Tema Draga Dora,
teško mi je kolegama reći da mi je njihov rad loš. Kako se postaviti u toj situaciji?
Teško pitanje! Teško je i odgonetnuti kako odgovoriti, jer ne znam misliš li na situaciju u kojoj surađuješ s tim kolegama čiji ti je rad loš, pa to direktno utječe na tebe, ili na situaciju kad ti se samo ne sviđa novi film kolegice s faksa. Jesi li imala problema kad si rekla kolegama iskreno što misliš ili se nikad nisi ni usudila reći nešto negativno? Traže li kolege tvoje mišljenje u procesu rada ili kad je već sve gotovo? Čula sam da u ovom biznisu nije rijetkost da savjetodavci sami izmišljaju pitanja, ali nemojte me tjerati na to! Dajte malo pridjeva, detalja, struje svijesti. Ako vas je strah da će netko shvatiti da ste baš vi poslali pismo, potpišite se pseudonimom i promijenite neke informacije da se kamuflirate.
Recimo da se radi o situaciji da ti se ne sviđa nečiji samostalan autorski rad – na primjer, kolegica s faksa pozvala te na predstavu. Predstava ti je bila grozna, a poslije u gužvi srećeš autoricu i očekuje se da nešto kažeš. Želiš ju podržati jer znaš da je u tu predstavu utukla godine rada, ali ne želiš ni lagati. Ima li tu uopće sretnog kompromisa? U svakom slučaju ćeš morati živjeti ili s time da ju je tvoj komentar ili izostanak komentara možda pogodio, ili s time da nisi bila do kraja iskrena.
Neke ljude savjest uopće ne muči u takvim situacijama, pa dijele oduševljene komplimente iako to ne misle, a ima i onih koji drugima pokušavaju potkresati krila brutalnom kritikom što pravdaju kao “iskrenost”. Nelagoda je zapravo dobar znak, jer ako ju osjećaš, znači da ne želiš biti okrutna, ali ti i lažna pristojnost stvara mučninu. Živjela nelagoda, to je već pola posla. Često zapravo nije potrebno usiljenu društvenu situaciju kakva je otvorenje izložbe ili premijera filma pretvarati u priliku za iznošenje kritike.
Neizmjerno je iritantno dijeliti negativno mišljenje o nečemu što druga osoba radi ako ona to mišljenje nije tražila. Dok strepimo jer pretpostavljamo da kolege samo čekaju na našu cijenjenu presudu, možda je kolegici dovoljno da smo se pojavili na njenoj izložbi i dovoljno je mudra da ne peca komplimente. Možda joj je i draže da kažemo neki površni Bravo, Čestitam ili Svaka čast nego da joj u gužvi nakon izložbe držimo govor o tome što nam se sve nije svidjelo.
Osim toga, davanje iskrenog mišljenja o umjetničkom radu najvjerodostojnije je kad dolazi od ljudi koji osobno ne poznaju autora ili autoricu. U tom žanru čovjek si može dopustiti svašta i pritom nas sve skupa dobro zabaviti i odriješiti tegobnog zadatka da sami to govorimo ljudima koji su nam dragi. Evo nam za primjer lik Genea Hackmana u filmu Night Moves, koji je rekao da je jednom pogledao Rohmerov film i pritom se osjećao kao da gleda farbu koja se suši na zidu, ili princ Charles koji je za prijedlog dogradnje Nacionalne galerije u Londonu rekao da je poput monstruozne izrasline na licu voljenog prijatelja.
Evo nam i teksta Marka Kostanića koji je kult Danijela Dragojevića prozvao teorijom zavjere na hrvatskoj kulturnoj sceni, a evo nam i Ane Fazekaš koja je u kritici romana Marka Tomaša napisala: “Dalo bi se statistički dokazati da svaki put kad se srednjoškolac dohvati Bukowskoga, raste opasnost da još jedan aspirirajući pisac navuče traperice i počne pisati mamurne romane kao da je pitanje samo sljedećeg pelinkovca da čovjek propiše kao otac pijane proze”.
Hvala nebesima da uz takve kritike možemo odahnuti i osjetiti da nismo jedini s upitnicima nad glavom kad gledamo svesrdno hvaljene a osrednje filmove, ili čitamo bezvezne pisce koji zajedno sa književnom scenom misle da zaslužuju Nobelovu nagradu za roman prvijenac. Kad bi nam kolege bili među takvima, možda bi bilo lakše podijeliti svoje mišljenje o njihovom radu, ali najčešće nas za mišljenje pitaju kolege koji nisu postigli veliku slavu i ne želimo ih obeshrabriti. Ali ako smo dovoljno bliski, nema druge nego reći istinu. Počnimo od toga kako to ne napraviti.
Kad se prisjetim najgorih kritika koje sam dobila, tu je prijateljica koja mi je za kratki film rekla “Ne znam što da ti kažem“, i jedan bivši prijatelj koji je pohvalio moj dnevnik koji je potajno pročitao, da bi onda kritizirao kratku priču koju sam napisala kao razočaranje u odnosu na dnevnik, uz savjet da izbrišem sve osim jedne rečenice koja se njemu sviđa. Čak je i laganje znak veće socijalne inteligencije od davanja takvih komentara. Ako ti se cijeli stil kolegice uopće ne sviđa i nemaš ništa korisno za reći, umjesto da ju ubiješ razornom kritikom svega, bolje je prešutjeti sve to i ipak otići krotko u tu blagu noć.
Ako misliš da imaš nešto korisno za reći i da bi kritika mogla nekome pomoći, super, ali uvijek uzmi u obzir kakva je osoba kojoj to govoriš i u kojoj je fazi. Neki su nesigurni i jednostavno im treba podrška više nego kritika, a drugi idu kroz život obasipani komplimentima, nagradama i uspjesima. Na jednoj radionici pisanja prije desetak godina mentor je čitao moj tekst na glas i kroz smijeh komentirao: “Ok, ova rečenica ti je baš dobra. Ali onda ova rečenica nakon nje, pa kaj je to, jel ti pišeš za Cosmo?!”.
Sada mi je to smiješno, ali tada sam bila na rubu suza jer je on bio siguran da pišem rečenice kao za Cosmo zato što sam lijena, a ja sam svaku od tih rečenica peglala i prepravljala po pedeset puta. S druge strane, drago mi je da me tada nisu hvalili kao novu nadu hrvatske proze jer sada ne mislim da je to što sam tad pisala bilo dobro, i jako mi je drago da će moj roman prvijenac biti dostojan Nobelove nagrade.
Popularna sendvič metoda umetanja zamjerki između dvije pohvale je dosta prozirna (“Dobra ti je haljina, kroj ti ne stoji dobro, materijal je grozan, ali boja je super”), ali sve skupa će biti humanije ako uz sve što ti se nije svidjelo nešto i pohvališ. Naravno, umjesto da iznosiš svoje sudove kao božica objektivne kritike, ljepše je zadržati svijest o tome da je tvoj stav subjektivan i govoriti iz te pozicije. Kako god primjedbe bile umotane, ne postoji ništa što nas može zaštititi od toga da nas pogode.
Kritike koje nas najviše pogode (ali ne i obeshrabre) često su najkorisnije. Prošli mjesec sam više puta dubinski očajavala zbog sugestije da izbacim neke dijelove teksta koji sam pisala, ali kad sam to probavila, bilo mi je jasno da kritika stoji i na kraju sam bila zahvalna na njoj. Jesam li prije toga plakala? Jesam li bila bijesna? Da! Ali je li mi koristilo? Da! Nisu suze kraj svijeta, dapače, kako kaže KBO!, dok god je suza, bit će i čoveka.
Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo jednom mjesečno.
ObjavljenoObjavljeno
