Tema Draga Dora,
imam 55g i još se životno tražim, da li je to normalno?
X.
Draga_i X,
ne znam kako je imati 55 godina, ali brinuti se jer život nije došao do Trenutka kada sve postaje jasno vjerojatno izgleda isto i s 28 i sa 40 i s 55. Iz tvog pisma ne mogu izvući puno informacija pa ću pretpostaviti da pod “još se tražim” misliš na to da nisi pronašla_o svoj životni poziv, i/ili na generalni osjećaj da ti život nije tamo gdje misliš da bi trebao biti.
Svaki pretjerano čvrst i neprobojan narativ koji ljudi stvaraju o sebi čini mi se kao pouzdan znak da nešto ne valja, pa bih rekla da je prije nenormalno naglašavati da si se “životno pronašao” nego obrnuto. Ovu hipotezu potvrdila mi je i pretraga online rasprava na tu temu: ljudi koji tvrde da su se pronašli izražavaju se kao roboti koji su pročitali puno loše self-help literature ili pišu stvari poput “Things really fell into place in my brain after I did acid tbh“.
Ne želim reći da svatko tko ima osjećaj da se pronašao glumi, ali ideja da postoji trenutak u kojem se jednom zauvijek možemo pronaći i postići nirvanu prije nirvane očito je fikcija. Čak i ako smo među sretnicima koji znaju čime se žele baviti nismo ujedno našli cjepivo za povremeni osjećaj izgubljenosti i preispitivanje sebe. Dapače, imati takozvani životni poziv češće izgleda kao prokletstvo koje te progoni nego kao mirna oaza. Ali ljepše zvuči kada kažeš da si se pronašla, kao što je ljepše slušati glas voditeljice izvlačenja srećki na Lotu nego u tišini gledati kako se kuglice nemirno komešaju u prozirnom bubnju.
Pretpostavljam da osjećaj da se još nisi našla_o ima veze s nekim događajima koje ne navodiš u pismu. Možda se radi o famoznoj krizi srednjih godina, ali ni ona ne dolazi niotkuda. Period u kojem sam se najviše osjećala kao da kasnim za životom zapravo nije imao veze s mojim godinama, nego s velikim i stresnim promjenama koje su se dogodile prije toga. Sad sam svjesna toga, ali tada sam se samo mjesecima budila s rečenicom Imaš 28 i još ništa nisi postigla u životu! I zadnjih mjeseci mi zna protutnjati kroz glavu slična rečenica, samo na drugu temu. I ta rečenica počinje s Imaš već 37…, ali sada barem lakše vidim vezu između tog osjećaja i nemilih događaja koji su mu prethodili. Možda ti pomogne da se umjesto je li to normalno pitaš što te baš sada dovelo do toga da se brineš jer se “još” tražiš.
Opsesija sobom postala je zaštitni znak suvremenog doba, a ideja o “pronalasku sebe” sužena je do razine groteske. Problem je da nas svi putokazi usmjeravaju da se tražimo na potpuno krivim mjestima i vrednujemo samo one dijelove života koje možemo staviti u životopis. Ali nemamo nikakvih dokaza da uspješna karijera ili impresivna postignuća garantiraju da ćemo se osjećati manje izgubljeno. To puno češće ima veze s načinom na koji živimo dane nego s uspjesima koje možemo uvrstiti u LinkedIn profil. Ako mogu udijeliti ikakav savjet s ovo malo detalja koje imam iz tvog pisma, to bi bilo da proširiš definiciju potrage za sobom, jer sam sigurna da si se u 55 godina pronašla/pronašao na puno različitih načina.
Kako god definirali to pronalaženje sebe, ideja da se možemo “pronaći” jednom zauvijek je smiješna. Možda postoje ljudi koji se nikada ne dovode u pitanje i ne osjećaju nesigurno u vezi sebe, ali takvi ne zvuče kao simpatično društvo, a i pitanje je kako to izgleda iznutra. Puno zdravije mi se čini gledati život kao vječni coming-of-age žanr u kojem se jasnoća pojavljuje na trenutke ili u fazama. Fraza o pronalasku sebe zvuči bremenito i usmjerava na neke velike podvige, a osjećaj da smo baš na mjestu gdje želimo biti najčešće dolazi iz malih (a ono, velikih) stvari. Ako se ikad osjećam kao da sam se pronašla, to je vikendom kad ne moram ići na posao i mogu ostati dulje u krevetu, otići na plac pa sjesti na kavu s knjigom.
Evo kako je tu životnu važnost malih trenutaka koji neizbježno blijede opisao Christopher Isherwood u romanu Samac:
Nekoliko puta u životu imao sam trenutke potpune jasnoće. Trenutke u kojima, na nekoliko kratkih sekundi, tišina potopi buku i više ne mislim nego osjećam; sve postaje neobično oštro i svijet djeluje svježe. Tada se čini kao da je sve što postoji tek nastalo.
Nikad ne uspijem zadržati te trenutke. Držim ih se koliko mogu, ali kao i sve drugo, i oni izblijede. Od tih sam trenutaka živio. Oni me vraćaju u sadašnjost i tada shvatim da je sve upravo onako kako treba biti.
Ako nam uopće treba vizija potrage za sobom, predlažem ovu.
Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo jednom mjesečno.
ObjavljenoObjavljeno
