

U malom prostoru Ekspedicije susreću se divljina i beton, sloboda i zabrane, idila i rad, a izložba se od odgovora na niz ironično postavljenih pitanja – mudro suzdržava.
Piše: Petra Sever
“Ako ti kažem da je grad kojemu stremi moje putovanje isprekidan u vremenu i prostoru, čas rjeđi, čas gušći, ne smiješ vjerovati da potraga za njim smije stati.” Ovim citatom Itala Calvina umjetnica Ines Krasić šalje svoju Ekspediciju u sferu vanmaterijalnog, procesualnog, promjenjivog i nedefiniranog. Samu instalaciju postavlja u prizemlje Muzeja suvremene umjetnosti. Što je fizički prostor bez simboličnosti koju mu svakodnevno rutinski pridružujemo? Prema prikazanom, on je tek slika, okvir radnje, žičana i strukturalna okosnica svega onoga što mi reflektiramo.
Na samom ulazu u prostor izložbe smješten je osvijetljeni natpis PUBLIC MARKET čime nas se želi uputiti kako ulazimo u prostor razmjene. Ovaj je proces ipak srž civilizacije. Jezična, a potom i robna razmjena omogućile su adaptaciju prirodnog okoliša, ali i njegovo zauzimanje. Time je konstruirana opreka privatnih i javnih prostora, aspekt koji izložba posredno interpretira. Također, razmjena ideja, iskustava i mišljenja su procesi koji kreiraju svakodnevni život, ali i prostor. O ovakvom procesualnom pristupu prostoru posebno govori sociologinja Martina Löw koja ga određuje kao sintezu socijalnih dobara, drugih ljudi i imaginarnih mjesta kroz percepciju i sjećanja, ali i kao proces fizičkog smještanja dobara i ljudi. Svakodnevni izlazak u grad je ekspedicija u nepoznato jer se on uvijek mijenja.
Maleni izložbeni odjeljak prepun je raznolikih instalacija. Ističu se masivni billboardi koji reklamiraju život u raznim prostorima. Pogled vuče ka koloritnom totalu australskog gorja usred pustinje. Kao da nam poručuje da su negdje daleko zalasci sunca ljepši. Australskom pejsažu suprotstavljena je velika crno-bijela fotografija pročelja neimenovane, oronule zagrebačke zgrade – prototip “betonskih spavača” čestih u pejzažu ovoga grada. Fotografija je privlačna jednako kao i život u jednom od skučenih prostora na koje asocira mnoštvo zbijenih prozora. Prikaz prostranstva kojeg povezujemo s pojmom slobode antonim je socijalističkom obliku gradnje koja, u slučaju političkog čitanja ove izložbe, može asocirati na razdoblje neslobode. Mnogi su pod impresijom šarolikih billboarda odlučili potražiti svoju sreću u nekim drugim prostorima i političkim sustavima.
Ostatak izložbe preispituje uspjeh takve ekspedicije. Otkinuta parola u blizini predstavlja rad kao nužnost, kao aktivnost koja uvjetuje dobar život. Parola prvotno apostrofira Australiju, no naziv države je prekrižen čime se upućuje na univerzalnost iskustva. “A good lifestyle is not free”, dvosmisleno poručuje tekst. Pripisivanje značenja pojmu free prepušteno je interpretatoru. Prevladavajući materijal ostalih izložaka je željezo, odnosno žica. Od objekata koji privlače pozornost treba istaknuti žičani automobil Fender Bender, rad Juraja Svilkovića koji je uključen u postav. On je ogoljen brenda, ali i svoje funkcije prijevoznog sredstva. Nedaleko automobila nalazi se i zamjenska guma, on se ironično pokušava popraviti. Upućuje se na kretanje, no ono nije omogućeno u stvarnosti, samo u prostoru fikcije.
U blizini se nalazi i kamp prikolica naziva Sonda koju okružuju suncobrani i stolici. Njegov opis podsjeća na idilu, no to ipak nije idealan prostor. Suncobrani su crni, a stolci su tek žičani obris, a ne predmet na kojem se doista može sjediti. U kamp prikolici je smještena “izložba u izložbi” naziva How to Build a Pretty Life. Znak na vratima prikolice upozorava na to kako je izložba u izgradnji, stoga je ulazak zabranjen. Sonda omogućuje neprekidno kretanje i istraživanje, no u njoj se nailazi na prikaze fiksnih stambenih zgrada, prozora… Posebno je interesantna fotografija na kojoj čovjek visi s prozora kako bi pomogao u namještanju klima uređaja. Izložba nas ironično pita kako izgraditi dobar život, nudi nam da zavirimo u odgovor, no ne omogućuje nam i potpuni pristup spoznaji, daje nam tek njene naznake.
Izložba se temelji na antagonizmima – političkim, prostornim i ideološkim. Šalje nas u pohod za otkrivanjem tajni dobroga života, prikazuje nam različite opcije i upućuje nas na razmjenu iskustava. U malom prostoru sabija australsku divljinu i socijalistički beton. Masovni okviri koji zaokružuju kompoziciju podsjećaju nas na to kako je sve ono što je izloženo, što mislimo da smo percipirali tek skup slika na billboardu, simbolička reinterpretacija materijalnog koje ne posjeduje imanentno značenje.
Objavljeno