Tema Piše: Matko Vlahović
Utjecaj digitalnih tehnologija i raznih online platformi na domenu rada već neko vrijeme dobiva znatnu pažnju u javnosti. Postalo je teško izbjeći tekstove i analize koje raspravljaju o tome tko je u opasnosti da mu roboti ukradu posao – vozači, liječnice, čistači, novinarke, prevoditelji, profesorice i brojni drugi_e su potencijalno zamjenjivi algoritmom. No dovoljna je samo kratka šetnja ulicama i mimoilaženje s brojnim mladim dostavljačima_cama sa žutim i plavim torbama da narativ o automatizaciji postane u najmanju ruku sumnjiv. Olakšavanje svakodnevnog života autsorsanjem sitnih obaveza i zadataka omogućeno platformskim radom moguće je nazvati automatizacijom samo iz perspektive klijenta koji si može priuštiti takvu uslugu. Kad je riječ o radnicima – nerijetko pripadnicima ranjivih skupina poput mladih, migranata ili siromašnih – automatizirala se tek njihova eksploatacija.
Princip rada i poslovni model digitalnih platformi, poput Ubera, Bolta, Wolta, Glova i sličnih, relativno je dobro poznat. Prema službenom narativu spomenute platforme tek su posrednici između onih koji pružaju određenu uslugu i onih koji ju trebaju, kupaca i prodavača. Sve ostalo je stvar ponude i potražnje. Naglašavanje posredničke uloge nije slučajno, ono kompanijama omogućuje izbjegavanje uobičajenih uvjeta zapošljavanja i plaćanja raznih obaveza kao što su zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ili pak održavanje opreme potrebne za rad i hladnog pogona. Prilikom ulaska na određeno tržište nedostatak regulacija znači da imaju priliku pružiti jeftinije usluge od postojeće konkurencije, a da istovremeno relativno privlačnim inicijalnim naknadama za rad privuku veliki kontingent zaposlenika. Pritom je nezanemariva i uloga financijskog kapitala. Budući da digitalne kompanije imaju nepresušne izvore rizičnog kapitala, privremeno subvencioniranje cijena usluga ne predstavlja veliki problem – pogotovo ako će doprinijeti zauzimanju tržišta i monopolizaciji. Jednom kad je lokalna zajednica transformirana i ovisna o platformi, subvencije prestaju, a sve se veći dio troškova autsorsa na radnike.
U standardnom narativu ipak nedostaje jedan ključni detalj, a to je ovisnost takvog poslovnog modela o višedesetljetnoj fleksibilizaciji radnog zakonodavstva, opustošenosti javnih servisa, infrastrukture, institucija, kao i mreže socijalne sigurnosti – ukratko, ovisnost o rastu društvene prekarnosti. Svi ti faktori zajedno doprinose tome da milijuni ljudi diljem svijeta pristaju na u izrabljivačke uvjete rada. Stvarni poslovni model platformi stoga nije povezivanje pojedinaca pa čak ni pružanje usluga, već parazitiranje na osiromašenim i devastiranim zajednicama.
Razmjeri tog devastiranja portretirani su u dokumentarnom filmu Prava cijena online poslova (engl. The Gig is Up) kanadske redateljice Shannon Walsh, čije je prikazivanje u Hrvatskoj započelo krajem travnja u zagrebačkom Dokukinu KIC. Dokumentarac – kojeg je domaća publika imala priliku gledati još u sklopu prošlogodišnjeg Human Rights Film Festivala – donosi iskustva nesigurnosti raznih oblika platformskog rada koja se protežu na četiri kontinenta. Osobne priče radnika isprepletene su s analizama novinara i istraživačica koje unutar filma pružaju svojevrstan kontekstualni okvir. Premijerna projekcija u KIC-u također je bila popraćena tribinom na kojoj su sudjelovali Josip Miličević iz Sindikata radnika digitalnih platformi, Filip Majetić iz Instituta Ivo Pilar te Dunja Kučinac iz kolektiva BLOK i Platforme Za K.R.U.H., čije višegodišnje istraživačke tekstove o platformskom radu možete čitati na Biltenu.
Sam film otvara scena jutarnjeg sastanka dvadesetak dostavljača kineske tvrtke Hummingbird. Voditelj smjene stoji na podiju i pokušava animirati i motivirati radnike čitajući procedure s mobitela koje oni zatim uglas ponavljaju: “Što kažete kada vidite klijenta?”, pita ih, “Dobar dan! Hummingbird dostava!”, oni odgovaraju; “A kada dostavite paket klijentu?”, “Molimo vas potvrdite narudžbu!”; “A na odlasku od klijenta?”, “Želim vam sretan život! Molimo vas da nam ostavite dobru ocjenu!”. Kadrovi jutarnjeg drila i vježbe kineskih dostavljača zatim prepuštaju mjesto protagonistima dokumentarca koji u kratkoj montaži popraćenoj inspirativnom glazbom nabrajaju razloge zbog kojih su odabrali obavljati platformske poslove: mogućnost određivanja vlastitog radnog vremena, praktičnost, zato što vole biti aktivni, relativno visoka zarada itd. Ovaj se inicijalni kontrast između prikaza discipline i fleksibilnosti, nadzora i slobode kroz ostatak filma rasplinuje. Štoviše, pokazuje se kako je ono što se na prvi pogled doima kao sloboda ili fleksibilnost tek novi izvor eksploatacije.
Shannon Walsh je odabirom aktera koje prati u dokumentarnom filmu uspjela obuhvatiti razne aspekte platformskog rada te ujedno podsjetiti kako nije riječ o monolitnom fenomenu. Razni oblici rada mogu biti podložni “platformizaciji”. Primjerice, Francuskinja Leila Ouadah radi kao dostavljačica na biciklu za tvrtku Deliveroo. Majka je dvoje djece i taj joj posao predstavlja jedini izvor prihoda, kao i jedinu mogućnost da djeci omogući “pogodnosti” poput zdravstvenog osiguranja. Iz njezine perspektive saznajemo za smrt Mourada, također mladog dostavljača i njenog najboljeg prijatelja. Mourad je doživio nesreću na radu, biciklom se spuštao strmom i neosvijetljenom ulicom pri čemu nije uspio na vrijeme usporiti, završio je u komi i potom preminuo. Dok je bio u bolnici, Deliveroo je pokrivao troškove liječenja, no riječ je isključivo o znaku zabrinutosti oko imidža kompanije jer je vijest o nesreći na radu, zahvaljujući između ostaloga i Leili, dospjela u javnost. Na primjeru Mouradovog slučaja, Walsh ukazuje na sistemsku nebrigu za sigurnost radnika koji pod pritiskom algoritma moraju što brže obavljati poslove i riskirati živote.
Platformski radnici ovise o dobroj volji korporacija i po pitanju plaća i naknada. Kada se govori o pravima radnika na online platformama nerijetko je prvi korak borba da im se uopće prizna pravni status zaposlenika umjesto suradnika, korisnika aplikacije, samozaposlene osobe ili nečeg trećeg. Priče vozača i aktivista poput Ala Aloudija i Anette Rivero to jasno pokazuju. Kako Aloudi u dokumentarcu priznaje, borba za priznavanje osnovnih prava nije bez opasnosti. Kolektivno organiziranje je otežano zbog fragmentiranosti radne snage, fragmentiranosti koju se platforme izuzetno trude održavati, kao i straha od gubitka nerijetko jedinog izbora primanja. Rizik je utoliko veći zbog toga što platforme ne trebaju prolaziti kroz proceduru otpuštanja radnika već im je dovoljno zatvoriti njihov profil na aplikaciji. Također, mnogi radnici poput Aloudija imaju migrantsko podrijetlo što znači da se nerijetko nalaze na marginama društva i teško pronalaze zaposlenje. Kako je spomenuto, upravo parazitiranjem na takvim sistemskim problemima platforme održavaju svoj povlašteni položaj.
Aktivizam u takvom kontekstu stoga nije nešto što nastaje iz apstraktnih ideala, već iz sušte potrebe za preživljavanjem – drugim riječima, stanje je toliko loše da su ljudi spremni riskirati svoju egzistenciju jer ne vide drugi izlaz. Primjerice, iako se vole razmetati fleksibilnošću koju nude svojim zaposlenicima, online platforme lažnim oglašavanjem mnoge zatvaraju u začarani krug iz kojeg se je teško izvući. Upravo je to bio slučaj s Anette Rivero, koja u posebno emotivnoj sceni, slomljena beznađem situacije, govori: “Nikad zapravo nisam željela biti aktivistica. Uvijek sam bila kao, nemam vremena za to. Ili bi mislila, to nije moj problem. Ali ovo je postao moj problem. Pokušavam ne miješati svoju obitelj u ovo. Istovremeno im oduzimam vrijeme i, znate, ubacujem ovo u njihov život. I osjećam se i krivom jer sam sve ovo sama prouzročila. Napustila sam posao na kojem sam jako dobro zarađivala. Prije nismo morali razmišljati o tome hoćemo li se počastiti. Ili idemo li na plažu. Sad više ne mogu ni viđati roditelje jer si ne mogu priuštiti benzin. To je jednostavno sranje. Oprostite.”
Platformski rad nije ograničen samo na dostavljačke poslove ili vožnju taksija, već se u potpunosti može odvijati online. Prava cijena online poslova takve forme rada portretira kroz iskustva Jasona Edwardsa iz malog gradića u Floridi i Mitchela Amewieyeja iz Lagosa. Edwardsovoj svakodnevici na siromašnim marginama američkog društva posvećeno je posebno mnogo prostora. Životni prostor dijeli s bolesnom majkom ovisnom o kockanju, a kao bivšem zatvoreniku ne preostaje mu mnogo prilika za zapošljavanje izvan ispunjavanja anketa preko interneta. Dane stoga provodi u beskrajnom skrolanju po servisu na kojem traži upitnike za čije popunjavanje dobije par dolara. Pritom ponosno izjavljuje kako je shvatio da može zaraditi mnogo više pretvarajući se da je afroamerički republikanac. Unatoč obećanoj fleksibilnosti, Edwardsov posao zahtijeva konstantnu pozornost i stvara potrebu za provjeravanjem servisa. Zapravo dovodi do internalizacije straha od propuštanja nekog posebno pogodnog posla.
Amewieye pak radi za Amazonovu platformu Mechanical Turk. Njegov posao je obilježavanje fotografija koje će se koristiti kao baze podataka za treniranje algoritama umjetne inteligencije. Za par centi po fotografiji odgovara na pitanja o privlačnosti ili vjerodostojnosti profilnih slika nečijeg dejting profila. Svoju plaću ne prima kao depozit na bankovni račun, već u formi iznosa koji može potrošiti u Amazonovoj online trgovini – kako se šali, plaćen je u Amazon dolarima. Njegov slučaj demistificira brojne narative o automatizaciji i pokazuje kako nije riječ o nečemu što se isključivo odvija u digitalnoj sfer već ovisi o izrabljivanju milijuna ljudi u siromašnim dijelovima svijeta. Automatizacija i moderiranje online sadržaja počiva na golemoj količini nevidljivog rada.
Nevidljivi rad ili ghost work je termin koji su skovali Mary L. Gray i Siddartah Suri u knjizi istoimenog naziva kako bi slikovito opisali “određene vrste poslova koje je teško vidjeti. Možemo vidjeti vozača Ubera ili dostavljača hrane koji učinkovito isporučuje uslugu putem aplikacije. Možemo vidjeti te ljude. Ljudi koje ne viđamo su oni koji doslovno obavljaju zadatke koji stapaju osobu i računalni proces. Tvrtke namjerno brišu prisutnost i rad tih ljudi. Predstavljaju ga kao rad koji magično obavlja umjetna inteligencija ili internet.”
Utoliko je naziv Amzonove platforme Mechanical Turk izuzetno simptomatična metafora za razumijevanje vizije budućnosti koju digitalne kompanije imaju za budućnost rada. Takozvani Mehanički Turčin bio je stroj za igranje šaha iz 18. stoljeća, dizajniran da impresionira kraljicu Mariju Tereziju. Iako je predstavljen kao automaton, ispod stola se zapravo krio čovjek koji je upravljao lutkom koja je po šahovnici pomicala figure. Stoga je teško izbjeći zaključak kako je ono što priviligirani percipiraju kao automatizaciju tek mistificirajući naziv za kamufliranje rada siromašnih.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
