli dobiti Centar. Devedesetih je bila drugačija priča, scena nije bila toliko jaka, a Attack je nudio neku drugu priču i prostor za rad za sve one koji se nisu pronalazili u institucionalnom i komercijalnom radu. Danas je to puno drugačije.
KP: Nakon borbe za prostor u tvornici Jedinstvo te napuštanja istog, Attack je krajem 2007. godine započeo novu borbu za prostor. Skvotirali ste nekadašnju tvornicu lijekova i drugih medicinskih pomagala Medika. Prostor ste dobili krajem 2008. godine. Koliko je stalni prostor olakšao djelovanje i na koji način?
KP: Možeš li objasniti kako je došlo do potpisivanja Ugovora s Gradom na temelju kojega je Attack dobio na privremeno korištenje prostor Medike te zašto je prostor dobiven na privremeno korištenje? I na kraju, kakav ste dogovor postigli s Gradom?
SURADNJA I KOMUNIKACIJA
KP: Mediku dijelite s drugim udrugama i pojedincima. Više udruga pod istim krovom olakšava ili otežava rad?
KP: Stalni projekti Attacka su FAKI, Ministarstvo Psihodelije i ATTACK na kulturu – Medika. Možeš li reći o čemu se radi?
KP: U Medici održavate radionice. Kojega su tipa radionice?
KP: Kako Attack financira svirke, projekte, radionice i ostala događanja?
KP: Prostor Medike osim kao prostor za rad koristite i kao životni prostor? Koliko ljudi trenutno živi u Medici i koji su kriteriji za useljenje?
KP: Kako funkcionira život u skvotu? Jeste li prilikom osmišljavanja modela za Mediku koristili neke inozemne primjere, ili ste u potpunosti kreirali svoj?
BEZ HIJERARHIJA I STRUKTURA
KP: Izraz “attackovac” postao je odraz identiteta. Što on za tebe znači?
S. B.: Mi ne volimo da nas tako etiketiraju, ali to je učestala pojava. Nikada nisam razmišljala o tome što to za mene znači, no mogu pretpostaviti što znači za druge. Uglavnom su nas smatrali nekim getom koji se isto oblačio i brijao na iste stvari, uglavnom aktivizam i anarho-punk. Ja osobno nikada nisam smatrala da moram biti u nekoj ladici.
KP: Attack se pri svom nastanku legitimirao i deklarirao kao nehijerarhijski strukturirana udruga građana. Je li se takva struktura organizacije održala do danas?
S. B.: Da, održala se. Attack je organiziran tako da je Skupština glavno tijelo koje donosi sve odluke. Skupština se održava svake dvije godine. Postoji pet ljudi koji zastupaju udrugu, koje bira Skupština. Oni nemaju neki veliki utjecaj, već pravo potpisa. Attack nema predsjednika ili predsjednicu, niti dopredsjednika ili dopredsjednicu.
KP: Koje su dobre, a koje loše strane takvog načina funkcioniranja?
S. B.: Dobra strana je to što se na taj način svi osjećaju jednako važnima i u mogućnosti su da donose odluke koje su bitne za funkcioniranje. S druge strane teško je uvijek postići konsenzus s kojim će bit svi zadovoljni. Isto tako kod ovakvog funkcioniranja vrlo je bitno preuzimanje odgovornosti pojedinaca/ki za svoje postupke i određene projekte, a to je teško postići. Uvijek postoji grupa ljudi koji su odgovorni/e i drugi/e koji ne mogu ili nisu u stanju preuzeti odgovornost.
KP: U čemu vidiš najveći utjecaj Attacka na društvo i kakvo ima značenje?
KP: Koji su problemi s kojima se susrećete u svom radu?
KP: Nezavisna kulturna scena oduvijek ima problema s prostorom za rad, financiranjem i često nailazi na nerazumijevanje od strane lokalnih i državnih vlasti. Prema tvom mišljenju kreću li stvari na bolje? Je li se išta promijenilo od 90-ih do danas?
KP: 1997. godine, kada je osnovana Autonomna tvornica kulture, političke i društvene okolnosti bile su drugačije no danas. Koliko je i kako promjena okolnosti utjecala na Attack i njegove ciljeve? U kojem se smjeru Attack danas kreće?
Nadam se da se kreće na bolje. Ulaskom u EU stvari će se promijeniti. Znam mnoge organizacije u Europi koje isto imaju skvotirane prostore poput Attacka. No, njihovo je financiranje puno bolje riješeno. Dobivaju sredstva i od grada i od države za cijeli prostor i hladni pogon. Ne dolaze im nikakve inspekcije. Primjerice Metelkova u Sloveniji je također skvotirana, oni su također polulegalni, plaćaju režije, no ne i najam. Iako nemaju riješene sve papire imaju svoju autonomiju. Ne može se naplaćivati ogromne rente i režije nekome tko se bavi nečim nekonvencionalnim te nema zarade od toga što radi. Ja se nadam da će jednog dana biti tako i u Hrvatskoj.