Pitaj Doru: Ostati ili otići iz kulture?

Honorari su mali, stres je velik, teško je razmišljati o budućnosti. Naša čitateljica se suočava s nemogućim izborom, a odgovor stiže u obliku zrcalne žalopojke i bajke.

Ilustracija: Ena Jurov

Draga Dora, 

radim u kulturi već par godina, i iako je to stvarno nešto što stvarno volim, sve manje u to vjerujem i sve mi se više i gadi. 

Oni koji se hvale kako rade programe koji doprinose boljitku i jednakosti u društvu uglavnom su oni koji plaćaju jedva minimalac i izrabljuju ljude. Oni koji se prave da žive od umjetnosti uglavnom imaju nasljeđene nekretnine, socijalni kapital koji su stekli rođenjem i prezimenom. 

Honorari su mali, stres je velik, teško mi je razmišljati o ikakvoj budućnosti. Često razmišljam da odustanem i promijenim karijeru. 

Strah me srama koji to donosi, strah me i toga da što ako se budem htjela “vratiti” i ne uspijem. Kako se boriti s takvim svakodnevnim anksioznostima i strahovima od neuspjeha? (I gdje pronaći posao od kojeg se ustvari može živjeti?) 

Draga radnice u kulturi, 

na ovu temu mogu odgovoriti samo svojom zrcalnom žalopojkom, a objema bi nam sigurno puno više koristio savjet iskusnijih radnica i radnika u kulturi (bivših i sadašnjih), koje pozivam da doprinesu temi u komentarima. Pokažite nam put! 

Evo moje žalopojke: radim “normalan posao” već neko vrijeme, i iako mi to donosi stabilnu plaću, plaćeni godišnji i bolovanje, istovremeno sam frustrirana time što mi dani odlaze na posao koji nema veze sa stvarima koje me zanimaju i u kojima (ponekad mislim da) sam dobra. Često razmišljam da odustanem od te sigurnosti i u freelance modelu se bavim svime čime se i sada bavim u “slobodno” vrijeme, ali strah me da se neće dati živjeti samo od honorara u novinarstvu i izdavaštvu koji su jednom rječju sramotni.

Strah me i što ako se budem htjela vratiti i ne uspijem naći posao koji ima prednosti mojeg trenutnog posla. Kako se boriti s povremenim očajem jer je svaki dan proveden u popunama zaliha i niveliranju cijena u Excelu još jedan dan u kojem nisam radila ono što me zanima? Gdje se može pronaći mecena koji bi mi omogućio da stvari koje volim ne radim samo u pukotinama od posla, vikendom i na godišnjem, nego kao svoj glavni posao? 

Sve ovo podsjeća na jednu scenu iz ruske bajke Carević Ivan, Sivi vuk i Žar-ptica. Carević Ivan u jednom trenu u šumi naiđe na kameni stup kod kojeg se križaju tri puta, a na njemu piše: “Tko nastavi jahati pravo, prolazit će kroz glad i studen. Tko krene nadesno, živjet će, ali će mu konj uginuti. Tko krene nalijevo, bit će ubijen, ali će mu konj ostati živ.” Na ilustraciji pod kamenim stupom leže razbacane konjske i ljudske lubanje – očito je bilo onih koji su se odabrali žrtvovati za svoje konje (svaka čast). 

Ivan Bilibin: Žar-ptica. Izvor: Vintage Illustrations

Malo slobodnije preneseno na našu situaciju: tko u kulturnom sektoru nastavi jahati pravo, prolazit će kroz neizvjesnost i potplaćenost freelance života, radit će bez petka i svetka, i zbog svega toga će mu se kultura vjerojatno početi gaditi. Ako omjer rada, odmora i dokolice ne valja, ljubav prema poslu neminovno će zamijeniti iscrpljenost, frustracija, osjećaj nepravde i zavisti onima koji imaju 2+ nekretnine pa se komotno bave umjetnošću, a još se i prikazuju kao borci za bolje društvo (što možda i jesu, ali svakome tko mora preživljavati isključivo od honorara u kulturi to ne može ne djelovati cinično). 

Sve što pišeš o tome kako funkcionira nezavisna kulturna scena je istina, ali ništa od toga nije ekskluzivni problem te scene. Ljudi s velikim nasljedstvom bit će u financijskoj prednosti kako god okreneš, i posvuda ima onih koji izrabljuju radnike a drže se kao da su reinkarnirani Robin Hood. Nemoj dozvoliti da općenito razočaranje scenom zamuti osobne razloge za ostanak ili promjenu karijere. Uostalom, kad bi nam glavni cilj bio doprinos društvu, svi bismo bili u HGSS-u. Važnije pitanje od moralne čistoće scene je voliš li to što radiš usprkos svemu tome, i možeš li zaraditi dovoljno za život. 

Tko krene nadesno, naći će način da djelomično ostane u svijetu kulture uz “normalno” zaposlenje – možda će naći neki posao u nepunom radnom vremenu, posao na kojem poskrivečki može raditi neke svoje stvari, ili posao koji se radi od doma, pa će se uz posao nastaviti baviti umjetničkim radom sa strane. Problem s ovim modelom je da se od toga često i dalje teško preživljava, a kombiniranje posla na pola radnog vremena s honorarnim poslovima u struci zvuči puno bolje nego što jest. Previše rada, premalo novaca, premalo slobodnog vremena i ponešto frustracije su garantirani. U ovoj varijanti preživjeli smo i mi i konj, ali ne preostaje nam baš puno energije da živimo. 

Tko krene nalijevo i nađe posao od kojeg se zapravo može živjeti, rješit će glavni problem preživljavanja, ali neće biti oslobođen druge vrste problema. Bit će nezadovoljan jer su sve šanse da to neće biti posao u struci, i osjećat će se kao da nije tamo gdje bi zapravo htio biti. Prednosti ovog aranžmana su racionalno gledano najveće, ali podsjećati se da je super da imaš posao jer možeš platiti režije ne pomaže kad se usred sastanka o povećanju prodaje zapitaš što se to dogodilo s tvojim životom, ili kad kasno popodne dođeš doma bez energije za to da skuhaš večeru, a kamoli da još nešto radiš. Konj će živjeti, ali ćemo svako jutro pred ulazom u ured naići na svoju lubanju koja leži na podu. 

Malo sam pretjerala – nije sve to skupa nužno baš tako crno, ali morala sam nekako izvući ovu metaforu do kraja. Postoje freelance radnice_i u kulturi koji žive pristojno čak i ako nemaju nekoliko nekretnina (Kako? Ne znam), a povijest i sadašnjost pune su primjera umjetnica i umjetnika koji su stvarali i uz “dnevne” poslove s punim radnim vremenom – Kafka, T. S. Eliot, Vivian Maier i Toni Morrison su samo neki s te liste. Ono što ipak stoji je da nijedna opcija nije idealna i ne rješava ključni problem: pravila igre su namještena. Sredstava za kulturu je malo, pa su i honorari besramno mali, što automatski predstavlja barijeru za sve koji nemaju druge izvore prihoda. Tko ima usud da se želi baviti kulturom, morat će se pomiriti s tim da kako god okreneš neće biti lako ni komotno.

Uglavnom, Carević Ivan skrenuo je udesno jer je želio živjeti, Sivi vuk mu je pojeo konja, ali se ispostavilo da je to magični vuk koji mu je odlučio služiti u potrazi za Žar-pticom i izvlačiti ga iz svih problema po putu. Zahvaljujući Vuku, Carević Ivan na kraju je dobio ne samo Žar-pticu, nego i konja sa zlatnom grivom i ljubav svog života, iako je cijelo vrijeme bio jako blesav i sebičan. Rad u kulturi ne garantira takav hepi end nikome, čak ni ako se odrekne svog metaforičkog konja, ali malo optimizma ipak ne škodi. 

Sljedeći savjet sama nisam nikako u stanju poslušati, ali što se tiče borbe sa strahovima od neuspjeha, mislim da će te pretjerano promišljanje i predomišljanje samo još dodatno iscrpiti. To ne znači da trebaš ishitreno donijeti odluku, nego da umjesto beskrajnog Should I Stay or Should I Go? odrediš neki datum kada ćeš donijeti odluku. Neke stvari možeš saznati samo kroz iskustvo. Dok ne pokušaš nešto promijeniti, ne možeš znati što te čeka.

Možda se u tvojem trenutnom načinu rada nešto promijeni i freelance rad ti postane izdrživiji. Možda se ispostavi da ti je baš trebao normalan posao da bi se bez egzistencijalnog grča posvetila povremenom radu u kulturi. Možda shvatiš da si sretnija kad radiš neki običan posao nego sada. Možda promijeniš više poslova dok ne nađeš neki koji ti odgovara, a trenutno ti uopće ni ne pada na pamet što bi to bilo. Možda ti iskustvo “pravog” posla bude užasno, ali ti da novu perspektivu na freelance rad u kulturi koju sada nemaš. Meni se u zadnjih godinu i pol dogodilo sve od navedenog pomalo. 

Za razliku od bajke o Žar-ptici, izbor između rada u kulturi i uredskog kompromisa nije fatalan ni konačan. Možeš neko vrijeme raditi uredski posao, pa neko vrijeme živjeti kao freelance radnica u kulturi kad te obuzme neki kreativni projekt kojem se ne možeš posvetiti uz posao, pa se onda nekada vratiti u 9 – 5. Možeš kombinirati posao s povremenim umjetničkim angažmanima. Možeš se odmoriti od svega toga i samo raditi neki normalan posao. Ali strah da se nakon toga nećeš moći “vratiti” je neosnovan – ako su mogli Britney, Edward Hopper i Harper Lee, moći ćeš i ti.

Sretno! 

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano