Kritika Možda su devedesete najbolji primjer kako presjek jedne generacije različito doživljava i pamti isto desetljeće. Dok se u jednom dijelu svijeta za njih veže nostalgija za filmovima poput Foresta Gumpa ili Pulp Fictiona, pojava britpopa te širenje interneta i globalno povezivanje, u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije devedesete potiču, blago rečeno, potpuno suprotne emocije. Rat i njime prouzrokovana stradanja i uništavanja, a zatim i tranzicija koja je upropastila ono što je rat preživjelo, proganjaju bivšu Jugoslaviju, ne kao sablast, nego kao svakodnevica u političkim, društvenim, emocionalnim, ali i umjetničkim praksama. Toliko su prisutne u obliku uvijek tinjajućeg nacionalizma i klerikalizacije društva da se proteklih trideset godina od završetka rata čini kao posljednja godina toga, za neke, nesretnog desetljeća.
Dnevno iskustvo takve zajednice dovoljan je razlog da se pred izložbu Osvijesti! Odupri se! Reagiraj! Performans i politika u postjugoslavenskom kontekstu 1990-ih grupe kustosa Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Moderne galerije i Muzeja suvremene umjetnosti u Ljubljani, otvorene 14. prosinca 2023. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, postave vrlo visoki zahtjevi kritičkog promišljanja aktera i okolnosti na umjetničkoj sceni ozloglašenih devedesetih.
Međutim, prije nego što na izložbu bacimo kritički pogled, treba napomenuti da je postavljanje izložbe o performansu već samo po sebi odvažan čin koji treba pohvaliti. Za razliku od ostalih umjetničkih praksi iza kojih najčešće ostaje djelo prikladno za izlaganje u prostoru, performans, često nastao gerilski, u izvaninstitucionalnim okolnostima, nema infrastrukturu koja će ga primjereno dokumentirati, a svoju pojavu godinama kasnije duguje jedino pedantnim pojedincima ili samim autorima koji pažljivo skupljaju preostale materijale, izreske iz novina ili pokoju fotografiju.
Stoga većinu izložaka na trećem katu MSU-a čini upravo arhivski materijal (slike, novinski članci i nešto predmeta koji su preživjeli bacanja osobnih arhiva). Zbog takve raznovrsnosti materijala i zabilježenih performansa, ali i zbog razvedenosti prostora u kojem se izložba nalazi, kustosi su odustali od pokušaja narativne koncepcije izložbe, što nije čest slučaj te pruža kustosima nove mogućnosti za reinterpretaciju i istraživanje već poznatih performansa. Posjetitelji tako mogu vidjeti okupljene različite umjetnike i kolektive iz toga razdoblja, kao što su Vlasta Delimar, Tomislav Gotovac, Igor Grubić, NSK, Sven Stilinović i mnogi drugi.
Centralnim izložbenim prostorom dominira velika reprodukcija fotografije poznatog Grubićevog Crnog Peristila, svojevrsne sinegdohe performansa i land-arta 90-ih godina, dok se za mlađu hrvatsku publiku u ostalim prostorima mogu pronaći primjeri antiratnih i društveno angažiranih performansa s kojima se zasigurno nisu imali prilike upoznati, a od kojih neki djeluju iznenađujuće aktualnima i danas.
Jedan je od njih rad Danice Dakić Witness u kojem autorica na obezglavljene postamente na Trgu oslobođenja u Sarajevu, na kojima su se do rata nalazile biste kanonskih autora kao što je Ivo Andrić, postavlja video nepomične ruke, a u zvukovnoj se podlozi čuje kucanje pisaće mašine. Rad time tematizira sve učestalije promjene umjetničkih kanona koji se ne oblikuju prema vrijednosti i važnosti umjetničkih djela, nego prema etničkoj, vjerskoj, nacionalnoj ili ideološkoj odrednici autora (što se dogodilo i mnogim umjetnicima na području bivše Jugoslavije), ali i odnos novih vlasti prema umjetninama nastalim u socijalističkoj prošlosti koje se nevoljko vraća u javni prostor – ako uopće imaju tu sreću da ih se vrati, a da ne tavore po raznim podrumima i depoima ili, još gore, da budu uništene.
Maja Bajević u performansu Dressed Up izvedenom u Sarajevu 1999. prekraja kartu Jugoslavije u haljinu. Krojenje, posao koji se tradicionalno pripisuje ženama, onima kojima patrijarhalna ideologija nije namijenila mjesto subjekta u stvaranju nacionalnih država, pokazuje se kao čin koji se opire povijesti i kulturi zasnovanoj na jasnim i preciznim prekidima i rezovima. Pod umjetničinim rukama nastaje haljina, svakodnevni odjevni predmet koji otkriva fragmentiranost u doživljaju raspada jedne države. Tkajući tako u veliku povijest svoju vlastitu, Bajić ističe osobni karakter povijesnog i političkog događaja koji je preobrazio živote mnogih.
Problematika tijela i rata uvedena je putem performansa Dubrovnik-Valencia-Dubrovnik u kojem Slaven Tolj skida 12 slojeva odjeće u kojima je provodio ratne godine u Dubrovniku. Pritom umjetnik sa svakim skinutim komadom odjeće u svoje tijelo ušiva po jedan gumb, čime se upisuje u tradiciju body arta vrlo blisku bečkim akcionistima 60-ih godina. Na kraju umjetnik trga gumbe s vlastitog tijela ostavljajući po njemu rane nalik na one zadobivene u ratu. Tijelo umjetnika, ali i samu figuru autora, tematizira Božidar Jurjević koji se u performansu ART-UBI Fluxus Ibi Motus “posprema” u sigurnosni metalni kovčeg Etnografskog muzeja Rupe u Dubrovniku, gradu pod UNESCO-ovom zaštitom koji je 1991. doživio velika ratna razaranja prilikom kojih su se umjetnine nastojale zaštiti. Ovim se performansom imperativu zaštite umjetnosti suprotstavilo pitanje vrijednosti ljudskog života u odnosu na umjetničko djelo. Konačno, čovjek u limenom sanduku koji služi za čuvanje umjetnosti konotira mrtvački sanduk kao jedan od uobičajenih predmeta toga razdoblja.
Nakon hrvatskih i bosanskohercegovačkih primjera koji se bave tragedijom rata, izložba pokazuje da se performans u Srbiji, odnosno SR Jugoslaviji, 90-ih pojavljuje kao građanski neposluh i postaje dijelom antiratnih prosvjeda, štrajkova i negodovanja protiv političke i društvene situacije koju su proizvele političke elite, pri čemu ne manjka ni duhovitosti i ciničke svježine u kritici. Jedan je takav primjera kolektiv Led Art koji ideju promjene agregatnog stanja vode u led u kojem nema kretanja, pa stoga nema ni budućnosti, prenosi u vlastitu umjetnost kojoj pristupa s cijelim setom egzistencijalističkih pitanja. U svojim akcijama ukazivali su na zločine srpske agresije pa tako ocrtavaju konture ljudskih likova na ulicama sugerirajući na veliki broj ubijenih u ratovima u Jugoslaviji. Istovremeno, svojoj umjetnosti pripisuju socijalni karakter, što se vidi u performansu Opasuljivanje u kojem članovi kolektiva građanima dijele grah povodom smjenjivanja guvernera Narodne banke Jugoslavije.
Izložba uključuje i vrlo aktualan i krajnje zabavan crnogorski Muzej biciklističkog ustanka Slobodana Mijatovića kao parodiju povijesti u kojoj su dobro poznati događaji, osobe, svijetli i tamni primjeri povijesti reinterpretirani na način da su im protagonisti biciklisti, čime prokazuju potpuno arbitrarnu konstrukciju nacionalnih i inih identiteta koji su 90-ih godina određivali živote pojedinaca.
Treba pohvaliti i širenje pojma performansa na tiskane medije koji su imali važnu ulogu u antiratnoj djelatnosti 90-ih, kao što su Feral Tribune, Mladina, Vreme i Arkzin. Riječ je o časopisima i novinama koji su se protivili službenim, nacionalističkim politikama država u kojima su izlazili te su u tome smjeru oblikovali svoju uredničku politiku i vizualni identitet. Zato se oni sasvim dobro uklapaju u tematsku odrednicu izložbe koja se bavi pojavama 90-ih.
Izložba performansa u MSU-u vrijedan je događaj koji će posjetitelje informirati o mnoštvu performansa koji su se pojavili tijekom razdoblja kada je performans bio sredstvo otpora i reakcije na nesretnu stvarnost koja ga je okruživala. Također, izložba je prilika da se performans još jednom promisli kao umjetnički medij koji je često zapostavljen u kanonizaciji različitih umjetničkih praksi, a upravo je on devedesetih bio plodno mjesto osvještavanja, odupiranja i reakcije.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
